Mensur Ćatić je mjera za vrhunsku poeiziju i mjera za čojstvo. Ako je čojstvo mjera uspjeha, a ljubav mjerna jedinica čojstva – poezija Mensura Ćatića je mjera ljudskosti i čojstva koja vas tjera da propitujete sebstvo i sve što o ovome svijetu, mislite da znate.
Mensur je jedan od najznačajnijih pjesnika današnjice i najzapostavljeniji građanin Visokog i BiH. O njemu svi “službeno šute”, ko “gluha krmad” ga ignorišu, a da nisu svjesni da ga na taj način čine još većim. On će nadživjeti svojom poezijom, a “sistemski” mediokriteti koji ga ignorišu su sramota ovog društva.
U životu treba istrpjeti sve sudije,faule i neskrivljene penale.
Ostati na nogama i uzeti šampionima četiri boda iz dvije utakmice. – pjesma RADNIK IZ SURDULICE je najbolji Mensurov odgovor “gluhoj krmadi”.
Mensur Ćatić za novogodišnji mahmurluk
Mensur Ćatić jedan je od najznačajnijih savremenih pjesnika, odlikuje se originalnošću stila, forme, metafora i pjesničkih slika, ali nadasve originalnošću ritma koji naprosto osvaja čitatelja. Svaka njegova pjesma kod ponovnog čitanja izaziva novi osjećaj i doživljaj, što još više daje na snazi i kvaliteti napisanog.
“On je nadrastao sve do sada viđeno i pročitano, izdigavši sebe i svoju poetiku na novi misaoni nivo i nivo nove forme, na sam vrh piramide ovdašnje poezije…
Poeziju Ćatić ne podređuje životu, nego obrnuto, život podređuje poeziji, doživljavajući je kao disanje, kao hranu, koja će u svom nematerijalnom obliku kolati njegovim krvotokom, ali bez koje taj krvotok ne bi imao snagu i mogućnost opstanka….
… s Čatićem započinje jedna nova epoha bosanskohercegovačke književnosti, ona koju je Tomislav Dretar nazvao sublimizmom, jer Ćatić iz psihičkog okružja vrela tragičnosti istine bosanskohercegovačkog čovjeka uskače izravno u kristalizirano stanje istine, odričući tako pravo na primitivnu reakciju „oko za oko, zub za zub“. Ćatić je pjesnik pobune protiv tog primitivizma on je pjesnik, prorok mira, između ograničenog pojedinca i beskonačnosti, te plodonosnog situiranja kratkotrajne partikularnosti u Apsolutnoj neograničenosti, čime čovjeku budi nadu i radost življenja.”- Danja Đokić
“Poezija Mensura Ćatića je opasna u većim količinama zato što ona čitaocu daje breme u vidu potrebe da se zamisli nad pesmom. Nema tu ekvilibristike tek zarad lepote i efekta, nema rime, nema ni robovanja pravopisu…
Mensur Ćatić uoči muku ili tugu tako da se ne divimo umeću pesničkog žongliranja već se zamislimo nad mogućnošću da i mi tako završimo. Goropadna je to poezija, koja ne pravi kompromise, takes no prisoners, rekli bi Anglo-saksonci, ona deli packe i levo i desno, lekovita je kao gorak čaj…” – Izdavač: Presing; edicija: Van toka. (Srbija)
“Za takve se pjesnike kaže da su veliki i jedinstveni, a poezija koju nam oni daruju prestaje biti tek književna vrsta i čitalačka radost – pretvarajući se u trajno blago i sadržaj našeg vlastitog mentalnog, emotivnog i spoznajnog iskustva.”– Abdulah Sidran
“Dakle, stid me je što nikad nisam a najvjerovatnije, kako je krenulo, i neću održati neko pjesničko veče u gradu moje majke, u gradu gdje su mi djeca odrasla i u kojem i sam živim već 30 godina a živio sam i ranije tu kod dede i nane na Kraljevcu za vrijeme sarajevskih studija, jedno vrijeme imo i curu, biciklo, bateriju, čakiju…” – Mensur Ćatić
Poezija Mensura Ćatića je hronika našeg vremena i sveta, čiji hroničar — bilo da peva o ratu i ratnom nasleđu, migracijama ili o umetnosti samoj — vešto i u dubokoj vezi s maternjim jezikom i njegovim ritmom, svoj politički i društveni komentar pretvara u gest čistog čovekoljublja. – Srđan Gagić***
MJESEČNA PODMJERA
Ima u poeziji i krupnih poteza
na primjer kao Ajka sa čardaka
kad gleda kako se djeca na putu igraju ganje.
I plače, plače Ajka suza suzu goni.
Ili na primjer kad očekuješ šamar
a otac, stoka jedna vrela,
samo te zagrli.
Ili na primjer kad za Novu godinu
zamoliš majku za jedan ples
i ona, kako te nekad pred školu kupala
da budeš čist
kao glazbu niz tvoje krvne pločice
baci šaku rubina sjajnih.
Gimnastičarka jedna ritmička lahkokosta.
Ali sva je poezija doista i samo u sitnicama nevidljivim i sitnim.
Zatrpana i nerazgovjetna ko mjesečna podmjera u ,,bingu”.
Ispod brašna, ulja i šećera
Ispod makarona, senfa i majoneza
usput i prva kupljena
starinska čokolada ,,zvečevo”
na kojoj piše volim te.
Pjesma je tajni udarac japanskih majstora iz filma ,,Kill Bill”.
Nejako i bezbolno tapkanje po grudima. I ništa.
Napraviš pet koraka i umreš.
