In Memoriam: Dr. fra Ignacije Gavran (1914-2009)- video

Dana 24. listopada umro je u Visokom najstariji i daleko najsvestraniji franjevac Bosne Srebrene, legendarni polihistor dr. fra Ignacije Gavran. Rođen je 24. veljače 1914. u Varešu kao sin Ivana i Marije rođ. Stjepanović. Živio je dakle punih 95 godina i osam mjeseci. Franjevac je bio 78 godina, svećenik 71 godinu (zaređen je 1938. u Banjaluci), skupio je punih 68 godina profesorskoga i odgojiteljskoga staža, 60 godina bio je knjižničar profesorske knjižnice Franjevačke klasične gimnazije u Visokom, povećavši njezin fond s 15 na više od 60 tisuća knjiga i drugih publikacija. Bio je iznimno darovit i marljiv te vodio uzoran i discipliniran život, posve predan intenzivnom radu i molitvi. O načinu i stilu njegova života zorno svjedoči podatak da je redovito poslije ručka i večere pio po čašu vina, ali ga nikada nitko nije uspio nagovoriti da popije dvije!

Erudit, poliglot, pedagog

Osnovnu školu pohađao je u Varešu, gimnaziju u Visokom (1925–1934). Tu je 1930. objavio i svoj prvi tekst pod naslovom Dva cvijeta (u đačkom listu Cvijet). Teologiju je studirao u Sarajevu i Breslavi, a filozofiju u Breslavi i Ljubljani. U Ljubljani je i doktorirao tezom Filozofska antropologija Vladimira Solovjeva (1941). Jednu godinu pohađao je i Likovnu akademiju u Zagrebu (1943–1944). Čitav studij trajao mu je sedam godina, a u tih sedam godina završio je dva fakulteta i doktorirao! U provinciji je osim profesorskih obnašao dužnosti đačkoga prefekta, direktora Gimnazije (1967–1976), definitora provincije (1961–1967) te s velikim marom, ponosom i ljubavlju službu knjižničara profesorske knjižnice Franjevačke klasične gimnazije (1941–2006). Glavni njegovi predmeti bili su filozofija i povijest umjetnosti, ali je predavao i niz drugih predmeta (u visočkoj gimnaziji i na Teologiji u Sarajevu): hrvatski, njemački, ruski, latinski, engleski, psihologiju, povijest, matematiku, crkvenu povijest umjetnosti, ukrasno pisanje itd. Osim jezika koje je predavao izvrsno je poznavao još i grčki, francuski, talijanski i slovenski, a dobro se služio poljskim, češkim i španjolskim.

Temeljne struke kojima se fra Ignacije cijeloga života manje ili više intenzivno bavio bile su, kao što je već rečeno u vezi s glavnim njegovim predmetima, filozofija i povijest umjetnosti. U prvoj je tragao za istinom, a u drugoj za ljepotom. U svojoj disertaciji (objavljenoj 1941. u Sarajevu pod naslovom Filozofska antropologija Vladimira Solovjeva) fra Ignacije, zajedno s poznatim ruskim filozofom, traga za istinom o čovjeku, za bitnim odrednicama njegova postojanja. Nastojeći spoznati bit čovjekovu odnosno odgovoriti na pitanje što je čovjek, fra Ignacije u svojoj disertaciji nastoji ponuditi odgovore na tri poznata kantovska pitanja: što čovjek treba znati, što treba da čini i u što smije vjerovati? Odgovori na ta pitanja nalaze se, po fra Ignacijevu sudu, u prostoru obilježenu međuprožimanjem filozofije i kršćanske vjere. Ta promišljanja o naravi i smislu čovjekove egzistencije, o njegovu odnosu prema Bogu i drugim bićima, o čovjekovu animalnom i kulturnom djelovanju naziva fra Ignacije filozofskom antropologijom.

