Na Sveučilištu Kalifornija provedeno je zanimljivo istraživanje pod nazivom ”Čokolada i kulturno nasljeđe” a jedan od zanimljivijih i najneobičnijih dijelova istraživanja bio je članak ”Čokolada i grešno ponašanje”. Članak je nastao na temelju istraživanja Španjolske inkvizicije koja je djelovala na području srednje i južne Amerike.
Inkvizicija koja je djelovala na području Meksika suočila se sa sklonošću tamošnjih stanovnika da pripravljaju raznovrsne, vrlo odurne ”čarobne” napitke. Njihov glavni sastojak bila je čokolada, čiji su intenzivni miris i gusta tekstura dobro poslužili kamufliranju ostalih sastojaka u ovim napicima. Inkvizitori su, stoga, čokoladi pripisivali nadnaravna svojstva smatrajući je ”grešnicom” koja ”zavodi” čak i svećenike.
Jedna od priča kaže kako je gospođa Francesca Sezoz iz Guadalajara u Meksiku odlučila ”čarobnim” napitkom zavesti gradonačelnika. Obratila se indijanski Ines od koje je dobila čarobni prah koji je razmutila u velikoj posudi čokolade i servirala gradonačelniku. Brojne su žene krenule njenim putem. Tako je ”čarobni” napitak iskoristila i Magdalena Mendes kako bi svog ljubavnika nagovorila da se razvede od svoje zakonite supruge. Magdalena mu je više puta dnevno servirala čokoladu s umućenim prahom od vraninog srca i tjelesne izlučevine njegove supruge. Drugi napitak, koji je služio da održi njegovu ljubav prema njoj (Magdaleni) sastojao se od ”čarobnog” bilja nepoznatog podrijetla i vlastite menstrualne krvi. Praznovjerje je išlo do te mjere da se njime pokušala zadobiti pomoć kršćanskih svetaca, pa je jedna žena, čije ime Inkvizicija nije zabilježila, vjerovala da se može dodvoriti svetom Antunu Padovanskom, ako mu servira šalicu čokolade te mu žrtvuje iguanu.
Inkvizicija bilježi i slučajeve u kojima su se muškarci služili čaranjem. Tako je Simon Hernan iz Meksika htio uz pomoć čokolade zavesti svoju odabranicu koja nije odgovarala na njegove ljubavne pozive. Častio ju je šalicama čokolade s umućenim zelenim prahom, a nakon nekog vremena se sam prijavio Inkviziciji. Kajući se, izjavio je da napitak ”nije imao nikakav učinak”. Isti je slučaj vjerojatno bio i sa drugim pokušajima pripravljanja ”čarobnih” napitaka.
Inkvizicija se, osim s ”čarobnim” napicima, suočila i sa čokoladom kao zavodnicom, gotovo bludnicom. Smatrala se opasnom i za svećenike, pa se zna da je franjevac Francesco Ortiz došao na loš glas jer je prije mise ispijao šalicu čokolade u društvu lijepih žena. Slično tome, Inkvizicija navodi kako se drugi franjevac, Andres de Carrera, našao na listi osumnjičenika, jer je kod njega pronađeno 60 tabli čokolade i svežanj spisa neprimjerenog, ”grešnog” sadržaja. Očito je u očima inkvizicije između čokolade i ovih neprimjerenih sadržaja postojala poveznica. Koliko je čokolada bila važna u životima ljudi govori i podatak da je svećenik Barnabe de Caracamu želio ”pojačati svoju plaću”, pa je ucjenjivao svoje župljane da mu ispovijed plate sa po 40 zrnaca kakaovca. U to vrijeme ova količina predstavljala je sasvim pristojan iznos.
Proučavajući spise Inkvizicije u južnoj i srednjoj Americi može se zaključiti da je u njihovom poimanju postojala jasna veza između grijeha ”mišlju i djelom” i čokolade. Otkrivanje ovih ”priča” u spisima Inkvizicije pomoglo je uočiti veliki problem društva tog doba. Većina stanovnika tadašnje južne i srednje Amerike živjela je u bijedi i neznanju, pa otud i potječe tolika sklonost prema pripravljanju ”čarobnih” napitaka.
Dialogos.ba
