logo
bios

Hokus-pokus-genocidus SDA-ovog mađioničara Drnišlića

Objavljeno prije 2 sedmice . u pon, maj 18th, 2020

ELIS BEKTAŠ: Hokus-pokus-genocidus SDA-ovog mađioničara Drnišlića

Članak Ventilatori mržnje: Korupcija je nedopustiva, ali ne može biti izlika za šovinizam, što ga u magazinu Stav potpisuje anonimni agitpropovac neobegovatizma, skriven iza pseudonima Mustafa Drnišlić, nije, kako bi bi se brzopleto dalo naslutiti, tek jedan u nizu pokušaja skretanja pažnje javnosti na korupciju, koja nije samo temeljni modus operandi, već je postala i raison d’être Stranke demokratske akcije, koja je, nažalost, uspjela da u jednom duboko oštećenom društvu tu zarazu raširi unaokolo, čak i na svoje nominalne oponente u političkom prostoru.

Brevijar paralogike

Taj je tekst svjedočanstvo mračne i maligne intencije stranke „uglednih familija“ da svaki svoj poganluk podijele sa čitavim bošnjačkim narodom, zaklanjajući se iza njegovih traumatičnih kolektivnih iskustava. Naravno, riječ je samo o podjeli odgovornosti, i to nesrazmjernoj, dočim profit ostvaren ne radom već mutljavinom, nije predmet raspodjele.

Kao što se loše djelo pojedinca ne može i ne smije stavljati na grbaču čitavom kolektivu, tako ni dobro djelo nekog pojedica ne može poslužiti da abolira kolektiv od krivice, prevashodno stoga što je kolektivna krivica takođe jedan u nizu, sa aspekta etike malignih, a sa aspekta plauzibilnosti klimavih koncepata

Ujedno je Drnišlićev članak čitav mali ogledni brevijar logičkih grešaka i tehnika propagandne manipulacije, kakvima taj zastranjeni ideološki okvir već nekoliko decenija opsjenjuje javnost, razmahujući se pojmovima agresije i genocida onako kako mađioničarska pomoćnica svojim oblinama odvlači pažnju javnosti od trika što ga mađioničar upravo izvodi. Zanimljivo je uočiti da se ta dva pojma, genocid i agresija, za razliku od bosanskog jezika, u bošnjačkom jeziku, koji sve više nalikuje na varijetet novohrvatskog, pišu velikim slovom.

RATNO NASLIJEĐE: Zna dobro Drnišlić, kao što to znaju i njegovi vlasnici, da se ne smije dopustiti da pravosuđe ode do kraja u procesuiranju ovog ili bilo kog sličnog slučaja i da im tako iz ruke izbije najvažniju polugu vlasti – korupciju.

Valja kazati i to da anonimnom Drnišliću i njegovim vlasnicima trud znatno olakšavaju njihova duhovna sabraća iz reda druga dva konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine, koji istrajavanjem na vlastitom šovinizmu i ksenofobiji, pa i natruhama fašizma, omogućavaju cvjetanje tih pojava i kod bošnjačkih šovena, pa sve to nalikuje na udruženo bavljenje hijena, lešinara i drugih strvinara žrtvom. Potrebno je naglasiti da se prethodna rečenica nipošto ne smije razumjeti kao popularno opravdavanje bošnjačkog nacionalizma i šovinizma, svedenih na puku reakciju na okolne nacionalizme i šovinizme. Ti zloćudni fenomeni po pravilu jesu plod reakcije u svim širokim narodnim masama, ali se oni podstiču i ohrabruju iz autentično i supstancijalno nacionalističkih i šovinističkih elita, kakve postoje u svakom narodu, pa tako i u bošnjačkom.

