Inicijativa hrvatske predsjednice “Jadran –Baltik – Crno more”

Inicijativa hrvatske predsjednice “Jadran –Baltik – Crno more” je usklađena s pripremama Pentagona za nepotrebne ratove u post-Obaminoj eri

Foto: V. Premzl
altermainstreaminfo.com.hr

Nije nimalo čudno da američko Ministarstvo obrane planira globalne vojne operacije, međutim, američka vojska, opsjednuta “Velikim Neprijateljem”, mogla bi u nepotrebni sukob s Rusijom uvući Europu, a aktualna hrvatska predsjednica Washingtonu svesrdno pomaže u njegovom naumu, te se može reći da je i potpuno izgubila kontakt s realnošću.

Naime, početkom kolovoza ove godine je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović priopćila “kako joj je jedan od najvećih prioriteta stvaranje geopolitičke uspravnice Jadran-Baltik, koju ona vidi kao pokretača daljnjeg osnaživanja europskog projekta”.

“Jačanje suradnje na ovoj uspravnici, kako na političkom i sigurnosnom planu, tako i na gospodarskom, te energetskom, od zajedničkog je interesa svim zemljama od Baltika do Jadrana. Hrvatska sa svojim položajem i mogućnostima u tom projektu može biti jedno od sidrišta”, poruka je koju možete naći na službenoj stranici hrvatske predsjednice.

Problem je što ovo nije ideja iz Bruxellesa, a još manje Zagreba, nego američkog State Departmenta i prošle godine ju je predložila američka administracija kao “način obrane Europe od ruskog predsjednika Vladimira Putina”, prenosi Jutarnji list.

Dok u međuvremenu stare članice Europske unije pokušavaju pronaći način kako obnoviti pokidane veze s Moskvom, što je posebno naglašeno u energetskom sektoru u kojem s ruskim Gazpromom u realizaciju mega-projekta “Sjeverni tok 2” kreću kompanije E.ON, OMV i Royal Dutch Shell, BASF/Wintershall i Engie Francuske (bivši GDF Suez), naša predsjednica ne posustaje i dalje želi uspostaviti “antiruski bedem” na istoku Europe.

No, sada je “njezina” inicijativa proširena i dobila je novo ime: “Jadran – Baltik – Crno more”. Inicijativa hrvatske predsjednice je predstavljena zemljama Baltika, središnje i jugoistočne Europe na marginama Opće skupštine Ujedinjenih naroda, gdje je gđa. Kolinda Grabar-Kitarović održala pripremni sastanak na kojem je, kako tvrdi u svom priopćenju, “dobila je snažnu potporu svih uključenih država”. Znakovito je i da je pripremni sastanak, na kojem su, uz hrvatsku predsjednicu, sudjelovali predstavnici baltičkih zemalja, Poljske, Mađarske, Češke, Slovačke, Austrije, Slovenije, Rumunjske i Bugarske, održan samo dan nakon susreta predsjednice Grabar-Kitarović s američkim predsjednikom Barackom Obamom.

Kako prenosi Večernji List, sastanku su nazočili i predsjednik Atlantskog vijeća Sjedinjenih Američkih Država Fred Kempe, te izvršni potpredsjednik Atlantskog vijeća Damon Wilson, što jasno govori da ova inicijativa ne dolazi iz Bruxellesa i središta Europske unije.

Navodno je početna zamisao o upravnici Jadran-Baltik “izazvala veliko zanimanje crnomorskih država članica Europske unije, te su u nju uključene i ove države koje dijele isto naslijeđe, pripadnost te interese”, piše Večernji List.

Na sastanku su sudjelovali predstavnici svih 11 pozvanih država članica Europske unije, i to predsjednici Bugarske, Poljske i Rumunjske, potpredsjednik vlade i ministar vanjskih poslova Slovačke Miroslav Lajčak, ministri vanjskih poslova Estonije, Latvije, Litve i Mađarske, stalni predstavnici pri UN-u Austrije i Slovenije, te politički tajnik Ministarstva vanjskih poslova Češke Petr Drulák.

Hrvatska predsjednica je predstavila koncept ove neformalne inicijative koja teži jačanju sveukupne srednjoeuropske suradnje; političke, gospodarske, infrastrukturne i sigurnosne. (…) Inicijativa je dobila snažnu potporu uključenih država kao i onu Sjedinjenih Američkih Država čiji je posebni izaslanik i koordinator za međunarodna energetska pitanja u američkom State Departmentu, Amos Hochstein, sudjelovao na skupu kao promatrač, nastavlja Večernji list i dodaje kako će se prvi sastanak ove nove i proširene inicijative održati na proljeće 2016. godine u Hrvatskoj.

