Šejh Sirrija ef. Hadžimejlić (Radinovići pokraj Visokog, 1. februara 1942.), bošnjački teolog, šejh nakšibendijskog tarikata, četvrti po redu šejh-ul-mešaih – na Ahiret je preselio 31.03.2021. godine.
Sirrija Hadžimejlić je rođen 1. 2. 1942. godine, u Radinovićima pokraj Visokog, u Bosni Hercegovini. Sin je šejha Refika ef. Hadžimejlića, unuk šejha Hasana ef. Hadžimejlića i praunuk šejha Mejli-babe. Znanje iz islamskih znanosti usvojio je od svoga oca šejha Refika ef. Hadžimejlića. Godine 1972. diplomirao je u Damasku na Višoj šerijatskoj medresi Furkan. Nakon toga je 37 godina radio kao kao imam, hatib i muallim širom Bosne i Hercegovine. Za to vrijeme pomagao je u izgradnji nekoliko džamija i mekteba. Godine 1997. je otišao u mirovinu, a potom je u svom rodnom mjestu Radinovići sagradio tekiju, gdje je nastavio sa svojim vjersko-obrazovnim aktivnostima.
Sirrija Hadžimejlić je od svog šejha Sejjida Muhammeda Bedruddin Abidina dobio 1976. godine u Damasku hilafetnamu (ovlaštenje) za šejha nakšibendijskog tarikata. U Alepu mu je 1985. šejh Abdulhalik bin Abdulbasit ebu Nasri dodijelio i drugu hilafetnamu za nakšibendijski tarikat.
Šejh Sirrija ef. Hadžimejlić je aktualni šejh-ul-mešaih. Tu dužnost obavlja od 2009. godine. Predstavlja Tarikatski centar BiH na svim značajnim vjerskim manifestacijama u zemlji i inozemstvu. Zalaže se za ravnopravnu zastupljenost Tarikatskog centra BiH, u okviru svih nivoa Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.
wikipedia
***
Šejh-ul mešaih Tarikatskog centra Bosne i Hercegovinešejh Sirrija Hadžimejlić
01.02.1942.-31.03.2021.
INTERVJU
U TARIKATU JE SREĆA I SPAS
Šejh-ul mešaih šejh Sirija efendija Hadžimejlić, predsjednik Tarikatskog centra Bosne i Hercegovine u razgovoru za časopis Kelamu'l Šifa’ sasvim otvoreno govori o aktuelnim pitanjima vezanim za tarikatski centar, o odnosima sa islamskom zajednicom, tesavvufu uopće i nakšibendijama u Bosni i Hercegovini.
Poštovani šejh Sirija, kao jedan od najstarijih šejhova nakšibendijskog reda i kao šejh-ul mešaih Tarikatskog centra Bosne i Hercegovine, možete li nam reći za početak ukratko nekoliko informacija o nakšibendijama i o njihovom značaju kod nas!
Šejh-ul-mešaih Sirija Hadžimejlić: Euzubillahi mine-š-šejtani-r-radžim. Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim. Emma ba'd: Hvala Uzvišenom Allahu, dž.š. što ste mi omogućili da kažem nešto o dešavanjima u tarikatu i na početku odmah da čestitam desetogodišnjicu vašeg časopisa kojeg zastupam i uvažavam potpuno. Hvala Uzvišenom Allahu, dž.š., kad je omogućio da smo dočekali desetogodišnjicu Kelamu'l Šifa’ koji se čita na dužim stazama, na više mjesta, a vrijeme iziskuje potrebu da se tiraž uveća jer su mnogi ljudi zainteresovani za tim časopisom, posebno kad se radi o tarikatskim stvarima. Tarikat je nešto posebno o čemu treba govoriti i pisati. Stara ulema je govorila o ovoj temi, posebno stari šejhovi bilo gdje, gdje su sjedili i stajali razgovarali su o tesavvufu i tarikatu, a specijalno nakšibendije. Nakšibendijski tarikat je poseban, poznat je onome ko ga obavlja, ko ga doživljava i ko je u njemu. Nakšibendijski tarikat je nama koji smo u tome obredu zikra, donio naš pradjed šejh Husein baba Zukić, k.s., i šejh hadži