In Memoriam: Oruč Salem Nane – Posljednji visočki boem
Umro 21.06.2013. u 81. godini života
Ako je iko slušao harmoniku rukama Oruč Salema- Naneta, onda je imao priliku shvatiti šta je studijska harmonika i kako ona zvuči u rukama virtuoza kakav je Nane bio. Mnogi su mislili da je Nane bio samouki muzičar, ali ne, jer mnogi nisu znali da je za učitelja imao Njemačkog vojnika koji je osjetio kakav se talenat krije u našem Nanetu. Njemac je inače bio muzičar simfonijskog orkestra koji je kao vojnik „zaglavio“ u Visokom. Odmah poslije rata je ušao u plesni orkestar u Visokom, vodio plesnu školu i prenosio znanje mladim harmonikašima u društvu KUD Ognjen Prica.
Amater slikar, vrstan umjetnički fotograf, klizač na klizaljkama- šlicurama, fudbaler Radničkog, a kasnije NK Bosna, tehnički dosta obdaren, profesionalno usmjeren u građevinarstvo, građevinski tehničar stručnjak za mnoge stvari obdaren za sve grane života sa uvjek svježim informacijama iz svijeta nauke pa nam je često bio sudija u dječaćkim opkladama iz svih grana života. Nane nije volio nikakve stege oko sebe. Živio je onako kako je on htio, u svemu je bio stručnjak ali onoliko koliko je on to htio. Malo je pričao ali ako je započeo onda je zaokupio sve slušaoce. Volio je društvo i nikad nije bio bez njega, uklapao se u sve igre koje su drugi voljeli potrošiti kao slobodno vrijeme. Koliko god su voljeli njega on je volio još više, druge. Znao je često nagraditi sve one koji su bili ostavljeni od sredine i to mu je bila velika vrlina kao i topli poljubac uzvratiti našoj, davno umrloj, sugrađanki koja ga je čuvala dok je bio mali.
Hvala ti Nane u ime svih kojim si nesebično pokazao kako se postaje pravi čovjek.
Jedini si održavao naš betonski most i nikad niko nije imao sve projekte mosta kojeg je izgradio Adam Til sa svojim nadzornim inžinjerom Julijem Hahamovićem. Vodio si izgradnju Visokog u posljeratnom periodu i jedan si od rijetkih koji je ostavio dosta traga u onome što jedino nesebični cijene.
Život je takav, daje nam i uzima, srećni su oni kojih će se mnogi sjećati po zaslugama, a ne htijenju.
(Goran Čakić)
Arhivski tekst