***
LETEĆI SANCI
Sreo sam Fikreta čijeg je sina
pogodilo u prvom napadu.
Vunena kapica s crvenom kićankom
nad sijedom kosom i bradom.
Na leđima vreća sa starim kruhom i drugim
sitnicama iz kontejnera.
Reče mi: novogodišnja slavlja imaju smisla
samo dok ti djeca vjeruju
u Djeda Mraza i Leteće Sanke.
,, Djeca iz Torina”
***
BACAČI PETARDI
djeca koja muče životinje
suđene i nesuđene
ubice svojih komšija
bivši i budući stražari u logorima smrti
vjernici u čijoj vjeri
drugi ljudi nisu važni
majke i pjesnici
koji dvosmisleno i hinjski napišu ,, divno”
ispod pjesme o ubijanju tuđe djece
svi koji misle da postoje tuđa djeca
bacači petardi
,, Djeca iz Torina”
***
VREĆICA SUNCA
Donešeni s istoga mjesta
i spušteni u isti krevetac.
Malac, već nepomična vrećica sunca
blještavo bijel od prašine i majčina mlijeka.
Curica mršava i duga do pola kreveta,
očiju zatvorenih,
ili od bola ili gelerima
oslijepljena ne prestaje se izvijati i mahati ručicama
kao da hvata majku u zagrljaj.
Nema više anestetika ni dovoljno ljekara.
Nema struje, vode ni zavoja za nožicu koja drhteći visi.
Tu u hodniku još nedosrušene bolnice u Gazi
gdje se svake noći budim
sa svim drugim ljudima ove planete.
***
STO METARA, FINALE
Nedžadu von Brkiću
(triptih)
Zbijeg
Kad čovjek zauvijek napušta kuću u kojoj je rođen
kazaljke na zidnom satu ožive u repove vukova koji reže na njega.
Zidovi se ofreskaju sjenama da se dnevna soba uhrami u sjećanju
i ne bude predskazanje
uzimanja otisaka u azilantskom centru.
…
Imao sam stotinu metara prednosti. Zgrabio sliku žene
i jednogodišnje kćeri. Miloševe Izabrane pjesme-Spasenje.
Dječje igračke razbacane po podu zagrcnu se toplinom davnih popodneva
Stvari i ljudi pogubljeni putem.
Pogrbljeni kao nove zastave.
Pogrmljeni nebom i prućem.
Novi mladi heroji kao putevi
što su nekad spajali sela a sad razdvajaju svjetove
…
Na skeli koja pluta preko Save curica iz Podrinja nekome odgovara
da je otac ostao u zemlji. Trenutak kad se domovina i smrt
podvlače pod istu riječ. Kao zmija pod kamen.
…
Gradovi teški za grljenje kao ramena s puškom.
Dijete Europe
Na Berlinalu 2015. nagrađen je dokumentarac Flotel Europa Vladimira Tadića. Autorovo, porodičnom kamerom zabilježeno sjećanje na dio djetinjstva
stiskan na brodu za bosanske izbjeglice u kopenhagenškoj luci.
U jednom širokom kadru razmazanog filma prepoznao sam Amru .
Po širokoj crvenoj bluzi iz poljskog Karitasa.
Sjećam se godine koju smo odplutali u maloj kabini bez prozora
U Pijanisti, kratkom romanu Alesandra Barika iz 1994-te
prepoznao sam sudbinu naše Emine. Jedinog djeteta
koje se rodilo i umrlo na flotelu Europa.
Ervin Panofski je u svojim predavanjima govorio o stvaranju slika
kao onog dijela sebe s kojim bismo mogli razgovarati.
Flotel Europa je bio usidren stotinu metara od Andersenove Male sirene.
Sjećam se djevojčice koja je iz majčine utrobe izašla u utrobu broda.
U Miloševoj knjizi Spasenje ima poglavlje koje se zove Dnevna svjetlost
i započinje pjesmom Dijete Europe. Sjećam se slanosti vjetra
na rubovima kupljenih ruža. Dvoje mladih iz Osake
koji su je toga proljeća snimili na vrhovima mojih prstiju.
Možda ćemo jednom moći da to što kažemo dodirnemo rukama,
pjevao je Miljković u Pohvali svetu.
…
Sad živim blizu visočkog groblja.
Preko puta za Kiseljak cijela je padina Visočice kao djevojačka kosa
smočena u ledenu Fojnicu. Kovrdža slijepljena od sjenovitih
zelenih vrba u vodi. Bio sam nekad pjesnik. Kao dijete iz Andrićeve priče
što se za nekog slavlja prenajelo halve i umrlo.
U mezarlucima samo ponekad zableji mali bijeli nišan moje kćeri
kao janje pušteno u minsko polje.
Finale
Izbjeglice iz Podrinja u Njemačkoj kupili su troja invalidska kolica
zemljacima izbjeglim u Visoko. Salem P. se tako svako jutro spusti
stotinu metara do klupe ispod Kraljevačke džamije.
Tu kolica preuzmu dječurlija s Kraljevca
i spuštaju se u njima niz Poštansku.
Jedna ,,bambuća”- pola sata.
Dovoljno da Salem ispije dva litra sarajevskog piva
i zapjeva. S one strane Plive.
Između ezana i dječje vriske.
,,Ako te mačka vidi golog” IK media space, Beograd, 2019
Mensur Ćatić, samizdat, Visoko, 2019.
***
ANDRIĆGRAD
(poslije vječnosti)
Poslije vječnosti
promrtvljene u utrobi izbjegličkog centra na brodu Europa
u kopenhagenškoj luci
u kabini bez prozora
usidrenog
među sjevernim vjetrovljem
devedeset metara od kamena na koji je izašla Andersenova Mala sirena
za kojom je otišla i naša kći
U našu kućicu na Visočici nije dolazilo sunce
i nismo mogli disati.
