Fleksibilna tržišta rada često znače nesigurne živote – i slabije ekonomije
U sve većem broju zemalja članica OECD-a „pojednostavljivanje“ zaštite zaposlenih ponovo se vraća na političku agendu – od nastojanja Evropske unije da poveća konkurentnost do OECD-ovog Ekonomskog izgleda za 2025. godinu. Argument je dobro poznat: oslabite zaštitu radnika, povećajte produktivnost i uslijedit će ekonomski rast. To je privlačna teza. Ujedno je i pogrešna.
Dovoljno je pogledati Italiju, koja je 2015. godine sprovela upravo ono što zagovornici „pojednostavljivanja“ preporučuju: usvojila je Zakon o radu (Jobs Act), kojim je poslodavcima olakšano i pojeftinjeno otpuštanje radnika. Poslodavci koji bi nezakonito otpustili radnike više ih nisu morali vratiti na posao – bilo je dovoljno isplatiti nekoliko mjeseci naknade. Obećanje je bilo da će veća fleksibilnost donijeti rast od kojeg će svi imati koristi. Umjesto toga, udio radnika u nacionalnom dohotku se smanjio, a koristi su završile u profitima poslodavaca, a ne u radničkim platama. Slabljenjem zaštite zaposlenja Italija je prekinula vezu između ekonomskih rezultata i primanja radnika. Međutim, veza između zaštite zaposlenja i produktivnosti mnogo je dublja nego što zagovornici deregulacije pretpostavljaju.
Jača zaštita zaposlenja povezana je s većim udjelom nacionalnog dohotka koji pripada radnicima, dok je deregulacija povezana s padom udjela rada u dohotku i rastom nejednakosti.
Zaštita zaposlenja dio je institucionalne arhitekture ekonomije, zajedno s kolektivnim pregovaranjem, pravom na sindikalno organizovanje i adekvatnim minimalnim platama, kroz koju ekonomije rastu, a radnici ostvaruju koristi – i to s dobrim razlogom. Radnik koji zna da će i naredne godine imati posao ulaže u njegovo savladavanje – u razumijevanje sistema, mašina i ljudi s kojima radi. Njegov poslodavac ulaže u njega, znajući da stečena znanja neće odmah otići kroz vrata. Vremenom se tako grade znanje i kapaciteti koji omogućavaju preduzećima da usvajaju nove tehnologije i unapređuju način rada.
Sigurnost zaposlenja također utiče na ponašanje radnika. Osoba koja ne može lako biti otpuštena spremnija je prijaviti nesigurne uslove rada, pregovarati o većim platama i koristiti svoja prava – a sve to doprinosi boljim uslovima rada i većoj produktivnosti. Bez takve sigurnosti poslodavci gube povratne informacije, angažman i institucionalno znanje koje radna mjesta čini produktivnim. Kada se zaštita oslabi, ugrožavaju se i uslovi koji stvaraju produktivnost i mehanizmi kroz koje se ona pretvara u veće zarade.
Španija pokazuje drugu stranu priče. Godine 2021. značajno je pooštrila pravila o privremenim ugovorima, krenuvši u suprotnom smjeru. OECD-ova vlastita analiza potvrdila je da je pretjerana upotreba privremenih ugovora prije reforme narušavala kvalitet radnih mjesta, razvoj vještina i produktivnost. Ograničavanje njihove upotrebe, prema OECD-u, predstavljalo je korak u pravom smjeru. Problem nikada nije bila snažna zaštita radnika sa stalnim zaposlenjem, već jaz između stalnih i privremenih radnika. Španija je taj jaz smanjila. Udio radnika zaposlenih na određeno vrijeme pao je s 21 posto na manje od 15 posto, dok je broj stalno zaposlenih naglo porastao, a ukupna stopa zaposlenosti dostigla historijski maksimum.
Analiza podataka OECD-a koju je proveo TUAC (Savjetodavni sindikalni odbor pri OECD-u) pokazuje da se ovaj obrazac dosljedno ponavlja u različitim zemljama: snažnija zaštita zaposlenja povezana je s većim udjelom nacionalnog dohotka koji pripada radnicima, dok je deregulacija povezana s padom tog udjela i rastom nejednakosti.
Nedavno istraživanje provedeno u 19 evropskih zemalja pokazalo je da snažnija zaštita zaposlenja pozitivno utiče na natalitet, dok dualnost tržišta rada djeluje suprotno.
Istraživanja OECD-a dodatno potvrđuju ovu tvrdnju. Dobrovoljni prelazak radnika s jednog radnog mjesta na drugo – kada sami biraju bolje prilike – podstiče rast produktivnosti. Nasuprot tome, prisilni gubitak posla, koji je češći kada je zaštita zaposlenja slabija, uglavnom poništava te koristi. Radnici tada kruže između nesigurnih poslova, gube akumulirane vještine i trpe dugoročne gubitke prihoda.
Radnik koji sa 55 godina ostane bez posla ne prelazi jednostavno na bolje radno mjesto. Suočava se s mjesecima traženja zaposlenja, prihvata nižu platu kada posao pronađe i rijetko uspijeva povratiti prethodni profesionalni položaj. Posljedice nesrazmjerno pogađaju starije i ranjivije radnike. Jača zaštita zaposlenja, s druge strane, upravo je ono što sprečava da ekonomske krize prerastu u talase masovnih otpuštanja – a u neizvjesnoj globalnoj ekonomiji to je važnije nego ikad.
Ekonomski argument za zaštitu zaposlenja daleko nadilazi samo tržište rada. Stabilnost koju donosi sigurno zaposlenje – bolje zdravlje, manja zavisnost od sistema socijalne zaštite i veće povjerenje u institucije – predstavlja temelj društvene kohezije od koje ekonomije zavise. Ona također utiče na to da li se ljudi osjećaju dovoljno sigurnima da zasnuju porodicu.
Istraživanja dosljedno povezuju nesigurnost zaposlenja s nižim stopama nataliteta. Nedavna studija u 19 evropskih zemalja pokazala je da snažnija zaštita zaposlenja podstiče rađanje djece, dok dualnost tržišta rada djeluje obeshrabrujuće. U razvijenim ekonomijama pad nataliteta više nije samo društveno pitanje. On je i fiskalni i ekonomski problem, jer starenje stanovništva i smanjenje radne snage vrše pritisak na penzione sisteme, javne usluge i privredni rast.
Ekonomija koja otežava zaposlenim ljudima da osnuju porodicu podriva vlastitu buduću radnu snagu, a time i vlastiti dugoročni proizvodni potencijal.
Slabljenje zaštite zaposlenja ne šteti samo radnicima. Ono ugrožava i vještine, stabilnost i produktivnost od kojih zavise i sami poslodavci. Odluke koje se danas donose – u Briselu, Parizu i nacionalnim prijestolnicama – oblikovat će tržišta rada za čitavu generaciju.
Put ka održivom rastu produktivnosti vodi kroz snažniju, a ne slabiju zaštitu zaposlenja. Zaštita zaposlenja nije prepreka ekonomskom rastu. Ona je preduslov rasta čije koristi dijele svi. Zato bi vlade trebale jačati ovu zaštitu, a ne demontirati je.
