Šta revizija haške presude, ako je bude, može promijeniti u srpskim, odnosno bošnjačkim pogledima na zločin u Srebrenici?
Čemu ovolika buka i bijes među Srbima s obje strane Drine? Čemu ovolika zabrinutost srpske javnosti za ishod eventualne revizije prvobitne presude Međunarodnog suda pravde koji je, po tužbi Bosne i Hercegovine, razmatrao ulogu Srbije u genocidu u Srebrenici? Zabrinutost i strah dolaze otuda što su te 2007. godine vlasti u Beogradu shvatile da je Srbija za dlaku izbjegla krivicu za sudjelovanje u genocidnom pokolju Bošnjaka, jer je formulacija presude bila duboko optužujuća po susjednu državu – Srbija nije odgovorna za genocid, ali nije ništa učinila ni da ga spriječi, iako je to mogla. Vlasti su odahnule i, što se Srbije tiče, ovu tragičnu priču, kakva se u Evropi nije desila nakon Drugog svjetskog rata, proglasile završenom. Bošnjaci su bili razočarani i nezadovoljni presudom, ali su nepravdu prihvatili kao diktat svjetskih centara moći. Glas njihovog nezadovoljstva brzo se stišao, pogotovo što je i stidljivo gunđanje bošnjačke političke i intelektualne elite bilo kratkog daha. Žrtveni jarac nađen je u ličnosti Sakiba Softića, agenta BiH pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. Nakon što su tužba, a s njom i uloženi milioni eura propali, mediji su se obrušili na Softića, proglasivši ga nesposobnim i nekompetentnim u tom delikatnom sporu. Predratni sudija iz provincije, Softić je tipičan kadar SDA. Nakon blamaže koju je doživio, ipak je pristao da ponovo uzme u ruke vreli krompir i ode u Haag da traži pravdu za nedužne srebreničke žrtve.
Rašireno je mišljenje da je Bakir Izetbegović čitavu ovu operaciju pokrenuo iz ličnih razloga, oslanjajući se na emocije velikog broja Bošnjaka koji su u ratu izgubili svoje najbliže. Zatrte su im cijele porodice. Pokriće za svoju odluku našao je u bezrezervnoj podršci neformalne grupe dobro uhljebljenih ljudi, mahom odanih konzervativnoj politici SDA, koja se dogovara na minder sijelima, kako su to nekad činili bosanski begovi. Da je Beograd priznao barem moralnu odgovornost za zločin u Srebrenici, Izetbegović možda ne bi danas igrao na ovako rizičnu kartu. On njome može razbuktati bošnjački nacionalizam i učvrstiti i svoju i poziciju svoje stranke, ali to za sobom zakonomjerno povlači i jačanje srpskog, pa i hrvatskog nacionalizma. Našavši se u ringu s američkom administracijom, Milorad Dodik je nedavno doživio težak politički nokdaun, a Izetbegović ga je svojim zahtjevom za reviziju presude digao na noge, osvježio ga i pripremio za nastavak njegove destrukcije Bosne i Hercegovine. Svjedoci smo prave histerije koja je zahvatila i vlast i opoziciju u Republici Srpskoj, koje na pokretanje revizije gledaju sa mnogo više bijesa nego zvanični Beograd. Još jedan dokaz da Karadžićevu tvorevinu Dodik doživljava kao bastion srpstva na Balkanu.
Sa evropske tačke gledišta, tri etno-nacionalističke politike u Bosni i Hercegovini su slične. Izetbegović, Dodik i Čović su primjeri savršenog poraza demokratije. Dodik, recimo, najprije nešto odluči, a onda to Narodna skupština Republike Srpske glatko usvoji. Tako je vladao i Leonid Brežnjev. Pozivajući se na tzv. politički realizam, međunarodni faktori, nakon višegodišnje promašene misije uredovanja u ovoj zemlji, shvatili su da su ovdje stvarni centri moći izmješteni izvan institucija, prihvatili su tu činjenicu i zato pregovaraju isključivo sa stranačkim liderima. Oni ne daju nikakav eksplicitan komentar pokretanja revizije haške presude iz 2007. godine, osim što izražavaju zabrinutost za nastavak događaja. To bi mogla da kaže i svaka baba gatara. Umjesto da zbog milion siromašnih građana nemaju mirnog sna, lideri nam obećavaju duboku političku krizu, čak i moguće sukobe. Tako, na primjer, Mladen Ivanić najavljuje blokadu vlasti na nivou države, dok ministar inostranih poslova Igor Crnadak izriče jednu od dosad najtežih političkih provokacija – da Bakir Izetbegović želi da Srbi odu iz BiH!? Milorad Dodik ponovo likuje, sva nacionalistička braća su na broju i uz njega. Vjetar u leđa šalje mu i premijer Aleksandar Vučić, koji najavljuje “odgovor Srbije” na Izetbegovićevu odluku, a njegova desna ruka Ivica Dačić izjavljuje da je riječ o aktu neprijateljstva prema Srbiji, te da bi Srbija “mogla da tuži Hrvatsku i BiH za ratnu štetu iz 1914. godine”.
Za loše šahiste se kaže da su majstori kratkih poteza. Ova izreka bi se mogla primijeniti i na sve aktere priče o reviziji. Time što jedan slučaj iz oblasti međunarodnog prava zloupotrebljavaju tretirajući ga kao političko pitanje od prvorazrednog nacionalnog interesa, oni čine veliku i opasnu grešku. Dokle sve to ide, najbolje govori epizoda sa nedavne sjednice Glavnog odbora Srpske napredne stranke (SNS), na kojoj je Vučić svoje obraćanje završio riječima: “Ja sam išao u Srebrenicu da odam počast žrtvama, a oni su hteli da me ubiju.” Ozbiljni ljudi se nerado upuštaju u procjene ishoda Izetbegovićeve inicijative, koju on objašnjava neotuđivim pravom bošnjačkog naroda na istinu i pravdu. Principijelno gledajući, to pravo je neporecivo. Ali, da je bošnjačka politika razumna kao što nije, prepustila bi slučaj pravnim ekspertima i ne bi čekala da do pokretanja revizije prođe punih deset godina. Da je srpska politika iskrena i dobronamjerna prema Bosni i Hercegovini i njenim žrtvama, kao što nije, ne bi tako sramotno osporavala dokazivanje genocida, pogotovo što već godinama tvrdi kako Srbija nema s tim nikakve veze. Pa ako je tako, ako Srbija s tim događajem nema nikakve veze, čemu onda histerija, buka i bijes?
Šta revizija haške presude, ako je bude, može promijeniti u srpskim, odnosno bošnjačkim pogledima na zločin u Srebrenici? Ako završi na štetu Srbije, golema većina Srba će i narednih sto godina tvrditi da je sve to laž, a ako bude nepovoljna po Bošnjake, to neće poljuljati njihovo uvjerenje da je Miloševićeva Srbija bila saučesnik u genocidu.
Gojko Berić
Oslobođenje