Uzeo sam macolu i izbio veliku rupu u zidu.
Noću je zakovao daskama jer su djeca plakala od studeni.
Ramiz K. nekadašnji majstor višegradske Varde sutradan
došao je sa svojim drugom Senadom
da izbiju daske i postave veliki polovni prozor koji su imali u podrumu.
Ramiz zamalteriso
pa potom Senad ofarbo
crvenim sadolinom.
Pa potom dugo klečeći zgrčen drhtao.
Iza takvih dasaka na prozorima opkovane komsije su mu jedne noći u Pionirskoj 15. u Višegradu
žive zapalili
tek rođenu kćer, ženu, mater i još devedeset rođaka i rodica.
Muketov mali je dugo snimao zid
prije nego ga je oprao od crvenog sadolina
Iz prve kante koju je Senad prevrnuo padajući sa skele.
,, Udarci iz kuka”
IK Presing, Mladenovac, 2022.
***
insert iz ,,Filma”
DJECA PRUŽAJU RUKE VAGNERU
(culture schock
ili otvaranje zavjesa na daljinski)
u kopolinom filmu apokalipsa sada
američki helikopteri uz vagnerovu muziku
napadaju vijetnamska sela, izgleda strašno
ali dobro, nema veze
jer uskoro se i jedni i drugi okreću
humanizmu i renesansi
i amerikanci vakciniraju vijetnamsku djecu
protiv nekih klasičnih bolesti
a njihovi očevi pošto su sabrali dojmove i mrtve
o vagneru u središtu svoga sela pišu
iskrenu i živopisnu muzičku kritiku
(koja iz blizine strašno podsjeća
na gomilu otsječenih dječjih ruku
but it s ok, whatever)
prelijepa danska volonterka
sa smiješkom na štiklama
i ravnoj hamletovoj zemlji, našim ženama
objašnjava šta je to usisivač
i moja žena da bi bolje vidjela vadi suzu
kao mušicu iz oka
woow, usisivač, viknem
i oko mene se okupe svi naši mrtvi
vade suze iz očiju kao mušice
i gledaju zajedno sa mnom
neki od njih su nekad
na nekim prozorima našim
i daleko od svih vijesti o ratu
otvaraju još uvijek zavjese na daljinski
ok, remote control, metafora, nema veze
u novinama svaki dan greškom
objavljuju jednu te istu vijest o mađioničaru
( i ja je sada na brzinu prepisujem)
nekome amerikancu pustolovu
koji je svoj čudesni život skončao u peruu
u nekome gorju koje se možda zove montero
tamo gdje je nekoj djevojčici pred svjetinom
izvadio zvijezdu iz kose
našli su mnogo sjajnih
predmeta u njegovom kaputu
optužili ga za krađu
i objesili
na trenutak sam samo zaspao u snu, rekao je
i ja sam na trenutak zaspao na nogama čitajući
novine u kojima ničega nije bilo
o suđenju
u trenutku bez jave i sna
sudac je rekao: od ličinki su ti se učinile zvijezde
i nacerena žaba na njegovom ramenu je rekla
on je starac i sporo mu se diže
neću da budem više princeza, hoću da budem princ
ti i jesi princ, rekle su i potrčale da je ljube ocvale
pjevačice na kraju svoje duge mladosti
sanjajući još jedan ogromni, čvrsti i uzdrhtali…
virtualni kres:
pustolov ih je gledao
kako se zbijaju opet u snoplje
kriv sam, rekao je, priznajem
od ličinki su mi se učinile zvijezde
i tako u mojim novinama svaki dan
njiše se neki nepoznati čovjek
ispod nekog drveta naopako obješen
i u grču nogama pokušava otključati nebo
(na trenutak liči na violinski ključ
i vjetar nakratko savije list kao povisilicu
iz daljine donese glazbu)
ali umro je, kažem i na ovom vrhu planine
i tako ukočen opet se njiše
kao uskličnik iz vijesti o sebi
i opet se budim u snu
gdje američki pustolov iz pjesama
istresa usisivač prepun ličinki i zvjezdane prašine
i govori sve te prelijepe stvari
nad svakodnevnom jarom umornog ratara
koje je našao da ne želi
uzeti sebi
i vadi zlatnu lulu iz džepa nekome starcu
nekoj umornoj ženi
na ramenu nalazi ključ
ali starac kaže da je oduvijek imao takvu
(da, jesi, kaže pustolov)
žena da je znala gdje joj je ključ
(i vjetar opet iz daljine donese glazbu
da, jesi, kaže pustolov)
i opet zaspim u snu
i u svjetini počnu se pipati starci
žene jedna drugoj stavljati ruke
i glave na ramena
kad se pustolov napokon sjeti da je židov
i u tome trenutku među njima
ugleda njihova prava lica
ovo je berlin, kaže, hiljadu devetsto trideset i šeste
i dok američki pjesnik džesi ovens
jednu ulicu više objavljuje četiri puta
rezultat drugog svjetskog rata
ja sanjam vas i ovo gorje montero
prepoznao sam vas samo po tome
što ste ravnodušnost nad ljepotom
sačuvali i u snu
sjećam se tebe i tebe i tebe
ti si ubio moga brata za klavirom
i smijući se sretan govorio, ja ću vam odsada svirati
i plesale su na prepunom kamionu
baletanke moje sestre
kojim si odsjekao noge
ti kojemu sam i u snu našao zlatnu lulu
iz tuđih pjesama opet kradeš metafore i pretapaš
u prstenove za svoju nedužnu djecu
onako kako si nekad
iz mrtvih glava vadio zlatne zube
ti si ćutao kad su pjesnika stavljali pod cenzuru
i sada se meni svetiš
zbog svoje sramote
vjeruješ li da će ona nestati sa mnom
vjeruješ li
ako mi odsječeš glavu
da ćeš biti viši od mene, brate
kad se baciš blatom
na moju pjesmu i vriskom
da ćeš bolje vidjeti nebo
kad srušiš moju kuću
da ćeš čuti glazbu
kad utihne sve
i kad promijeniš ime moje rijeke
da ona nikada neće
plakati za mnom
vraćam novine kurdu
koji stoji sa mnom u redu
ispred američke ambasade
ostajem sam
kao mali palestinac i židov
zagrljen sam sa sobom
kažem nestalom kurdu, hvala ti
i on se u pustoj ulici smješka
kaže bosna
djevojčica dolazi pod vješala
i pruža ruke
iz kose mrtvog
američkog pustolova
(padaju zvijezde)
***
NOVI RASPORED
(ili Stotinu godina trudnoće)
Gledao sam kao Bertolučijev film
Dvadeseto stoljeće
Mati ga je nosila ispod srca
kao knjiga otežala za jedna krila
Pedeset četiri mjeseca, njih šestoricu
i zemlja dvadeset godina. Skriveno
to dugo, dugo ćutanje što se zavlačilo u pukotine stijena
da puknu i stijene, da iz njih polete ptice gromoglasno prećutanih
riječi
…
Jean-François Lyotard, francuski filozof, već je nekoliko godina mrtav.
