IVANKOVIĆ RASTURIO ČOVIĆA A DA MU NI IME NIJE SPOMENUO: Ignorant i opstrukcionist; Doktor Legitimni i kultura…
Negdje je objavljeno kako je Prvi u najvećoj hrvatskoj stranci u BiH, odnedavno u javnosti poznat kao Legitimni, obilježio 20 godina na čelu te stranke.
Piše: ŽELJKO IVANKOVIĆ
I bilo bi to beznačajno kao i 20 godina Kim Jonga-una ili Lukašenka na čelu neke njihove stranke, da njegovo bivanje na čelu te stranke ne znači sve osim razlog za obilježavanje. Jer, rezultati bivanja zadnje dvojice na čelu njihovih stranaka za širu zajednicu vjerojatno bi imali rezultate i na pozitivnoj strani bilance.
Kod Legitimnog, međutim, takvo što naprosto ne postoji. Doduše, ako se mjeri s prethodnicima na čelu te stranke, možda…
Legitimni je za svojih prvih 20 godina, međutim, namirio obitelj, svoje najbliže i podaničko-poltronski navjernije (one koje, znam iz iskustva, zove ”naši”!) i to je sva pozitivna bilanca (mjerena enormnim povećanjima stambenih i poslovnih kvadrata te bankovnih računa), dok ono ubrojivo u pozitivnu bilancu šire zajednice, pa makar ona bila i samo njegovo biračko tijelo, a imalo bi smisla govoriti tek ako su to i ”njegov narod” i ”njegova država”, u kojoj i za koju voli reći da je predvodnik euroatlantskih integracija, dakle ono tu ubrojivo ne samo da nije pozitivno, nego je, krajnje negativno. Teški minus.
O ekonomskim propastima svega onoga čime je ”upravljao” pisano je nebrojeno puta, kompetentno i argumentirano, pa neću ni kušati nabrajati, čak ni ono već na prvu vidljivo.
Mala je utjeha, dakako, to što bi se vjerojatno jednako moglo reći i za sve ostale legitimne, manje legitimne i neligitmne. No, oni ovdje nisu predmet zanimanja. Nije ni taj Legitimni, kako rekoh, niti u jednom segmentu zanimljiv, osim u onome meni osobno jedino relevantnom – u segmentu kulture u najširem smislu te riječi.
A niti tu ne bi bio da nije proglašen počasnim doktorom Sveučilišta. Jedne od stožernih institucija znanosti i kulture. A i budući da se ”njegov narod” ponosi kulturom, ili se barem ponosio dok njega nije upoznao (Ko je vas upoznao ni pakao mu neće teško pasti – kaže li se ono u Maratoncima…?) i dobio za predvodnika.
Onaj na kojega se svi oni vole pozivati i tako ga oslovljavati (i sami pate od titula, pa makar i kupljenih!), dr. Tuđman, na neke je od čelnih pozicija postavio ljude bolje od sebe, znalce tipa Dalibora Brozovića, Vlatka Pavletića ili Zlatka Viteza, pa je i njihova ostavština barem u tim segmentima mjerljiva (Namjerno ne želim širiti ovu priču u Hrvatskoj, premda svi znaju kako se prilježno radilo na Hrvatskoj enciklopediji u 11 svezaka ili projektu Stoljeća hrvatske književnosti.), ali u politici u BiH nije imao tko ni razumijevati kulturu, a kamoli je njegovati, razvijati, ulagati u nju.
Legitimni se u nju ne razumije (nije mu dano), a okružio se gorima od sebe (jer samo oni mogu biti toliko poslušni), pa se njihovo poimanje i prakticiranje kulture svodi na red vjerskog i nacionalnog kiča, red najjeftinijeg folklora, pa red komično-kičerskog glamura…
A i kad tu ima pažnje vrijednoga kulturnog i umjetničkog (re)prezentiranja, onda to sve završi na manifestacijskoj redkarpetizacijskoj kulturi.