Klovnovi mediokritetske publike

Još je veći problem ovdašnjeg društva to što posao raznim drnišlićima i njihovim gospodarima olakšavaju i oni koji su za sebe uzurpirali poziciju društvene avangarde i humanističke elite, bezbrojni u samoljublje ogrezli intelektualci, čije mišljenje nije baklja za osvjetljavanje stvarnosti, već uzda uz čiju se pomoć stiže do unaprijed zadate ideološke pozicije. Slijepi i gluhi od aplauza dijela ogorčene i mediokritetske javnosti, takvi ne shvataju da su, svojom nespremnošću na iskorak u polje neuslovljenog mišljenja, vjerni saveznici monoetničkih centara moći, kojima itekako odgovara svako valjanje po blatu i svako međusobno vrijeđanje, dok god uspijevaju ostati zaštićeni monopoliziranim tabuima.

Valja kazati i to da anonimnom Drnišliću i njegovim vlasnicima trud znatno olakšavaju njihova duhovna sabraća iz reda druga dva konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine, koji istrajavanjem na vlastitom šovinizmu i ksenofobiji, pa i natruhama fašizma, omogućavaju cvjetanje tih pojava i kod bošnjačkih šovena, pa sve to nalikuje na udruženo bavljenje hijena, lešinara i drugih strvinara žrtvom

Odviknuta od analitičkog mišljenja i nesposobna da razluči bitno od nebitnog, ta pihtijasta skupina humanističkih intelektualaca češće nego što je pristojno zna skliznuti u prostor generalizacija i predrasuda, omogućavajući tako raznim bakirima izetbegovićima i fikretima muslimovićima da kao odgovor isutre svoje pijune generalizacija i predrasuda. Tako se partija nastavlja do u nedogled, jer je svrha te društvene igre davno zaboravljena, pa danas jedni u njoj traže kompenzaciju za lične frustracije, a drugi priliku da bez rada dođu u posjed društvene, dakle tuđe vrijednosti.

Već na početku svog članka, Drnišlić se ostvrljuje na tekst objavljen u Oslobođenju, ne uspijevši čak ni pogoditi naslov teksta, umjesto kog navodi propratni komentar sa objave na Facebook stranici tog dnevnog lista. Anonimnom dobermanu, zaduženom da naivnim Bošnjacima puni glavu onim što Izetbegović i njegovi stranački intimusi nemaju hrabrosti javno izgovoriti, zasmetalo je to što je tekst u Oslobođenju ilustrovan fotografijom Fikreta Hodžića, na kojoj ovaj srebrenički malinar nosi beretku sa grbom RBiH. Sam odabir takve mete pokazuje barem dvije stvari – prvo, da Drnišlić u tekstu Oslobođenja nije uspio pronaći ništa drugo s čim bi polemisao i drugo, da je on rudimentarna i bezobrazna budaletina koja ne preza drugima staviti na teret ono što njegov magazin itekako često radi.

FIKRET HODŽIĆ KAO ŽRTVENI JARAC

To što postoje „stotine i hiljade drugih slika Fikreta Hodžića“, apsolutno ničim ne derogira pravo Oslobođenja da se opredijeli za bilo koju iz tog mnoštva, sve dok je riječ o fotografiji koja nije montirana, koja nije nastala pod prinudom i za koju ne postoje stroga autorska prava. To što Drnišlić izbor baš te fotografije nastoji svom mediokritetskom i zapuštenom čitateljstvu ponuditi kao dokaz napada na čitav narod i obezvrijeđivanje nekakvih „bošnjačkih svetinja“, ma šta ta sintagma značila, samo je patetičan i neuspio pokušaj da se odgovornost jednog manjeg broja ljudi za malverzacije i mutljavine relativizira i razvodni serviranjem opštenarodnog osjećanja ogorčenosti i ugroženosti. Ne postoji principijelna razlika između pravdanja Fikreta Hodžića činjenicom stradanja njegovog oca u Mladićevom krvavom piru u Srebrenici i pravdanja Ratka Mladića činjenicom stradanja njegove familije u ustaškim pokoljima. Oba ta pravdanja su duboko i logički pogrešna i etički nakazna.