Svojevrsni je nastavak promišljanja sadržanih u disertaciji fra Ignacijeva studija Ideja slobode kao temeljni pojam ljudske egzistencije prema Ivanu Duns Scotu (objavljena u Rimu na engleskom jeziku 1968), u kojoj se fra Ignacije bavi trima vrstama ljudske slobode: prirodnom, stečenom i prigodnom slobodom. Prirodna je sloboda sloboda volje koju čovjek ne može izgubiti, stečena je sloboda sposobnost htjeti djelovati onako kako čovjek treba djelovati, a prigodna sloboda pretpostavlja i/ili uključuje političku ili civilnu slobodu.

Filozofskom problematikom bavi se fra Ignacije i u svom polemičkom tekstu Promašeni napadaj – uz knjigu B. Russella „Nauka i religija“ u kojoj kritički analizira Russellovo poimanje religije i odnosa između religije i znanosti. S filozofijom, odnosno s istinama koje ona nudi fra Ignacije će ostati blizak cijeloga života, između ostaloga i tako što je godinama u Visokom predavao logiku i psihologiju. Godine 1997. objavio je i uzorno pisane udžbenike logike i psihologije za Gimnaziju odnosno uopće za srednje škole.

Za ljepotom je fra Ignacije tragao ponajprije preko povijesti umjetnosti. Bio je izvrstan poznavatelj cjelokupne svjetske povijesti likovnih umjetnosti i neosporan autoritet iz toga područja u svojoj provinciji, a i uopće u Bosni i Hercegovini. Razumije se da je vrlo dobro poznavao i hrvatsku likovnu scenu. Od 60-ih godina pa gotovo do smrti bio je član Komisije za crkvenu umjetnost u svojoj provinciji radeći u njoj neumorno i vrlo savjesno. Time je bez sumnje bitno pripomogao da franjevci Bosne Srebrene, kad je riječ o razumijevanju i percepciji likovnih umjetnina, danas daleko premašuju ostale crkvene zajednice na prostorima bivše Jugoslavije. Na satove likovne umjetnosti fra Ignacije je uvijek nosio naramke prelijepih knjiga s kojima nas je upoznavao s puno žara i istančane likovne erudicije. Ako bi komu od nas takva knjiga (uglavnom zbog zanosnih ženskih aktova) slučajno ispala iz ruku, doslovce bi plakao! Objavio je (1969) i pregled povijesti umjetnosti pod naslovom Veliki likovi povijesti umjetnosti. S likovnošću je u uskoj vezi i fra Ignacijev putopis Bilješke s puta po Austriji, Njemačkoj, Belgiji i Engleskoj (1964), koji ima i neospornu književnoumjetničku vrijednost. Prije toga (1960) objavio je i slično koncipirane Bilješke s puta po Italiji.

Fra Ignacije je bio i vrstan povjesničar i filolog. To je na najbolji način pokazao priređujući za tisak ljetopise bosanskih franjevaca iz 18. stoljeća, Ljetopis fra Nikole Lašvanina (1981), Ljetopis sutješkog samostana fra Bone Benića (1979) te Ljetopis kreševskoga samostana fra Marijana Bogdanovića (1984). Ti su ljetopisi objavljeni u biblioteci Kulturno naslijeđe izdavačke kuće Veselin Masleša iz Sarajeva, a ponovo 2003. u izdanju Synopsisa. Fra Ignacije ih je priredio upravo besprijekorno. Preveo je latinske i talijanske dijelove u njima, opskrbio ih opširnim predgovorima i rječnicima te informativnim i pedantnim bilješkama povijesne i filološke naravi. Time je obavio vrlo važan posao za cjelokupnu bosansku i hrvatsku kulturnu povijest, a napose za povijest svoje provincije Bosne Srebrene. Osim toga fra Ignacije je besprijekorno priredio i omašni prijevod djela Sedam trublji za probuditi grešnika na pokoru fra Pavla Papića, koji je nastao 1649. u Visokom i koji je bio u rukopisu sve do 1991, kad ga je fra Ignacije priredio i objavio u Građi za povijest književnosti hrvatske u Zagrebu.