Mejli baba koji je došao iz Kasri Arifana prije više stotina godina. Oni su radili na tom polju da se još tada nakšibendijski tarikat raširio i došao u mnoga mjesta Bosne i Hercegovine pa i dalje. Silsila teče kako je već poznajemo od Muhammeda alejhiselama preko h. Ebu Bekira, h. Džaferi Sidika do nas današnjih koji to ljubomorno čuvamo, održavamo, na druge prenosimo i to njegujemo dok smo živi. Nakšibendijski tarikat je poznat u Bosni, a i šire u drugim krajevima jer su naši stariji prenosili tarikat nakšibendijskog usula. Ima ovdje u pojedinim tekijama tarikata i drugih usula kao što je nama dobro poznata Hadži Sinanova tekija, jedna od starijih tekija gdje se zikr obavlja prema kaderijskom usulu koji se i dan danas neprekidno obavlja. Tekija Isa bega Isakovića koja je bila mevlevijskog usula i koja je nestala pa se nadamo da će ponovno oživjeti. Mi nakšibendije moramo znati za amanet koji su nam ostavili preci i da to ljubomorno čuvamo gdje god dođemo da pričamo o tome i da radimo na tome. Kao predsjednik tarikatskog centra gdje god dođem o tome govorim, a i prije gdje sam radio kao imam, hatib i muallim. Nakšibendijski tarikat nije nepoznanica. Svaki pametan musliman i sufija zna šta je nakšibendijski tarikat, odakle potiče, ko ga sprovodi i mi hvala Bogu to čuvamo i njegujemo.
Kada je Tarikatski centar osnovan prvi predsjednik je bio šejh Fejzullah Hadžibajrić koji je bio šejh i nakšibendijskog i kaderijskog reda, a svi kasnije su bili šejhovi nakšibendijskog tarikata, koji su imali idžazete i za druge tarikate: šejh Behaudin Hadžimejlić, šejh Mesud Hadžimejlić i vi sada.Šejh-ul-mešaih Sirija Hadžimejlić: Zatekao sam Tarikatski centar koji je bio priznat u Ustavu Islamske zajednice Bosne i Hercegovine ali samo sa jednim članom 71. u kojem je pisalo ‘postoje tarikatski redovi’ i ništa više. U razgovoru sa reis-ul ulemom iznio sam jasne dokaze da je tarikat u Bosnu i Hercegovinu došao i prije sultan Mehmed Fatiha, i da zavrjeđuje malo više prostora u našem ustavu. Derviši su činili islamizaciju. Ajni dede i Šemsi dede su bili nakšibendije i tamo gdje je sada Higijenski zavod u Sarajevu, dugo je bila nakšibendijska tekija. Tarikat treba njegovati i paziti. Islamska zajednica postoji 120 godina, a tarikat postoji mnogo duže. Tarikat čuva Islam, čuva Islamsku zajednicu ovdje, tarikatski ljudi su svugdje zastupljeni. Imamo i danas šejhova koji su sada u Saboru Islamske zajednice, a da ne govorim po medžlisima širom Bosne i Hercegovine koji čine uslugu Islamskoj zajednici, njeguju tarikat i vode tekije. Tarikatski ljudi su sve i jedan članovi Islamske zajednice. Derviši čuvaju reisa, čvrsto i do kijametskog dana, kao što čuvaju i Islamsku zajednicu. To je nešto posebno i što će postojat do Kijametskog dana.
Je li Islamska zajednica svojim osnivanjem u vrijeme austrougarskog vremena oduzela tekijske vakufe koji do današnjih dana nisu vraćeni i je li se brinula o njima?
Šejh-ul-mešaih Sirija Hadžimejlić: Jeste, zato se mi i trudimo da se te neke greške isprave. Mi imamo pravo i da se osamostalimo, jer smo brojni, ali nam je ipak draže biti i djelovati u okviru Islamske zajednice.
Sada je Tarikatski centar dobio posebno mjesto u Ustavu Islamske zajednice zahvaljujući vama!