Može li misao nastaviti bez tijela? – pitao se u svome znamenitom eseju.
Suprotstavljao se vječitoj težnji filozofa da filozofiju vide samo kao niz pitanja
koja moraju ostati bez odgovora. Tražio je misao koja će nadživjeti i neminovnu
…
smrt Sunca.
Novi raspored znanja i vremena u zbirci eseja Nehumano:
razmišljanja o vremenu. Četiri godine prije prvog juna 1992. Neprikazivo
…
u modernoj i avangardnoj umjetnosti nudi se putem odgovarajuće forme
kao odsutni sadržaj. Takva forma u stanju je da proizvede osjećanje
zadovoljstva koje je još uvijek u dodiru sa estetikom lijepog. Tek
s postmodernom umjetnošću će se estetika uzvišenog ostvariti
u potpunosti: na mjesto odgovarajuće forme doći će
neodgovarajuća, nespretna ili forma koja se traži. Koja inicira
doživljaj ali ne i zadovoljstvo i zato sprječava obrazovanje konsenzusa ukusa.
„U početku su mi dolazili na san, ali poslije nikako. Sve sam pokušavala
ne bih li ih sanjala, ali uzalud. ” kaže Razija Beganović iz Durakovića
…
kod Zvornika.
Pitanje stoljeća postavljeno Sofiji Zawistowskoj
u Styronovom romanu i Pakulinom filmu
postavljeno je Raziji toliko gromoglasno da ga niko nije čuo.
Sjećala ga se samo kao trenutka kad se dvoumila da zamoli dželate
da joj ostave makar jednog sina.
Pa opet i danas, rana zaljudi samo od izgovorene riječi.
Na nekome drugome mjestu svi su poredani nad provalijom.
…
Ne vide više od sunca lica onih s puškama. Jedan gurka brata do sebe:
Vidi što je lijep dan. Jebe se ovom suncu za nas.
…
Ali svi ćemo biti tu kad Sunce bude umiralo.
Na trenutak je pogledala njihova lica i odustala. U strahu da bi joj zato
mogli pobiti i kćeri. Njih tri koje su kasnije imena braće davale svojoj djeci.
…
Završetak pjesme:
…makar u toj zadnjoj slici u njenom oku.
Kad je već bilo jasno da niko više neće doći
Zadnjeg dana Kurban bajrama, dvadeset trećeg
od onog kad im je krenula tražiti kosti.
…
Jean-François Lyotard je umro 1998.
Napisao je najljepšu teoriju postmodernizma.
Razija Beganović je svoje unuke zvala samo po nadimcima.
,, Ako te mačka vidi golog”
Mensur Ćatić, samizdat, Visoko, BiH, 2019.
Ako te mačka vidi golog” Media space, Beograd , 2019,
,, Strah od zavrŝetka filma” Treći trg, Beograd, 2021.
***
NAJTUŽNIJI MRTVACI NA SVIJETU
Poslije rata smo obnovili svoju odžačku kuću
i silno sam želio opet živjeti i umrijeti u njoj.
Imam tamo mnogo braće iz djetinjstva
koji su sad na važnim mjestima
i danima sam ih obilazio i zvao, telalio
da ne moram kao prije rata raditi kao pravnik
nego za dvije kile hljeba dnevno (Amra i ja i dvije kćeri)
čistiću sve odžačke klozete, toga bar ima ili
nemoguće je da neki Talijani ili Kinezi nisu u Odžaku
otvorili neku tvorničicu za jeftino izrabljivanje domorodaca.
Da se opet nadišem odžačkog zraka i namirišem Save i Bosne.
Nećete vjerovati da ovo nije moja biografija nego pjesmica
zato što baš ja vjerujem da je poezija jedina istinska
povijest čovjeka. Ali ništa, na kraju smo kuću
da ne zvrji prazna ustupili dvoma bolesnih staraca iz Jakeša.
Beskućnici Himzo i Gordana imali su nekad svoju kuću
i sina koji je poginuo braneći Jakeš, Odžak, Koridor i Bosnu.