Ovdje treba istaknuti da, kada bi se zaista radilo o suradnji zemalja istoka i jugoistoka Europske unije kako stoji u izvješću, onda se hrvatskoj predsjednici ne bi moglo ništa prigovoriti. Međutim,  u vrijeme kada Pentagon objavljuje nove planove “kojima se misli suprotstaviti ruskoj agresiji u području Baltika”, onda ova inicijativa hrvatske predsjednice  poprima posve drugačiji karakter.

Naime, Sjedinjene Države su upravo ažurirale svoje vojne planove u slučaju “ruske agresije na Baltiku”. Kako piše Foreign Policy, planovi uključuju mogućnost američkog odgovora u okviru NATO saveza, ali i onog unilateralnog. U svakom slučaju, ništa dobro ni po Europsku uniju, ni po Hrvatsku kao članicu EU i NATO saveza.

Kao što stoji na početku, nema ničega čudnoga da Pentagon planira vojne operacije, pa čak i na globalnoj razini. To je njegov posao. Bilo bi čudno i neprirodno da se vojno zapovjedništvo drži starih planova i da se ne prilagođava stvarnosti.

No, tijekom Hladnog rata se uvijek planirala samo jedna opcija – sukob između blokova – bez utjecaja na političke uvjete i glavne strategije. Raspad Istočnog bloka je došao kao veliko iznenađenje, koji se vješto pretvorio u namjernu pobjedu Zapada. No, nakon što se to dogodilo, pobjednički blok se našao u situaciji da nema pojma, a kamoli nekakav plan  kako upravljati situacijom u kojoj nema jednakog i simetričnog protivnika, piše talijanski časopis Limes.

Tada su veliki umovi Pentagona došli na ideju da izmisle najneobičniju operativnu formulu po kojoj će rat voditi protiv navodnih, često imaginarnih neprijatelja, očajnički pokušavajući stvoriti novog “Velikog Neprijatelja”.

Inicijative kao ova koju je pokrenula hrvatska predsjednica su sastavni dio te formule.

Nekada se kao izgovor koristio pojam “vojnih sposobnosti neprijatelja”, ali je vojna prijetnja umrla zajedno s protivnikom i Istočnim blokom. Čak i kada su se znale pojaviti prolazne prijetnje, Washington se prepustio planiranju operacija na temelju tradicionalnih i asimetričnih scenarija koje su se pravdale “faktorom nestabilnosti”.

Tada se sve militarizira, od ekonomske krize do cijena povrća na tržnici. No, “velika strategija” je okončana, a velika planiranja su napuštena. Bitke su se počele voditi kroz lažne revolucije, dok su “mali ratovi” otvarali nove fronte. Tada se u fokusu se našao terorizam, koji je, međutim, nastao iz tih istih sukoba.

Prividna dinamika planiranja je zapravo prikrivala odugovlačenje u izgradnji sveobuhvatne strategije. Rezultat takvih aktivnosti je bio neuspjeh svih vojnih avantura koje su započete je u tom razdoblju, ukupnim neuspjehom politike, kao i djelomičnim neuspjehom operativnog dijela. Općenito govoreći, cijela politika Pentagona je bila neuspjeh isprekidan s nekim uspjehom na taktičkoj razini.

Budući da su veliki igrači bili prisiljeni povući se sa scene, otvorio se prostor za aktere kao što su terorističke skupine, pa čak i sama “Islamska država”. Naravno, jasno je da se samo upravljanjem i širenjem straha može opravdati postojanje i održavanje nepotrebnih i sklerotičnih velikih sigurnosnih struktura.

Sa stajališta sigurnosti, svijet je danas puno gore mjesto nego prije dvadeset i pet godina.

Nikakvo čudo, dakle, da je opet bilo potrebno izmisliti “Velikog Neprijatelja”, jer samo najveći strahovi mogu opravdati tolike troškove.

Ne toliko za planiranje samog rata, koliko za pripremu beskrajnog i skupog rata koji će nas sve zajedno odvesti natrag u kameno doba.

“Veliki Neprijatelj” – gotovo savršen – identificiran je u Kini. Barack Obama je 2012. godine predočio doktrinu, kasnije nazvana “Obamina doktrina”, kojom se strateški prodor američkih snaga fokusirao na azijsko-pacifičku regiju. Može se reći da je to bila prva odluka o velikoj strategiji nakon one koji su SAD donijele u Drugom svjetskom ratu. Obama se u svom drugom mandatu odlučio preseliti s Atlantika na Pacifik, a na Dalekom istoku i Oceaniji su mobilizirane sve zemlje neprijateljski nastrojene prema Kini.

Pentagon je planirao veliku pomorsku bitki, ali je Kina odgovorila s jasnim ekonomskim inicijativama koje su doslovno ugušile američke vojne planove.