Šejh-ul-mešaih Sirija Hadžimejlić: Naši ljudi su bili nepoznanica dok nismo počeli da pričamo, da tražimo priznanje i sada smo ostvarili to svoje pravo. Dato je na znanje svim imamima i muftijama da Tarikatski centar postoji i da je priznat. Sada kada se tarikatski čovjek pojavi bilo gdje, ima da bude primljen i da mu se omogući sve prema ovlaštenjima koja ima. Prošla su vremena kada su se prozori zastirali. Sada niko ne smije zabraniti zikr. Neka se zemlja trese zikr činite i okupljajte što više, jer to je nešto posebno, nešto duhovno. Allah kaže: Esteizubillah, ‘Fe-zkuruni ezkurkum ve-škuru li ve la tekfurun.’ Zikr Me činite što više pa ću i Ja vas. Ako vi meni idete, ja vama trčim – sa zikrom te Allah uzdiže. Na drugom mjestu se kaže: ‘Ja ejjuhelezine amenu-zkurullahe zikren kesira.’ Zikr činite što više, pa ću i ja vas spominjati. Na mnogo mjesta u Kur'anu se kaže da zikr činite i spominje se zikr. Na mnogim mjestima su pojedini imami skraćivali salavate, na Resulullaha, dok inače imam i mujezin uče ajet: ‘Innallahe ve mela'iketehu jusallune ‘ale-nnebijj. Ja ejjuhellezine amenu sallu ‘alejhi ve sellimu teslima.’ Zikr čini i salavat donosi. Evo da spomenem primjer Musa, a.s., kada je na Sinaju primao vahj Tevrata pa zalutao jednu veče, nije znao gdje se nalazi. Obratio se Allahu, dž.š.,: Ja Rabbi, pomozi ja ne znam gdje se nalazim. Allah, dž.š., mu šalje: ‘Inni ‘ene rabbuke fahla'na'lejk. Inneke bil-vadil-mukaddesi tuva!’ O Musa, skini obuću, nalaziš se u dolini Tuva i stavi ruku na prsa. Kad je on stavio ruku na prsa, Musa, a.s., je vidio da ona svijetli i tada je vidio kuda će. Iz toga razloga se stavlja ruka na prsa. Neki kažu ne treba ruka na prsa kada se Muhammed, a.s., spominje. Pa, kad nekom cigaru pripaljuješ staviš ruku na prsa. Kako onda da je ne staviš kad spominješ najčasnijeg čovjeka Muhmeda,a.s., zbog kojeg je Allah dž.š, dao sve. Mnogi imami kažu da se samo Bogu, dž.š., sedžda čini. Jeste samo se Bogu, dž.š., pada na sedždu ničice, ali Pejgamebru se tazim čini. Mnogo salavata se treba donositi. Gdje god se hoda treba donositi salavate. Sufije to rade, njima ne treba to govoriti. Neki po hiljadu puta donose salavata, kao kod halidija koji se zavjetuju po nekoliko hiljada salavata dnevno da prouče. Pejgamber, a.s., kaže, men ehabbeni kana me'i fil dženneti. Ko me bude volio, sa mnom će biti u džennetu. Ko bude moj sunnet vršio, ja ću za njega biti šefačija. Za koga Muhammmed, a.s., bude šefačija onda se ne treba brinuti. To su sve tarikatske ljepote. Nije to da samo klanjaš četiri rekjata i bježiš na vrata. Treba da doživljavaš, da razmišljaš. ‘Fikrun sa'atin hajrun min sittine senetin ibade.’ Jedan sat dubokog razmišljanja o Allahovoj veličini i Njegovoj egzistenicji je bolji nego provesti 60 godina u ibadetu. Derviši sa sabaha uče svoj vird i to je usavršavanje, približavaju se Allahu i Resulu. Kako god se onaj usavršava u tehniki da bi inovator postao, tako ima i ovamo usavršavanje. Zato su kerameti postojali kod mnogih evlijulaha, jer su se osamostaljivali i duboko razmišljali o Allahu, dž.š. Muhammed, a.s., nije dobio vahj u gradu nego u pećini Hira. Šejh Husejin baba i Hadži Mejli baba mogli su negdje drugo da budu, ali oni su došli u planinu. Kozijom stazom su došli u Vukeljiće. Kao i Sari Saltuk baba u Blagaju, nije ostao u gradu nego otišao tamo u pećinu. Ahiretsku sergiju su ispunili da bi se približili Allahu dž.š., onda Allah dž.š. takvim ljudima omogućava više nego običnim ljudima. Oni više znaju i čuju nego obični ljudi. U tarikatu je sreća i spas. Današnji šejhovi i derviši moraju dobro poznavati šerijat, tarikat, hakikat i marifet. Bez toga nema derviša. Mora se učiti, učiti i samo učiti. U tarikatu je lezet. To je nešto skriveno, nešto što obični ljudi ne mogu da spoznaju, ne mogu to da zajme, nego samo kroz znanje i nauku. Kroz zikr i učenje se skida perda.