A onda je Gordana umrla. Bila bolesna i nije se plašila smrti.
Pričala Himzi kako će opet kao nekad kad je bio mali
ležati pored njihovog Damira. Hodža nije dozvolio
da se Gordana ukopa u muslimansko groblje.
Ukopali smo je u najbliže pravoslavno i ostao sam
nekoliko dana s Himzom, ja na katu a on u prizemlju plačući.
Reče mi kad sam odlazio da želi kad umre da ga ukopamo
kod Gordane jer bi ga bilo stid i umro bi mrtav od tuge
da se izležava pored sina dok je Gordana sama.
i nećete vjerovati, čovjek umre čim sam otišao.
Pop nije dozvolio da Himzu ukopamo u pravoslavno groblje.
,,Rutinski zahvat”
***
ORAH
Nit ja znam pisat
nit mnogi od nas znamo čitat, kažem.
Zato ni ja ne vidim
koliko Bosne ima
u svakoj mojoj pjesmici.
Ali, jesam li je pomenuo
svih deset odmah okrenu glavu
il na gubicu dignu, što bi otac rekao.
Njih deset zbog kojih se moje pjesmice
nikad nisu vratile iz izbjeglištva.
Njih deset najboljih i najpravovjernijih.
Razumiješ li me kćeri.
Njih deset koji moje pjesmice drže s one strane granice
i ne daju im ući kao migrantima iz Sirije a u isto vrijeme me optužuju
zbog toga.
Kao da ima i kao da je bilo tu
mjesta pored njih,
nasmijanih i vitalnih nobelovaca.
Oni u Bosni kao na ulazu u kino dvoranu stoje
pregledaju i sjeckaju karte.
Neće ljudi ni oraha iz moje ruke.
To ti je stara bosanska izreka
ali, zaboravi to, kćeri moja.
Kad sam bio posve mali
tako kao sada ti
otac i ja posadili smo tri oraha
u našoj odžačkoj bašti.
I samo je jedan to nevrijeme preživio, izbjeglištvo i rat.
Vidiš sad da i ovdje u Visokom imamo tri oraha u našoj avliji
i da samo jedan rađa.
Toga sam se sjetio na očevoj dženazi.
Ja sam tanak i lahak pridržavao mladice
a otac ih je zatrpavao zemljom.
Ovdje je sve voćke, tanka i lahka
pridržavala tvoja mati.
To i tako me pamti.
,, Djeca iz Torina”
***
PARADENTOZA
Ne znam kako se zaista zvao i je li zaista umro
ili poginuo ali se sjećam da je prije rata bio
u Visokom neki Sajto, pomalo razrok
pogleda hipnotički bezazlenog ko mirnodopsko vrijeme.
On nije nosio sat ier je bio čovjek-sat
a mi studentarija nismo nosili sat jer smo imali Sajtu
koji nam je uvijek prije staničnog spikera govorio
ako jutarnji za Sarajevo ima neki zastoj kod Kaknja
i kad da bacimo cigare jer dolazi brzi.
I oni koji su imali sat pitali su Sajtu
i po njemu tjerali kazaljke naprijed ili nazad.
Ne znam zaista je li Sajto umro ili poginuo
ali s njim je posve nestalo jedno vrijeme
pravljeno da teče kroz fine zidne satove.
Vrijeme bijelo i čisto kao pruga u snijegu
bijelo kao zubi studentice stomatologije
mehko i mirisno kao njena kosa i dječje dekice.
Bijelo kao njene čizmice preko crnih najlonki
i kao svaka nova zubna oridinacija.
,,Ako te mačka vidi golog” izdavač Mensur Ćatić, Visoko 2019.
Media space, Beograd, 2019.
***
MOJE SMEĐE OČI
Menso nikad ne bi došao u Odžak
a da se nikome ne javi,
kaže prijatelj iz djetinjstva, tri stola od mene.
Menso je, brate bio viši i krupniji,
kaže žena pored njega.
Menso je bio puno mlađi,
kaže moja rodica.
Znate da je i u mladosti znao isto ovako,
hodati zimi samo u košulji,
kaže drugi prijatelj iz djetinjstva.
Menso je imao smeđe oči a ne plave kao ovaj starac, kaže moja nekadašnja komšinka.
Ama, što sve govorite u prošlom vremenu, viknuh i Amra se primaknu uz mene.
Aman, okani se više tih pjesmica, reče
i zagrli me i nogom i rukom.
,,Rutinski zahvat”
***
DJEČJA MATI I DJEČJI OTAC
( šta god te ko upita ti samo reci volim te)
Jučer popodne u nekom visočkom restoranu neka mlada,ozbiljna i porodična žena čeka da joj upakuju naručenu hranu,čita s mobitela moje Pismo Adni i oturi plakat ne može se zaustavit ( i ruši se kao autobus niz jednu zelenu beogradsku padinu). Kelnerica je pita,,što se desilo,gospođo?” a ona kaže ,,volim te” i odlazi kući kao kroz nabujalu vodu, spušta hranu na sto i dugo grli muža pa djecu,pa muža pa djecu… I šta god je upitaju ona samo zajeca ,,volim te”.
U isto vrijeme čitajući isto pismo oturi plakat neka mati iz Splita,neka mati i neki otac u Srbiji,neka mati u Sloveniji.Grli otac djecu i dječju mater, grli mati djecu i dječjeg oca…
Jer davno me je pitao Milostivi Bog želim li biti takav anonimni pjesnik ili dio establišmenta našeg književnog bosanskog, maketa poezije na seminarima, u knjižarama i bibliotekama…baš kada sam pisao svoja pisma i samo tiho izjecao volim te
***
GDJE POPITI KAHVU
Bosna je ovdje ostavljena dunjaluku
da se svačije kršćanstvo i islam
da se svačiji ateistički humanizam
da se svačija filozofija i ljudskost
može lahko prepoznati.