Druga inicijativa je politička i strateška važnost sporazuma o nuklearnoj energiji SAD-Iran, kojim je Teheran zapravo postao legitimni glavni akter na Bliskom istoku. Možda Washington jest popustio Tehranu, ali ne treba zaboraviti da je Iran desetljećima bio u podvrgnut nepravednim sankcijama zbog politike američkog State Departmenta i ta zemlja osjeća veliku zahvalnost i dug prema Kini i Rusiji, što će iranske vođe teško zaboraviti.

U tom kontekstu se Europa čini gotovo nebranjena i demilitarizirana. To bi mogao biti veliki uspjeh za Europsku uniju, organizaciju koja je dobila Nobelovu nagradu za mir. Međutim, to je pravo svetogrđe za ratne planere s one strane Atlantika.

Nije ni čudo da se Pentagon na kraju odlučio uskrsnuti Rusiju, zemlju kojoj je odlučio dodijeliti ulogu arhineprijatelja, zbog kojega treba provoditi nova vojna planiranja i pokretati inicijative kao što je “antiruski bedem Baltik – Jadran – Crno more”.

Rusiji se, sve do nedavno, izgubio trag na međunarodnoj pozornici. Neki su se nadali da će se Rusija integrirati s Europom kroz vojnu suradnju, ali su se  istovremeno granice NATO saveza suptilno pomicale prema istoku. Ako uzmemo u obzir ruske nacionalne interese, vojne operacije 2008. u Gruziji, kao i one novije vrijeme u Ukrajini, nisu bile posve neopravdane. U svakom slučaju, u Rusiji je ekspanzionistički pristup Europske unije i NATO saveza probudio novi i svjetliji nacionalizam.

Dakle, nije nikakvo čudo da se planira sukob na Baltiku. Mediteran i Bliski istok se dodjeljuju zemljama koje se sve više bave posredničkim ratovima, odnosno Francuskoj i Velikoj Britaniji, kojima je to drevno zvanje.

Baltik je pozornica koja je bliže ruskom teritoriju, a posebno zemljama koje su “miljenice Amerike”, odnosno zemljama “nove Europe” od kojih neke snažno žele sukob s Rusijom, čak i uz rizik ugrožavanja opstanka same Europe.

Na Sjedinjene Države utječu i želje nove Europe, one od Baltika do Crnog mora, kao što je američko vojno planiranje na Dalekom istoku pod velikim utjecajem težnji Južne Koreje i Japana. Scenarij vojne agresije u baltičkim zemljama je objektivno moguć, ali malo vjerojatan. Ali ako se, kao što se događa, izrazi “agresije” koriste čak i za hakerske napade ili ulične prosvjede kojima se vješto manipulira izvana, pogotovo iznutra gdje je Ukrajina očit primjer, tada planiranje rata postaje “opravdano”. Pentagon modificira i manipulira bitne čimbenike problema i planira europski rat kojega bi, čak i kada bi bio izvjestan, bilo moguće izbjeći.

Sve navedeno je prilično čudno, ali prije svega opasno po našu sigurnost. Čudno je i opasno za Europu da se spomenuto vojno planiranje i dalje provodi, znajući da je s trenutnom američkom upravom svaki scenarij neprihvatljiv. Ali Obamino vrijeme istječe, a netko se u Pentagonu nada da će promjena administracije, koja god stranka pobijedila, jamčiti i ovlastiti američku vojnu upravu za pripremu rata na Dalekom istoku i Europi.

To je rat u kojem nitko neće pobijediti i stoga su za krajnju osudu sve vojne i diplomatske aktivnosti koje istok i jugoistok Europe, čak i hipotetski, mogu pretvoriti u bojno polje dvije svjetske supersile.

Ako zbog ničega drugog, onda zbog ratnih stradanja iz ‘90-ih bi netko hrvatsku predsjednicu trebao upozoriti da mandat nije dobila da bi prevodila antirusku koaliciju i stvarala “uspravnice” i “bedeme” od Baltika do Jadrana, pa sve do Crnog mora, nego da hrvatskom narodu i svim građanima osigura mir i prosperitet.

“Uspravnica Jadran-Baltik” – Antiruski bedem hrvatske predsjednice KGK

FOTO – Pripremni sastanak inicijative “Baltik – Jadran – Crno more” hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović održan je 30. rujna u New Yorku pod budnom paskom predsjednika Atlantskog vijeća Sjedinjenih Američkih Država, Freda Kempea, izvršnog potpredsjednika Atlantskog vijeća Damona Wilsona i povjerenika za energetiku State Departmenta Amosa Hochsteina:

Izvori: Il Limes, Ured predsjednice.hr, Foreign Policy, Jutarnji list, Večernji List