Pravi nakšibendijski šejh mora biti socijalizirana osoba na svim poljima, da prati situaciju u vremenu u kojem živi!
Šejh-ul-mešaih Sirija Hadžimejlić: Pejgamber, a.s., kaže, odgajajte svoje mlade u onom vremenu u kojem će živiti. To je hadis.
Nama je drago da vi pratiti situaciju vremena u kojem živite!
Šejh-ul-mešaih Sirija Hadžimejlić: Ako je mene Allah, dž.š. zadužio za ovoga vakta, ne mogu da sjedim skrštenih ruku i da spavam, ne mogu da budem nezainteresovan. A na polju islama na svakom mjestu sam zainteresovan. Moram da uradim što mogu. Ne mogu drugačije. Moraju neki tragovi ostati, da se zna da si bio, živio, djelovao…
Kako vidite danas nakšibendije i tarikat općenito kod nas i na Balkanu?
Šejh-ul-mešaih Sirija Hadžimejlić: Poslije drugog svjetskog rata, tesavvuf je haman bio sakriven. Komunistički režim je uradio šta je uradio. Od naših predaka, pa i ja, osjetio sam na svojoj koži komunistički režim i hvala Bogu pa nije ničija do zore dogorila. Poslije komunizma, tesavvuf je počeo ponovo da oživljava. Biljku koju zalijevaš ona raste. Tesavvuf je krenuo naprijed, nije još u mjeri u kojoj treba ali ide pravim putem. Sve je više mladih koji su zainteresovani za tesavvuf. Samo treba učitelja. Mladići dolaze iz raznih udaljenih krajeva. Često govorim na pojedinim mjestima, uvedite tesavvuf u medresu, unesite među tu djecu tarikat, bit će svima bolje. Svi podržavaju tu ideju, ali ne vidim ništa konkretno. Tesavvuf se širi, elhamdulillah.
Potreba mladog čovjeka je velika za duhovnošću!
Šejh-ul-mešaih Sirija Hadžimejlić: O, itekako. Kad ima uza se tesavvuf, ima sve. Čovjek je napola, ako ima samo šerijat krnjavo mu je. Ako ima samo tesavvuf, krnjavo mu je. Što jedan učenjak kaže, slikovito je napravio uporedbu, kaže: šerijat i tarikat su kao muž i žena, kad se sastanu plod ima Kad se šerijat i tarikat sastave, uspjeh ima, jedno bez drugog na suho ne može.
Da li nakšibendijski tarikat ima uticaja na odgoj čovjeka ovih prostora?
Šejh-ul-mešaih Sirija Hadžimejlić: Sufijski čovjek kad ustakne na se breme, ne skida ga više. Na njega to direktno djeluje. Mora biti usulane jer ne može drugačije.
Jesu li bosanskohercegovački derviši čuvari Bosne i Hercegovine?
Šejh-ul-mešaih Sirija Hadžimejlić: I Bosne i tarikata i islama do kijametskog dana. Ovdje će se sačuvati i šerijat i tarikat do kijametskog dana. Sarajevo je opasano šerijatom i tarikatom, to je tvoj babo rekao, šejh Mesud. Sarajevo je tarikatska sedžada. Gdje nema tarikata, nema ni islama. Mene često zamole da predvodim namaz ili da nešto provazim gdje god dođem, pa sam jedne prilike spomenuo jedan hadis gdje alejhisselam kaže, u ahiri zemanskom vremenu mnogi ljudi će imati samo ime (ja'ti bizemanin la jebka fi ummeti minel islami illa ismuhu), propise znaju jer su to babo i dedo radili (ve la mine ddini illa resmuhu), od Kur'ana će imati samo knjigu u peškirima zamotanu (ve la minel kur'ani illa dersuhu), ti taki će graditi džamije sve na dugme (ja'murune mesadžidallahi), ali kaže na kraju, nema u njima zikra (jeharamune an zikrillah). Pejgamber, a.s., kaže, najveće zlo toga vremena je vaša ulema (šerrun ha'ula'i ulema'uhum). Kad god dođem među svijet, priča se samo o dunjaluku, kolika je u koga plata, ko je šta zaradio, od vaza nema ništa. Ja sam dužan da to kažem, a vi kako hoćete. U svoje vrijeme bi šejh Hasan baba bardaka nakiti, da bi halku sastavio, jer nije bilo svijeta, a nema odustajanja. Samo obavljaj, niti dodaji niti oduzimaj, obavljaj onako kako je Husejin baba zacrtao i bit će u redu. Najveći je škrtac onaj koji nešto zna, a ne prenosi na druge. Treba ukazivati, posebno derviši. Moraš ga uputiti, kad on to zavoli, onda mu ti više ne trebaš. Šejh Hasan baba je rekao, ko prvi put dođe u tekiju u Živčiće, ne zna ništa. Ko drugi put dođe taj je budala. Ko treći put dođe taj je već derviš. Ruhanijet ga privukao.