Bosna je spuštena na ovaj svijet
kao nevino janje i veliki nož
i svejedno je kao i u Gazi
jel se pravimo da metemo avliju
ili smo tetki ponijeli lijek
ako uz janjeću nevinost nismo
onima koji kolju pridržavamo nož.
Kad su ugledale čovjeka
baš ovdje su zvijezde
ovlažile strasno i jako
iz utroba i očiju zvjezdanih svojih
i tako su nastale ove naše rijeke
u kojima tako često ima
više krvi no vode.
Bosna je spuštena na ovaj svijet
da Dobri Ljudi imaju
gdje popiti kahvu.
,, Djeca iz Torina”
***
KAKO SAM LOLU UČIO DA LAŽE
Pitala je zašto joj se ne udvaram kad je noć tako lijepa.
I pričala, pričala, pričala. O, Bože, kako samo može toliko pričati.
Pitao sam mogu li je poljubiti u vrat dok priča o Austro-ugarskoj
(makar samo kad pomene Bosnu). Mislio sam da nije čula.
ali malo kasnije je nakrivila vrat kao da ću joj pregledati uši
i nastavila pričati. Liznuo sam je između zgrada
pruga i platana koje je Carevina sadila po našim čaršijama.
Kasnije kad smo pričali o slikarstvu-pitala je zašto u vrat.
Naslonila se na crkvena vrata i prešla pogledom po pustom trgu.
Bojim se bilo što slagati, rekla je. Izgledala je kao Modiljanijev Ležeći akt.
Okrenut posve uspravno. Čak i dok smo šetali.
Prije nego smo i prešli na slikarstvo. Hoćeš li, pitao sam
hoćeš li da te ja naučim lagati? Hoću, rekla je.
Gledaj me u oči i reci da nemaš gaćice, rekao sam.
Podvukla je ruku pod haljinu i svukla ih preko štikli.
Nemam gaćice, rekla je i bacila ih pred crkvena vrata
,,Ako te mačka vidi golog”
***
FENOMENI
Njemački avioni su bacali bombe na Titov štab
i iz dima je ranjen izašao Ričard Barton
i glasom jugoslavenskog glumca Petra Banićevića
pitao: Ima li iko živ!
Ovo bi mogla biti zgodna kratka pjesmica o historiji, ali…
…
Njemačka ofanziva iz 1943 je završena
u augustu 1972 godine kad se na putu Foča-Tjentište prevrnula
vojna kampanjola JNA koja je prevozila hranu
za filmsku ekipu ratnog spektakla Sutjeska.
Bilo je nekoliko povrijeđenih i jedan čovjek je poginuo.
Wikipedija kao primjere prirodnog spektakla navodi velike pokrete riba pod morem, putovanja ptica selica, oblikovanje oblaka u nešto poznato, pomračenje sunca, dugu i slične fenomene.
Ovo je još uvijek zgodna pjesmica o poeziji, ali svako posezanje za historiju
zapravo je držanje noža za oštricu
čak i kad u praznoj sobi negdje u Danskoj, vikneš u televizor:
Ima.
Živ sam Josipe, Ričarde, Petre…
Ovo je još uvijek zgodan način na koji čovjek može
razgovarati sam sa sobom.
,,Rutinski zahvat”
***
KRAJ POEZIJE
U satrtoj Gazi palestinska djeca
na svoje dlanove zapisuju svoja imena i čija su.
Time je čovječanstvo napisalo
sve o čemu je vrijedilo pisati.
***
OGRAĐIVANJE OD VISOKOG
Ponekad osjetim neku tjeskobu kod nekih Sarajlija što je Visoko
nekako preblizu Sarajeva
i počnem se ponizno ograđivati od Visokog:
Nemam ja ništa s tim, ja sam tu u Visokom samo izbjeglica
samo pola života
Žene su krive!
Moja me žena nagovorila da živimo tu.
Neka me Visočka rodila nije nikog ni pitala i nemam ništa s tim što su
se desetine generacija mojih djedova i nana rađali i ukopavali baš po
Visokom i tako blizu Sarajeva.
A onda mi pritisak počne rasti: uostalom vi ste se dojebali blizu nas a
ne mi blizu vas.
Prije vas bili smo ugledna europska prijestonica i molbe razmatrali
kome ćemo dopustiti da u Visokom otvori ambasadu.
Nove gradove na Jadranu dizali i flotu svoju jaku imali.
Naš je zlatnik šest put bio ljepši i skuplji od francuskog i venecijanskog.
Na kraju mi uvijek pukne film i kažem:
Šta koje Kobilje glave hoćete više, briga nas, mi smo prvi došli.
***
AMELA
Bilježim šture podatke :
Curica iz jednog sela pored Srebrenice.
Otac joj govorio da se od ružnih riječi iskrive usta.
Prodao kravu da je pošalje na škole u Sarajevo.
Kad se proda tako nešto od čega se živi
onda tu zauvijek prestaje svaka trgovina
jer poslije toga ostaju samo stvari koje se ne mogu I ne smiju prodati
I ostaju samo one bitke u kojima čovjek mora pobijediti.
Bitke sa samim sobom. Najveće bitke svakoga rata.
Kao što je bitka da ti se ne iskrive usta.