Izostanak strateškog razumijevanja kulture i ulaganja u bazičnu kulturu, zbog kakvog, primjerice, pate i sarajevski Zemaljski muzej, Galerija BiH, Kinoteka, Muzej književnosti itd. (da ne nabrajam dalje), kod Legitimnog je spušteno na razinu na kakvoj nije bilo od 1878. kad je Austrija stvar počela iz temelja mijenjati i kao ”mrski okupator” uradila više od svih onih koji od 1992. u svoj svojoj demokratičnosti (svaka im stranka ima to određenje) jednako blasfemično paradiraju ispraznom religijom i patriotizmom, kao i potpunom ignorancijom u kulturi i kleptokratičnosti u gospodarstvu (termin kojim naše čelne političare karakteriziraju stranci!).
Evo, neću o svim, uvijek istim, neispunjenim obećanjima (narodski bi se reklo – lažima) kako će u ”ovom mandatu” napraviti svoj nacionalni tv-kanal (sreća je pa to uvijek slaže, jer na što bi taj kanal sličio da ga kojim zlom uspije osnovati?!), neću ni o onim neispunjenim, tj. lažnim obećanjima koje je izrekao npr. u Varešu (desetci svjedoka), nego samo o tri velika projekta zbog kojih i kakvih sam i spomenuo Brozovića ili Pavletića (koji su uradili čudesne kulturološke projekte u ”mladoj hrvatskoj državi”, kako se to voli naglašavati), te zbog kojih i kakvih ima smisla govoriti o kulturi uopće, pa i kulturi cijelog jednoga naroda.
Prvi od njih je Hrvatska enciklopedija BiH čija su dva sveska objavljena (2009. i 2015.), a druga dva na dugu čekanju. To su one knjige, druže Legitimni, za koje uvaženi povjesničar, teolog, nadbiskup koadjutor i upravitelj vojnog ordinarijata u BiH, Tomo Vukšić tvrdi kako su najkvalitetnije djelo što je izdano u BiH u 21. stoljeću.
Legitimnog to, dakako, ne zanima, jer on ne razumije kulturu, izdavaštvo, velike nacionalne kulturne projekte. (Ili je zabavljen skupljanjem zemaljskih dobara!?) I ne samo da ga ne zanima, pa se od toga distancira, nego to čak opstruira. Zašto?
Tko zna?! Jer je u pitanju hrvatsko viđenje Bosne i Hercegovine kao zemlje i države u cjelini? Je li očekivao ili htio da sve počne od dana osnivanja ”Bobanovine” ili da on ureduje u enciklopediji kao što ureduje u stranci do zadnje čistačice koja se zapošljava?
Ili – stidi li se on to BiH koju su on i njegovi gradili s Rodoljubom Čolakovićem (osnivačem izdavačkih kuća), Džemalom Bijedićem, Hasanom Grapčanovićem (pokretačem briljantnih projekata iz kulturnoga nasljeđa)? Ili samo vremena u kojemu je navijao za Velež, ili možda (malo) toga što je tada bio Jugosloven (sa ”o”) i potpisivao se ćirilicom?
Je li mu to u Hrvatskoj enciklopediji BiH stran Samokovlija, Selimović, Ćopić, ili mu je možda samo strana svaka pomisao na književnost, likovnu umjetnost, glazbu, film? Nije valjda da voli samo hrvatske pisce?
Moguće, ali samo na novčanicama, inače ne bi učinio da Šimićevi susreti ili Šopovi susreti (to su oni ljudi s novčanica – vrijedi ga podsjetiti!) postanu provincijski hepeninzi, kojima se ponižavaju tako velika književna imena?
Zna li on koliko malo uopće zemalja svijeta ima enciklopedije i da su Hrvati među tim rijetkima? Zašto mu onda smetaju bh. Hrvati i njihov projekt enciklopedije? Ili to što je projekt okupio svu hrvatsku (i ne samo tu) pamet iz BiH?