Žar polemike

Fra Ignacije je, između ostaloga, bio i vrstan polemičar. Osim spomenute polemike s nekim stavovima B. Russella polemizirao je npr. s Tomislavom Ladanom 1972. u članku Jezične kočnice i njihova opravdanost reagirajući na Ladanov tekst Jezični tabu, objavljen u njegovoj knjizi Ta kritika (1970). Ladan je naime zastupao mišljenje da je psovka tabu i magična pojava te da je nevina i s psihološkoga i s moralnoga i s odgojnoga stajališta. Fra Ignacije se ne slaže s njim i tvrdi da je psovka ružna pogrda bližnjega te da tamo gdje nema pogrde nema ni psovke. U vezi sa psovkom fra Ignacije je objavio i vrlo zanimljivu knjigu pod naslovom Bludna psovka: povijesno-psihološka studija (1962), s kojom Ladan implicite polemizira u spomenutome napisu.

Polemizirao je fra Ignacije i s crkvenim autoritetima, posebno s Vrhbosanskim ordinarijatom u Sarajevu. Učinio je to u knjizi Lucerna lucens? koju je objavio u vlastitoj nakladi (1978). U njoj je riječ o odnosu Vrhbosanskoga ordinarijata prema bosanskim franjevcima sve od 1881. (kad je uvedena redovita crkvena hijerarhija u BiH) pa do 1975. Fra Ignacije analizira i postupke prema bosanskim franjevcima pojedinih biskupa i nadbiskupa od Josipa Stadlera, Ivana Šarića do Marka Alaupovića i Smiljana Čekade. Stadleru primjerice prigovara što je nastojao stvoriti vlastiti kler od „franjevačkih uskoka“, što je oduzimao i cijepao župe, što je franjevce potiskivao iz javnoga života itd., ali ne zaboravlja ni Stadlerove dobre strane: da je npr. izgradio travničku gimnaziju i zgradu sarajevske nadbiskupije, da je ustrojio karitativne zavode, da je izrazito proširio djelovanje časnih sestara, da je mnogo učinio na području izdavaštva itd.

Polemizirao je fra Ignacije i sa svojom subraćom, posebno s fra Andrijom Zirdumom u vezi s fra Andrijinom knjigom Pisma bosanskih franjevaca 1850–1870 (iz 1996) i s njegovim priređivanjem Godišnjaka fra Jake Baltića (1991). Fra Ignacije izravno i konkretno upozorava na nedostatke u fra Andrijinu priređivanju spomenutih knjiga (npr. kad je riječ o slovopisu i pravopisu, o prijevodima s latinskoga, o tumačenju nejasnih mjesta i sl.), ali kao pripadnik zajednice naglašava da uime te zajednice sa zahvalnošću prihvaća fra Andrijine lijepe darove.

Poviješću, posebice kulturnom poviješću svoje provincije, ali i Bosne i Hercegovine i Hrvatske, fra Ignacije se bavio i tako što je pisao popularne članke, najviše njih u glasilu svoje provincije Svjetlo riječi. Ti su njegovi napisi sabrani u četiri omašne knjige objavljene pod naslovom Putovi i putokazi: niz članaka o našoj prošlosti (1988–2003). U njima fra Ignacije primjerice piše o fra Matiji Divkoviću, fra Marku Dobretiću, fra Augustinu Miletiću, fra Filipu Lastriću, fra Marijanu Šunjiću, fra Martinu Nediću, fra Frani Ivanu Jukiću, fra Stjepanu Margitiću itd., ali i o Gabrijelu Jurkiću, Marku Maruliću, o Ivanu Meštroviću, o Kotromanićima, o banu Josipu Jelačiću, o Poljičkoj općini, o Eufrazijevoj bazilici u Poreču, o Hrvojevu misalu, o gradu Zagrebu, o Baščanskoj ploči itd.

U povodu 700. obljetnice djelovanje franjevaca u BiH fra Ignacije je objavio i knjigu Suputnici bosanske povijesti (1990), koja je 2001. prevedena i na engleski (Fellow-travellers of Bosnian History: Seven Centuries of Bosnian Franciscans). Fra Ignacije je i inače dosta pisao na stranim jezicima, a posebno je dosta prevodio: s latinskoga, engleskoga, njemačkoga, talijanskoga, slovenskoga, španjolskoga. Preveo je tako Katolički katekizam s njemačkoga (1963), a osim latinskih i talijanskih dijelova u spomenutim ljetopisima preveo je s fra Šimom Šimićem i znamenito djelo Epitome vetustatum Provinciae Bosnensis (Pregled starina bosanske provincije) najvažnijega i najplodnijega franjevačkoga pisaca 18. stoljeća i prvog povjesničara Bosne fra Filipa Lastrića.