Vukeljići su svojevrsna duhovna kolijevka ovih prostora!
Šejh-ul-mešaih Sirija Hadžimejlić: Vukeljići su nekada bili poznati na cijelom Balkanu. Šejh Husein baba je vrhunska znanja brao po cijelom svijetu. Šejh Hadži Mejli baba je iz Kasri Arifana došao. Oni su bili u svoje vrijeme alimi, poznavali su mnoge nauke, govorili su mnogo jezika, o njihovom ilumu se pročulo po čitavom Balkanu. Ja sam sjemenka Hadži Mejli babe i tu rastem. Devamili su, nisu odustajali, teško se živjelo, puteva nije bilo… Moj babo šejh Refik efendija, se poslije sedam godina robije u Sibiru, kada je došao nazad, odmorio samo 15 dana pa japiju počeo sjeći. Zasukao rukave i tekiju počeo da popravlja. Elhamdulillah, tu žišku ne puštamo i prenosimo je. Onda je tu bio i šejh hafiz efendija Musa Kjazim, muftija u Skopju, glavni inspektor školstva u Istnabulu, svi su ga cijenili, uvažavali, medresu držao…bili su to ljudi od akcije na svim poljima. Možemo li reći da je nakšibendijski usul po šejh Husein babi najadekvatniji za ovog čovjeka?Šejh-ul-mešaih Sirija Hadžimejlić: On je pir svoga vakta sve do današnjih dana, jačeg nije bilo, vrhunski alim, najjača učilišta je obišao i učio na tim mjestima. Kada je u Bagdadu završio tadašnji šejh mu je rekao da ide u Istanbul da završi jedan posao. On se odmah spremio i otišao u Muradiju tekiju gdje je tada glavni šejh bio preselio i ostavio u amanet da ga ogasuli Husejin Tavil. Kada je on došao, ogasulio ga je i dženazu mu klanjao. Oni su bili na deredžama, imali su određene keramete. To obični ljudi nemaju.
Šta savjetujete današnjoj omladini?
Šejh-ul-mešaih Sirija Hadžimejlić: Omogućiti omladini da se druže sa učenim ljudima, specijalno sa sufijama. Kada se druži to se lijepi na svakog onoga ko je u tom društvu. Okupljati omladinu oko sebe u tekijama, one su najbolje odgajalište. U današnje vrijeme kad smo to doživjeli Islamska Zajednica i Rijaset ide nam u susret, uobičavaju da se zikr čini gdje god ima uslova, u svakoj džamiji da se zikr obavlja. Rekao sam i hodžama, nemojte čekati da neko preseli pa da onda učite kelime-i tevhid , činite to uoči petka i uoči ponedeljka proučite jasin, kelime-i tevhid svojim umrlim i umrlim džematlija, pa ćeš hajra imati i ti i džemat, a i merhumi. Zikr učiti dok ne kažu da si poludio. To je sahih hadis. Nisam ja to rekao, to je hadis. I u namazu se kreće sve što vidite okolo sve se to kreće, sve to Allaha zikr čini. Svaki tvoj damar, tvoj pokret, Allaha treba zikr da čini. To mora da bude na tom nivou. Organizovari druženja, ne treba biti rastjerivač, nego biti magnet i privlačiti. Kad dolazi znači nešto će biti. Ko kuca taj dokuca, ko traži nešto od nekog nemilosrdnika ustrajno daće mu, a kamoli od Allaha dž.š. Milosnika, On će ti dati svoj Rahmet i Magfiret. Treba i jedno i drugo; i šerijatsko i tarikatsko, da ide u džamiju i u tekiju. Da se druži sa učenim ljudima i bit će od toga nešto, a ne da te ulica odgaja jer od toga čovjeka nema.
