Ibn Hazm (994-1064)
Ibn Hazm je prilično poznat u zapadnom svijetu po svom traktatu o ljubavi zvanom Tawq al-Hamama(Golubičina ogrlica), kazujući o znakovima ljubavi, u Tawq al-Hamami, on piše:
“Ljubav ima određene znakove, koje razuman čovjek brzo uviđa, i oštrouman čovjek spremno prepozna. Od njih je prvi zamišljeni pogled, jer, oči su prostrana kapija duše, koje otkrivaju tajne, pokazuju najskrovitije misli, i iskazuju ono što u dubini krije. Vidjet ćete zaljubljenika kako netremice gleda u voljenu; njegove oči prate svaki njen pokret, povlačeći se kako se ona povlači, naginjući se kako se ona naginje, krećući se poput kameleona za suncem. O tome sam napisao sljedeće stihove:
Moje oko nikad neće zadržat’ se kod drugoga
Jer k’o da si, štono kažu, od kamena magnetnoga.
Kud god pođeš, okreneš se, za tobom mi ono luta,
Kao ime, u sintaksi, pored svoga atributa.
Zaljubljenik svoj razgovor usmjerava na voljenu, čak i kad se koliko god usrdno želi obratiti drugom: naklonost je očigledna onome ko oči ima da vidi. Kad voljena osoba govori, zaljubljenik sa zanosom sluša svaku riječ; međutim, on se divi svemu što voljena kaže, i koliko god zaljubljenikova zapažanja bila izvanredna i apsurdna; on joj vjeruje pa čak i kad očigledno laže, slaže se s njom iako je jasno u krivu, u korist nje svjedoči, iako je možda bila nepravedna, slijedi je kako god postupila. Zaljubljenik žuri mjestu na kojem će voljenu naći, nastoji sjediti što bliže njoj, ostavljajući po strani sve poslove koji ga obavezuju da napusti društvo njeno, i sporo obavlja poslove u njenom društvu, kako bi odgodio rastanak od nje. (…)
Ostali znakovi zaljubljenosti su i iznenadna zbunjenost i uzbuđenje koje zaljubljenik pokaže kad neočekivano vidi kako nailazi ona koju voli, ta uzburkanost koja ga nadvlada kad gleda nekoga ko liči na njegovu voljenu ili, čuvši njeno ime iznenada izgovoreno. (…)
Zaljubljenik postaje beskrajno darežljiv, na način na koji ranije nikad nije bio; kao da je on taj kojem se poklanja, te da tako radi za svoju sreću; sve ovo da bi pokazao svoju dobrotu i učinio se dopadljivim. Koliko je škrtih odriješilo kesu, namrgođenih obveselilo, a kukavica junački skočilo, grubijana raznježilo, neznalica učenim postalo, zapuštenih dotjeralo, lijenih iz nemara otrgnulo, starih podmladilo, pobožnih iskvarilo, uglednih propalo － i to sve zbog ljubavi! Svi ovi znakovi se opažaju i prije nego se vatra ljubavi rasplamti, prije nego što njen požar zaista izbije, njeni plamenovi razbuktaju i dignu u visine. Ali, kad vatra odista uzme maha i čvrsto uzme mjesta, tada ćete vidjeti tajno šaputanje, i okretanje od svih osim od voljene. (…)
Ostali vanjski znakovi i simboli ljubavi, od kojih su neki svima očigledni, su sljedeći: velika vedrina, uzajamno primicanje i na prostranom mjestu, i određena depresija zbog razdvojenosti, uzimanje stvari koje jedno ili drugo dohvati; mnoštvo potajnog namigivanja; želja za naslanjanjem i dodirom zaljubljene, težnja da se dodirne ruka i uopće dodirne, dok razgovaraju; i ispijanje ostatka onoga što je voljena ostavila u svojoj čaši, tražeći upravo ono mjesto na kojem su njene usne bile.”
Odlomak iz knjige: Syed N. Barmaver, Ibn Hazm: život i djelo španskog genija
Dialogos
