Industrijski uspjeh BiH nekad i neuspjeh sad

Ko se danas sjeća nekadašnjih simbola državnosti BiH? Analitičari tvrde da „sistematskim zatiranjem kulture sjećanja“ aktuelne političke elite nastoje izbrisati sve tragove zajedništva i prosperiteta.

(Samir Huseinović – DW.DE)

Uoči 72. godišnjice ZAVNOBIH-a (Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja BiH) profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu Mirko Pejanović kazao je da je sjednica ZAVNOBIH-a 25. novembra 1943. godine u Mrkonjić Gradu jedan od najvažnijih događaja u historiji zemlje. „BiH od tada ima sopstvenu državnost, a njeni građani i narodi mogućnost da odlučuju o sopstvenoj sudbini“, rekao je Pejanović. Podsjetio je da je socijalistička BiH imala dva razvojna perioda. „Prvi je bio karakterističan po centralističko-administrativnom upravljanju u SFRJ (Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji) i on je bio dosta nepovoljan za BiH kojoj je tada bila namijenjena teška industrija. U drugom periodu, od 1963. Godine, BiH počinje bilježiti uspon u svom razvoju“, kazao je Pejanović.

Do polovine 60-ih godina 20. stoljeća, kad su protivrječnosti u SFRJ ozbiljno eskalirale i kad su srpsko-hrvatski animoziteti poprimili institucionalne razmjere, BiH je bila u politički inferiornoj poziciji. Sarajevski novinar Amir Sužanj za Deutsche Welle kaže kako su nastojanja srpskih i hrvatskih nacionalista da BiH prikažu kao „političku provinciju radi sopstvenih velikodržavnih aspiracija“ dobila ozbiljan izazov u pojavi garniture novih političara i privrednika iz te tada jugoslavenske republike.

Umjesto deklarativnih simbola, ekonomski procvat

„Bili su to ljudi sa novim izazovima, pogledima i koncepcijama. Branko Mikulić, Todo Kurtović, Hamdija Pozderac, Anto Sučić, Hrvoje Ištuk, Emerik Blum i čitav niz drugih, sada slobodno možemo reći vizionara, poveli su Bosnu i Hercegovinu u privredni i ekonomski procvat, istovremeno jačajući i njenu političku poziciju u bivšoj SFRJ. Za kratko vrijeme nova bh. garnitura političara i privrednika provodi čitav niz mjera razvojnog programa. Otvoreno je hiljade škola, biblioteka,…kaže Sužanj i dodaje da je čak i asfalt u to doba stigao u brojna bh. sela.

Kruna tih projekata bilo je formiranje značajnih privrednih sistema poput Energoinvesta, Hidrogradnje, Unioninvesta, Hepoka, Rudarsko-metalurškog kombinata Zenica, kompanije SOKO,… Ti privredni subjekti postali su respektabilan faktor, ne samo na jugoslovenskim prostorima, nego i na međunarodnom planu. Umjesto deklarativnih simbola državnosti BiH iz Drugog svjetskog rata, ekspanzija ovih privrednih giganata dodatno je učvrstila bh. poziciju u nekadašnjoj jugoslovenskoj federaciji.

Vrijeme najintenzivnijeg razvoja BiH

„U isto vrijeme, nova politička garnitura BiH počinje izgradnju sistema socijalne i nacionalne ravnopravnosti, provodi afirmaciju muslimana i svojevrsnu revitalizaciju hrvatskih područja koja su zbog ratnog nasljeđa godinama bila zapostavljena. Veliki zamah razvoja dobio je poseban pečat organizacijom 14. Zimskih olimpijskih igara (ZOI) u Sarajevu 1984. godine. Iako je to bio projekt organiziran i vođen na nivou tadašnje zajedničke države, njegova realizacija bila je potvrda bh. političko-privredne ekspanzije“, ističe Sužanj.

Pored već afirmiranog državnika Džemala Bijedića, na političku scenu tadašnje Jugoslavije stupa nekoliko mladih političara sa drugačijim vizijama i novim idejama. Sužanj podsjeća da dvije godine nakon sarajevske Olimpijade na poziciju predsjednika Saveznog izvršnog vijeća (Vlade SFRJ) stupa Branko Mikulić. „Kakve su bile njegove vizije najbolje govori podatak da su u vrijeme njegovog mandata u Saveznom izvršnom vijeću od 28 nominovanih članova čak polovinu činili mladi ljudi dovedeni iz privrede ili istaknutih obrazovnih institucija. Stručnjaci govore da je to vrijeme bilo zapravo vrijeme najintenzivnijeg razvoja BiH“, kaže Sužanj.