Sramota je biti stranac

u vlastitoj domovini

Fra Ignacije se dostojno odužio i Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom, koju je, što bi rekao Andrić, volio kao svoju dušu i u kojoj je proveo punih 68 godina života. Njegovom je zaslugom postao dostupnim arheološki i etnografski materijal koji je dijelom već bio u gimnaziji, a dijelom ga je prikupio sam fra Ignacije. Godine 1975. fra Ignacijevom je zaslugom otvoren Lapidarij – tragovi kulture neolita, Ilira, Rimljana i Stare Bosne na tlu Visokog i njegove okolice, koji je fra Ignacije osmislio uz pomoć dr. Đure Baslera. Za motto zbirke uzete su riječi rimskog cara Hadrijana: Turpe est in patria esse peregrinum (Sramota je biti stranac u vlastitoj domovini). U Lapidariju posebnu pozornost zaslužuju Batonova ploča, Nadgrobnik ilirske obitelji iz Breze te Pečat Stjepana II. Kotromanića. I Etnografska je zbirka zaživjela ponajprije zahvaljujući fra Ignacijevu zauzimanju. U njoj su zastupljeni kućanski predmeti, alatke, nošnje, kovački proizvodi iz Oćevije, Kraljeve Sutjeske, Vareša, Fojnice, Kreševa, Olova i drugih mjesta srednje Bosne. Fra Ignacije je također 1998. objavio i Kratki vodič kroz Franjevačku gimnaziju i njezin lapidarij (na hrvatskom, engleskom, njemačkom i talijanskom) te poseban vodič pod naslovom Lapidarij Franjevačke gimnazije u Visokom, a godine 2000. povodom 100. obljetnice postojanja zgrade Franjevačke klasične gimnazije u Visokom objavio je i knjigu Vrata u život (s poglavljima: Povijesni pregled, Slike iz svagdašnjeg života Sjemeništa i Gimnazije, Zaslužni djelatnici i Gimnazijske ustanove i zbirke). Kao knjižničar objavio je i Priručnik knjižničara Profesorske knjižnice franjevačke gimnazije u Visokom (1943) te Stručni katalog profesorske knjižnice Franjevačke klasične gimnazije u Visokom (1975).

Osim o znamenitim likovima iz prošlosti Bosne Srebrene fra Ignacije je revno pisao i o poznatijim svojim suvremenicima iz redova te provincije, posebno npr. o fra Luji Zloušiću, o fra Josipu Markušiću, o fra Rastku Drljiću, o fra Bonifacu Badrovu, o fra Bosiljku Bekavcu, o fra Miroslavu Abazu, o fra Mladenu Brčiću, o fra Augustinu Augustinoviću, o fra Miji Bobetiću itd.

Fra Ignacije je bio i počasni član Udruge đaka Franjevačke klasične gimnazije – Visoko, koja mu se nastojala odužiti tako što je u njegovu čast objavila dva zbornika: prvi povodom njegove 85. godišnjice (Dies academicus u čast dr. fra Ignacija Gavrana, Zagreb, 1999), a drugi povodom 90. obljetnice pod naslovom Spomen-spis. Povodom 90. obljetnice rođenja dr. fra Ignacija Gavrana (Zagreb, 2004). Uime članova te udruge, uime svih 68 naraštaja njegovih đaka (za koje, kako ovih dana reče ugledni član naše udruge dr. Jozo Džambo, Visoko bez fra Ignacija više nikad neće biti ono što je bilo) i uime svih onih koji su ga poznavali opraštam se na ovaj način od našeg dragog fra Ignacija, a njegovoj subraći, članovima provincije Bosne Srebrene izražavam iskrenu i duboku sućut.