Neko iz Sarajeva ko nikad neće biti Sarajevo
Uz odbijenicu za prijem u jezičku gimnaziju
Poručuje joj da upiše tekstilnu školu u Srebrenici.
Mati joj kaže da nikad ne gleda nikoga u tramvaju
Jer nikad ne znaš kad će neko izvaditi nož.
Otac negdje vani diže blokove teže od sebe
Da bi je mogao svaka tri mjeseca jednom zagrliti.
Kažem njezinom ocu: babo,
Usta se smiju iskriviti kad plačeš sam u sarajevskom tramvaju.
Curica završava studije književnosti I objavljuje dvije knjige
Umiranje djetinjstva I Umiranje imena
Sprema treću knjigu koja će se zvati Mostovi
jer riječ je o bitkama koje se moraju dobiti
I usta se ne smiju iskriviti
Curica iz jednog sela pored Srebrenice kaže u svojoj pjesmi
Da prelazimo samo one mostove s kojih se ne okrećemo nazad.
U Mostovima će biti pjesma o Osmanu jer on nije nazad, on je tu
94 te mu u Unproforu operisali slijepo crijevo. Poslijeratni snimci
Pokazali da su mu izvadili još pola crijeva I zdrav bubreg.
Nema para, nema dvije hiljade maraka da ih tuži, nema snage ni vremena.
Pjesma se ne zove Unprofor nego Osman.
Jer pjesma je dokaz o postojanju čovjeka
A do(is)kazati postojanje čovjeka dovoljan je I jasan dokaz o postojanju Boga.
Jer se od ružnih riječi iskrive usta.
,,Strah od završetka filma”
***
Pismo Mariji
neka se mlada žena sinoć
uselila u moje pjesme
i rekao sam odmah, gospođice
to nisam pisao za vas
i vrtio sam glavom ovako…
ne, ovako kao limeni
horoz na krovu
kad mu vjetar zapuše
u hladan kljun
ali ona se samo okrenula i zažmurila
pokrijte me nečim, rekla
kao da oduvijek živi tui sve ću vam ispričati
kad se probudim
pokrio sam je tvojim kaputom, Marija
…draga Marijapišem ti možda samo
kako se u duboku šumu
ranjeno vraća odraslo lane
misleći da je smrt vučica mlada
koju je snilo poljubiti nekad..
pišem ti jer ne znam kad smo se sreli prvi put
i zato nikome nikada ne pričam o tebi
samo se sjećam
sjećam se da je nebo bilo tako plavo
prozirno i duboko
da sam golim okom vidio veneru
i bosim nogama krenuo plesati za njom
i onda smo se okretali i okretali
(znam da se sada smiješ)
u smjeru posve suprotnom od razuma
sve dok nisam ugledao tvoje oči
i shvatio da stojiš ispred mene
da si se vratilapišem ti zato što je padala kiša
i miriše i sada ozon
kao da je nebo opralo zubepišem ti jer sada slutim u isto vrijeme
i poljubac i smrt
…
pišem ti jer se sjećam vremena
kad nismo mogli spavati
koliko je gromoglasno noću beharala
naša trešnja u susjedstvu
a jučer su me jedva probudili na ulici
dok sam šetao, neki demonstrantiuzvikivali su: Sloboda, Mir, pjevali
i ja sam vikao iz sveg glasa
Marija, Marija…
…Marija, pišem ti kao čovjek
koji je odlijepio
(i znam da se sada opet smiješ)
koji je odlijepio markicu
(sada se i ja smijem)
sa tvoga pisma
(i stavljam ga na grudi)stavio je na jezik
i tako te prvi puta poljubiopišem ti jer su tvoje usne
bile jedino mjesto
gdje je čovjek mogao poljubiti svemir…
pišem ti jer sam jutros stao nogom na nebo
nakislo u lavor na sredini moje sobe
pišem ti za sve ono vrijeme
koje sam proveo u kraljevskom apartmanu tvojih očijugdje je nebo bilo kao hotel sa pet zvjezdica
i kad mjesec bješe plavi luster
u našoj sobi…
i jutros mi je jedno dijete
smiješeći se kroz prozor
s tobom obećalo vječnost…
pišem ti jer sam se jučer pokušao ubiti
i ne znam koliko sam uspio
ti ne znaš kakva je željeznička stanica u sarajevu
i da svakome ko čeka voz duže od pola sata
raznese dušu do sibira i svinojušća
čekao sam te tri satai onda svoje tijelo pustio kao papirni brodić
niz kranjčevićevu ulicu
a on je s jedne terase preko puta vojne bolnice
potpuno go vikao onu svoju pjesmu
o zadnjem čovjeku
i prstima mi pokazivao da sam ludpišem ti da mi kažeš
ko ti sada ovo piše
i ne mogu ti puno pomoći
sudeći po tome kako je mirisao zrak
iz tvojih grudi kojeg sam krišom udisao
dok si spavalaljubavi, došao sam iz neke libijske pustinje
gdje rastu bijele ruže
i često pada snijeg
…pišem ti jer voda i vrijeme
ponekad isperu pijesak i mulj
s izgubljenoga grumenja sreće
i život se ukaže kao sjajna
zlatonosna rijeka
kao tvoja kosa
čak i tvoje nevjerstvo sada vihori
kao crvena zastava sa cijenom
koju smo morali platiti
da vidimo taj sjaj
i dodirnemo veličanstveno
kamenje i breze pod ovim nebom
pišem ti zato što sada znam
da tvoj osmijeh ne mora imati
nikakvog drugog smisla