Kakve imate namjere kao predsjednik Tartikatskog centra da uradite za vrijeme svog mandata?
Šejh-ul-mešaih Sirija Hadžimejlić: Što prije Gazi Husrev begov hanikah da se otvori i da se jednom sedmično zikr čini, a da se u 15 dana tesavvufski ders održi. Pod broj dva, kancelariju da otvorimo za Tarikatski cenatr, da imamo gdje da se okupljamo i treće, reis-ul ulema je rekao da će Tarikatski centar planirati u budžet da se pokriju troškovi nekih naših aktivnosti. Imamo još nekih nijeta inšaAllahu tealla. Radimo i na tome da svi šejhovi od strane Rijaseta dobiju muraselu sa potpisom reisu-ul uleme i šejh će biti isto kao da ga postavlja reis i Islamska zajednica i niko ti to ne smije osporiti. Idemo prema tom smjeru da se vrlo važne stvari postave na svoje mjesto. Šejhovi moraju malo više i učiti. Šejhovi moraju biti otvoreni za nauku, da proučavaju i uče jer uvijek ima nešto da se nauči. I ja i sad pratim dnevnu štampu, Preporod, politiku, dešavanja u Islamskoj zajednici… Ja moram voditi dijalog sa svima pa moraš biti u toku. Šejh mora biti čovjek svoga vremena.
Neizostavno je da vas na kraju priupitamo kakva su vaša sjećanja na vašeg sufijskog brata, rođaka, prijatelja šejh Mesuda?
Šejh-ul-mešaih Sirija Hadžimejlić: Ja sam njemu bliži bio nego ti, iako ti je babo bio. Mi smo jedno tijelo bili. Nerazdvojni smo bili. Odazivali se na svim mogućim programima. Bili smo pohvaljivani i nekada bivali naruženi, ali nikada nismo odustajali. Tarikat nikada nismo izostavljali. Nerazdvojni bili na svim razinama. Bilo je tako do kraja. Allah je htio i ja sam mu dženazu klanjao. Imam ga u stalno dovi, kako god Gazi Husrev beg ima hatmu svaki dan, tako i ovi naši moraju imati hatmu hadžegan u tekiji, što je i poklanjamo uoči petka i uoči ponedeljka. Bio sam i na dovi vaše današnje tekije. Šejh Mesud nosi krampu, a meni kaže da dovu učim na temeljima tekije. Što god smo radili, bilo je u dogovoru. Pejgamber, a.s., kaže, dvojica ljudi koji se budu pazili u ime Allaha, a ni za kakav dunjalučki interes, Allah će ih dati da pod Arši rahmanom budu nerazdvojni. Kao takvi i na Rozi džezau imaju svakakva uživanja. Mi smo sigurno takvi bili.
Je li šejh Mesud ispunio svoj životni san?
Šejh-ul-mešaih Sirija Hadžimejlić: Ispunio je svoj životni san. Izgradio je tekiju gdje se ašici okupljaju i zikr čine. U Tarikatskom centru je isto mnoge stvari pokrenuo, jer iza rata je bilo sve prigušeno. Dosta se radilo da se mnoga mjesta ponovo ožive, on je legenda i svi mi koji smo sljedbenici šejh Husein babe, našeg pira, moramo usul potpuno slijediti. Mi smo stubovi koji to nosimo, na nama to stoji. Koliko smo uspjeli da posijemo, vidjet ćemo koliko će da ponikne. Šejh Mesud je bio veliki zaljubljenik zikra. Dolazio je na sve programe, a i ja sam njemu dolazio. Morao sam da slušam, bio sam mlađi. Zadaća nam je bila da hizmet činimo. Kad hizmet činimo zadovoljni su oni naši evlijullahi, a i Allah, dž.š., i Resul. Mi smo sijači dobra i to će ostati do kijametskog dana.
Šejh efendija, hvala Vam na lijepim savjetima i žao nam je što nemamo više prostora za razgovor sa vama…
Šejh-ul-mešaih Sirija Hadžimejlić: Moglo bi se o ovome govoriti dva tri dana, ali kao što Pejgamber, a.s., kaže, olakšavajte a nemojte otežavati. Bolje je kraće, a slađe.
Prof.dr. Ćazim Hadžimejlić
Sabina Strinić
Intervju objavljen u časopisu Kelamu'l šifa’, broj 43-44, 2016.god.
Preuzeto: Tekija Mesudija