Energoinvest, simbol industrijske prošlosti BiH

U Energoinvestu tvrde da je osnivač ove firme Emerik Blum bio „čovjek izvanredne vizije, nesalomljive volje i neiscrpne energije“. „Energoinvest je nastao zahvaljujući viziji Emerika Bluma. Pod Blumovom dirigentskom palicom maleni projektni biro koji je u početku zapošljavao oko 70 radnika, izrastao je u kompaniju koja je krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća zapošljavala više od 50.000 ljudi“, kaže za Deutsche Welle direktor Energoinvesta Enes Čengić. Kako je Energoinvest u Titovom socijalizmu privređivao više nego neki kapitalistički velikani, Financial Times je ovu kompaniju nazvao „crvenim kapitalistom“.

Do početka rata devedesetih godina Energoinvest je bio stabilna kompanija. Nažalost, rat je učinio svoje, podsjećaju iz Energoinvestovog Odjela za odnose sa javnošću. „Upravna zgrada Energoinvesta u ratu je teško granatirana. Energoinvest je privatizacijom ostao bez svojih fabrika, proizvodnih kapaciteta, a tržište se otvorilo. Sve su to razlozi zašto je Energoinvest danas kompanija drugačijeg profila, zašto danas nema svoj proizvod i zašto prodaje samo pamet“, navodi se u dopisu ove firme.

Uništenje prije privatizacije

Zvaničnici tvrde da se prijeratni i sadašnji Energoinvest ne mogu porediti. Ostalo je ime kompanije, brend koji i danas otvara mnoga vrata, „simbol sjajne industrijske prošlosti BiH“. Međutim, od prošlosti se ne živi, a Energoinvest danas posluje na međunarodnom tržištu i, za razliku od nekadašnjih vremena, lakše dobija poslove u inostranstvu nego u vlastitoj zemlji. „Više od 90 posto poslova realizira se u inostranstvu. Mi smo i dalje cijenjen brend u svijetu, prepoznati naročito na sjeveru Afrike i Bliskom istoku“, tvrde u Energoinvestu koji danas zapošljava oko 520 radnika.

Jedno od velikih bh. preduzeća bio je i Šipad u kojem je do rata, prema tvrdnjama direktora i većinskog vlasnika današnjeg „Šipada d.d.“ Esada Ćeske, radilo i do 180.000 ljudi. „Šipad je uoči rata i neposredno nakon ratnih zbivanja u BiH devedesetih godina pocijepan. Kada govorimo o Šipadu osnovanom 1892. godine, odnosno o njegovom pravnom sljedniku, a to je Šipad d.d., on je privatiziran. Na žalost, šteta je što su sve ove velike firme prvo uništene pa tek onda privatizirane. Ti su sistemi uglavnom prepušteni bivšim menadžerima koji su umanjivali njihov kapital uz stalna, velika zaduženja. Vlasnik velikih sistema bila je država, koja se od rata nije starala o svojoj imovini. BiH se ni danas ne stara o imovini bh. preduzeća u susjednim državama. Srbijanski premijer Aleksandar Vučić je nekoliko puta dolazio u Sarajevo, ali ga naše vlasti nijednom nisu pitale kada će Srbija vratiti imovinu Šipada, Energoinvesta, Agrokomerca,… Mnoge naše firme danas su samo mrtvo slovo na papiru“, kaže Ćesko.

Ko danas (i kuda) vodi BiH?

U vrijeme tranzicije i uspostave višepartijskog sistema neposredno pred raspad Jugoslavije, novi politički faktori svjesno i sistematski nastoje prikazati sve tekovine socijalističkog vremena kao gušenje ljudskih, vjerskih i nacionalnih sloboda. „Tako se sva pozitivna iskustva kroz medije, nastavne programe, političko djelovanje i sistematsko zatiranje kulture sjećanja nastoje prikazati kao mračno nasljeđe jednog totalitarnog režima“, kaže Amir Sužanj.

„Rezultati su pogubni. U javnosti, posebno među mladim ljudima, gotovo ništa se i ne zna o tom vremenu bh. procvata. Tranzicijska era sa svojom tajkunskom privatizacijom ‘dokusurila’ je nekadašnje privredne kolose, nastale u vrijeme velike bh. ekspanzije. Umjesto tih privrednih sistema koji su imali veliku reputaciju i u međunarodnim okvirima, danas žive samo kompanije koje uglavnom nemaju proizvodni karakter i koje praktično služe za zapošljavanje i zbrinjavanje stranačkih kadrova, ali i kao bankomati vladajućih struktura“, ističe Sužanj.

Umjesto respektabilnih privrednih giganata, ekonomsko ogledalo BiH danas je očigledno urušen privredni sistem, stalno gašenje radnih mjesta i jačanje glomaznog administrativnog aparata. Analitičari kažu da taj aparat nije ništa drugo do glasačka mašinerija stranaka vlasti, onih koji se ni dvadeset godina od parafiranja Daytonskog sporazuma ne mogu dogovoriti o državnim praznicima. 25. Novembar, Dan državnosti BiH, zato se danas obilježava samo u jednom dijelu države, Federaciji BiH, dok je u Republici Srpskoj običan radni dan.