osim topline i svjetlapišem ti zato što mi je hladno
i ne mogu više ugrijati rukeO Marija, ja bijah samo planinski vjetar
što stoljećima ne znade biti tužan
sluteći dušu ranjene žednu
i košute kao mirise planinskih trava
u njihovim časima umirućim
sjeti se: vjerujem u osunčani
krevet u beskrajnom polju sibirskog
nježnog cvijeća… i ti voliš oskoruše
nar, jagode, puding, ptice su plavevjetar treperi u predvečerje
i od silne želje nam zastaje dah
sjeti se, Marija, u našoj ljubavi
ptice su se igrale sa delfinima iz pjesama
i bljesnuće taj ljepši, vječni svijet
ali ja ću i tada plakati znam
za tvojim prstima tankim
iskrivljenim od studenipišem ti jer me sada bole očipišem ti jer ne znam gdje si
i ne samo u proljeće, zbog sunca i neba
pišem ti zato što tek sada znam
da ženu sa tako lahkim kostima
treba uvijek držati za ruku
…
neće moći još dugo svici
gorjeti ovu noć
nit zvijezde
dan iz tvoga okai ne moraš ovo čitati do kraja
nađi neko lijepo mjesto
u ovome pismu
ili pored naše rijeke
u tvojoj ruci
od mene nebo
kad ostane prazno
i dugo očima raširenim ti
zamišljaj da sada sam jaonaj što imasmo nekad sjajni
otkinuti vjetrom i plavi, plavi
što letješe zmaj od lahke trske
…
pišem ti jer vjerujem da opet možemo
naći neki jeftin polupansion
kakav je bila ova planetaali nemam više nikakvu jasnu ideju
ti odluči gdje ćemo dalje
***
POVRATAK IZ RATA
Majke ne grle sinove
koji se vrate iz rata
samo ih dugo i nježno
diraju u nevjerici
i zubima zarivenim u vratove
odnose ih kao mačiće
na neka druga mjesta
***
Mensur Ćatić rođen je 7. juna 1959. u Doboju, Bosna i Hercegovina. Po zanimanju je pravnik. Djetinjstvo i mladost proveo u Odžaku, gimnaziju završio u Modriči, živio u Doboju, Sarajevu, Banjaluci, kao i u Mađarskoj, Poljskoj i Danskoj.
Danas živi i stvara u Visokom.
Objavljivao je pesme i priče u časopisima „Odjek” (Sarajevo), „Bosanska vila” (Sarajevo), „Osvit” (Mostar), „Avangrad” (Sombor), „Riječ” (Brčko), „Vpogled” (Žalec, Slovenija), „Kul tim” književnog kluba „Branko Miljković” (Knjaževac), „Tvorac grada” (Beograd), „Svijet kulture” (Zagreb), „Polja” (Novi Sad), „Diogenes” (pesnici i prozaisti sa područja bivše Jugoslavije), „Život” (Sarajevo), „Žikišon” (satirični časopis za područje bivše Jugoslavije), „Poeta” (Beograd), „Priča” (Beograd), „Književni pregled” (Beograd) itd…
Neke od pjesama su mu prevedene na francuski, slovenski, makedonski, bugarski, engleski, danski i nemački jezik.
Za pjesničku zbirku „Rutinski zahvat” 2007. godine dobio je drugu nagradu Mak Dizdar na pjesničkoj manifestaciji „Slovo Gorčina“ u Stocu. U novembru 2010. pesma „Rane i stomaci” proglašena je za pjesmu godine na međunarodnom takmičenju Prve satirične pozornice „Satira je alternativa bezumlju” elektronskog časopisa za političku satiru, humor, karikaturu i strip MaksMinus, za pjesmu „Eskimska ruža” jednu od nagrada za najoriginalniju ljubavnu pjesmu u Mrkonjić Gradu na takmičenju povodom Valentinova, njegova pjesma „Je li Beatriče tu” prevedena na slovenački i objavljena je u Sloveniji, u knjizi trideset izabranih pjesama povodom takmičenja „Rožnati dlan”, pesma „Nemaš razloga, Ri” proglašena je na slovenačkom pjesničkom portalu pesem.si za Pesmu jeseni 2011. u konkurenciji pesama koje su pisane na drugim jezicima (u odnosu na slovenački), u februaru 2012. u Mrkonjić Gradu na takmičenju povodom Valentinova s ciklusom ljubavnih pesama osvojio je drugu nagradu u konkurenciji afirmiranih pesnika, a 2013. s ciklusom „Pismo Mariji” na istom takmičenju osvojio je prvo mesto.
Objavio knjige pjesama:
,,Pjesme za drugo mjesto”, IK Zalihica, Sarajevo, 2008.,
,,Eskimska ruža”, IK Bagrem, Gradište, Hrvatska, 2010.,
,,Golubovi nad odrom”, IK Polaris , Novi Sad, Srbija, 2013.,
,,Podnevni mjesec”, IK Banatski kulturni centar, Novo Miloševo, Srbija, 2015.,
,,Sokrat na psihijatriji” IK Klepsidra, Kreševo, BiH, 2015,
,,Ako te mačka vidi golog” IK Media space Beograd, 2019.
,,Ako te mačka vidi golog” Mensur Ćatić, samizdat, Visoko, BiH, 2019
,,Strah od završetka filma” IK Treći trg, Beograd, decembar 2021.
,,Ljubavi, umro nam je Jonesko” IK Presing, Mladenovac, Srbija, 2022.
,,Udarci iz kuka”, IK Presing, Mladenovac, Srbija, 2022.
Zastupljen u Antologiji bošnjačke poezije Ervina Jahića i Antologiji balkanskog sublimizma Tomislava Dretara.
Priredio: M.H. – magazinplus.eu