Do podne Drnišlić, poslije podne opet Drnišlić

Stvar je, dakle, posve obrnuta u odnosu na ono što tvrdi Drnišlić – nije problematičan izbor fotografije u Oslobođenju, već je problematično upravo to što hiperaktivni biznismen i estradno-žurnalistička zvjezdica Hodžić nastoji da svoje sumnjive poslove prikrije isticanjem ikonografije za koju vjeruje da, poput nekog talismana, nudi zaštitu od očiju istražnih organa i očiju javnosti. Još je problematičnije to što patetični Hodžić nije jedini, pa čak ni najistaknutiji egzemplar takve manipulacije – dovoljno je prisjetiti se koliko je puta Bakir Izetbegović pravdao svinjarije svojih saradnika isticanjem njihovih ratnih zasluga, koristeći odsustvo pouzdane historiografije kao zgodnu priliku da čak i logističarske mutljavine prikaže kao nekakve goleme zasluge i herojstva. Na Drnišlićevu, i na žalost njegovih vlasnika, ipak postoji izravna veza između korupcije i grba s ljiljanima, ali nju nisu kreirali novinari Oslobođenja, već upravo oni koji već decenijama svoje malverzacije prikrivaju iza nacionalne ikonografije, ne obazirući se na to što je svojim poganlucima devalviraju i unižavaju.

Još je veći problem ovdašnjeg društva to što posao raznim drnišlićima i njihovim gospodarima olakšavaju i oni koji su za sebe uzurpirali poziciju društvene avangarde i humanističke elite, bezbrojni u samoljublje ogrezli intelektualci, čije mišljenje nije baklja za osvjetljavanje stvarnosti, već uzda uz čiju se pomoć stiže do unaprijed zadate ideološke pozicije

Drnišlićev osvrt na tekst Adisa Grabovice pod naslovom Fikret i Munira su dva lika koja su Srebrenicu ogadila ljudima može se navesti kao možda i jedini koliko-toliko konzistentan dio članka, u čemu je Drnišliću nesumnjivo pomogao sam Grabovica, svojom sklonošću ka opštim mjestima i svojom nesposobnošću da neki fenomen tretira razumom i mišljenjem, umjesto emocijama i patetičnim frazama, namijenjenim za opsjenjivanje jednako zapuštenih umova i za kamčenje njihovih aplauza i lajkova. Relativno solidnu kritiku nadetničkog šovinizma i svojevrsnog kultur-fašizma Adisa Grabovice, te njegove upetljanosti u društvo sinekuraca, međutim, obezvrijeđuje sam Drnišlić, istrajavajući na svojoj anonimnosti, koja sprečava da se utvrdi da li je možda i sam Drnišlić, pod svojim stvarnim imenom, takođe samo jedan u beskonačnom nizu sarajevskih sinekuraca, a dodatno ga devalvira činjenica da je Drnišlić nebrojeno puta i sam posezao za principijelno i metodološki navlas identičnim šovinizmom i kultur-fašizmom, kao, recimo, prije dvije godine kada, govoreći o generalu Armije RBiH Jovanu Divjaku, nije propustio da u tekstu Do podne čika Jovo, od podne čiča Jova naglasi „da Srbi, narod kojem i Divjak pripada, uvijek biraju stranke i lidere s antidržavnim agendama“.

U nastavku svog članka Drnišlić brani sve Bošnjake od kritika što ih Fikretu Hodžiću i njegovim kompanjonima upućuju Svetlana Cenić, Vojin Mijatović i Dragan Bursać, diskreditujući ih po osnovu etničke pripadnosti i ranijeg angažmana, no nijednom rječju ne objašnjavajući zašto bi to i na koji način trebalo umanjiti mučninu koju izaziva svinjarija sa srebrenim malinama i respiratorima. Istini za volju, kao što je na početku naglašeno, egzaltirani Mijatović i pokretni generator fraza i opštih mjesta Bursać samo olakšavaju posao Drnišliću i onome ko Drnišlićev povodac drži u rukama, jer im nedostaje sposobnost prepoznavanja i artikulisanja suštine problema, kao i sposobnost da u zastupanju ideje društvenog dobra zatome sluganski odnos prema nekim drugim ideologijama, čime nanose nemjerljivu štetu upravo toj ideji društvenog dobra za koju se navodno bore.