Drugi je kapitalni izdavački projekt Iz Bosne Srebrene, čija su dva kola po pet knjiga objavljena (2003. i 2015.), a druga dva su (opet) na čekanju. Takav kapitalni projekt koji kulturološki, povijesno, jezikoslovno utemeljuje sve ono što Legitimni (deklarativno!) zastupa, njega ne zanima. Ne sviđa mu se autor projekta i urednik? Sadržaj projekta? Ne razumijem, pobogu, pa čak i Jugoslovenu u njemu bi to trebao biti interes, čak i cijeloj BiH, čak i cijeloj hrvatskoj književnosti…
Ili on ima problem s imenom Bosna Srebrena iz koje je provincije nastala većina hrvatskih franjevačkih provincija. Ili on ne razumije vrijednosti samostanskih bibliotečkih, muzejskih, arhivskih, likovnih zbirki Fojnice, Kreševa, Kraljeve Sutjeske, Rame, Guče Gore, Livna, ne razumije Galeriju u Dubravama… (Nije jedini!)
Razumije li on važnost Divkovića, Lastrića, samostanskih ljetopisa…? A kako bi kad nije u stanju napraviti ni prvenstvo Hercegovine u gangi?!
Kako će razumjeti vrijednosti već i postojanja dviju teologija u Sarajevu kad je on Borasov počasni doktor i čim Boras ode netko će se potruditi da tu odluku opozove (kao Bandić Trg maršala Tita u Zagrebu!), jer pobogu otkud Legitimni u istu ravan s takvim uglednicima, s ljudima koji su utemeljivali hrvatsku kulturu, pismenost, znanost?
Treći projekt, o kojem sam i sâm najstrože sudio i na koji imam sto primjedbi, također je zamišljen kao strateški projekt bh. hrvatstva, kulture, književnosti – Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga (projekt pokrenut 2001., odavno već u zastoju), no čovjeku koji je zadnjih dvadeset godina na čelu Najveće hrvatske stranke u BiH i svemu što ta stranka znači ili bi trebala značiti, ni taj projekt ne odgovara.
Nije ga, kao što nije niti jedan od tri strateška kulturna projekta podržao ni politički, ni financijski (a mogao bih svjedočiti i o drugim strateškim projektima hrvatske kulture u BiH, kao dijelu integralne hrvatske kulture)…
I ne samo da ih nije podržao, nego ih je čak opstruirao, pa se onda čovjek mora zapitati: Zar se gospodin kao mašinac (u drugom dijelu života strojar!) nikad ni intimno nije dovinuo do kulture, do knjige, zar se nikad nije zapitao sjeća li itko živ tko je bio šef njegove Partije ili premijer njegove SR BiH ili… u vrijeme kad su Meša i Mak pisali i objavili Derviša i smrt ili Kamenog spavača?
Pomisli li, makar na tren, na svoju sudbinu u tom kontekstu?
Pomisli li hoće li se itko sjećati Legitimnog kad se bude govorilo o knjigama Marjanovića, Lovrenovića, Kordića, Ivankovića, Stojića, Mlakića, Jergovića (govorim samo o živim hrvatskim piscima u BiH)… Ili da, možda hoće, jer će ostati zapisan (baš u knjigama tih i drugih autora!), među ostalim, kao reprezentant kulture licemjernog kršćanstva, lažnog patriotizma, kao ignorant i opstrukcionist svih najvažnijih, kapitalnih kulturnih projekata među bh. Hrvatima u prvom kvartalu XXI. stoljeća.
A, evo, opet će izbori, evo prilike za nova obećanja, za nove opsjene poput one o neprimjerenosti datuma izbora u Mostaru, jer 20. prosinca je preblizu Božiću. To bi tobože trebalo nešto značiti njemu i vjernicima kojima se okružio… Još da kao (teološki) stručnjak dokaže u kakvoj su koliziji izbori 20. i Božić 25. prosinca sad, ako nisu bili oni 22. prosinca za vrijeme hrvatskih predsjedničkih izbora kad je birao predsjednika (ustvari predsjednicu) susjedne zemlje?
Omest će ih ti izbori u predbožićnom postu, u predbožićnim duhovnim pripravama, u pravljenju kolača? Ili mu, nakon 12 godina neodržavanja, svaki izbori u Mostaru mogu pokvariti božićne blagdane? (Očito se malo previše gledaju zbivanja u Minsku!?)
A kultura? Ma ne, pristaj mi na muku, kakva kultura, jer ”kad god čujem riječ kultura, posegnem za svojim Browningom”. Ovo, bit će, ipak nije iz Maratonaca… Zar ne?!
(Prenosimo s portala Autograf)