Uprkos herkulovskom naprezanju, Drnišlićev trud da odbrani Bošnjake ostaje samo sizifovski, jer on ne nudi niti jedan jedini dokaz da je neko od kritičara skandala sa respiratorima svoje žaoke upućuje čitavom narodu. S izuzetkom zapjenjenih idiota sa društvenih mreža, koji su prilično irelevantni kao čestice u javnom prostoru, nijedna od tih kritika nije upućena narodu, već onima koji u ime tog naroda već godinama i decenijama obavljaju mračni posao uništavanja društvenog moderniteta i vraćanja društva u feudalno doba, ostvarujući san svojih očeva o življenju od rente umjesto od rada i instalirajući korupciju kao dominantni model odnosa prema društvenom blagu.

Sve ovo do sada bilo bi, međutim, tek još jedna u nizu Drnišlićevih demonstracija logoreičnog šovinizma i nevaljanog misaonog modela, kada on na samom kraju ne bi razotkrio stvarnu intenciju svog članka. Pravedničko odricanje od Fikreta Hodžića, kojeg Drnišlić velikodušno nudi javnosti kao žrtvenog jarca, pokazuje da su sve invektive o odbrani nekakvih bošnjačkih svetinja samo već spomenute obline mađioničareve pomoćnice i da je svrha njegovog teksta odbrana Hodžićevih saučesnika, duboko infiltriranih u aparat vlasti i javne uprave. Srebrenički malinar nije, poput kakvog mlađahnog idiota, utrčao u kladionicu sa plastičnom replikom pištolja i opljačkao par stotina maraka, pa da bi se mogao predstaviti kao izolovan kriminalni slučaj. Priroda djela za koje se on sumnjiči je takva da su za njegovo izvršenje nužni saučesnici, i to ne nasumično odabrani poznanici iz teretane ili kafane, već oni čije im pozicije omogućavaju učešće u malverzacijama budžetskim novcem.

Ne postoji principijelna razlika između pravdanja Fikreta Hodžića činjenicom stradanja njegovog oca u Mladićevom krvavom piru u Srebrenici i pravdanja Ratka Mladića činjenicom stradanja njegove familije u ustaškim pokoljima. Oba ta pravdanja su duboko i logički pogrešna i etički nakazna

Premda nije toliko glup, pa da to eksplicitno napiše, Drnišlić očajnički navodi čitaoca da sam zaključi kako je Fikret Hodžić vuk samotnjak i neprilični incident u inače besprijekorno legalističkom društvu, čija vlast ne zna čak ni izgovoriti riječ korupcija, a kamoli se prepustiti njenom zavodljivom zovu. Da bi olakšao čitaocu izvođenje takvog nakaradnog zaključka, on ga neprekidno hipnotiše nategnutim i izmišljenim, dakle lažnim napadima na sve Srebreničane, pa i na sve Bošnjake što ih ima na dunjaluku, pokazujući time da minderska ideologija ne preza čak ni od stavljanja čitavog naroda u živi štit, iza kog bi da sakrije svoje sumnjive i, po svoj prilici, kriminalne radnje. „Neka visi Fikret“, poručuje Drnišlić između redova svoje ponjave, „da tako prevarimo slijepu Pravdu, a vi, Bošnjaci, dignite glas protiv napada na svetinje, da tom bukom zaklonimo naše uglednike.“

Zna dobro Drnišlić, kao što to znaju i njegovi vlasnici, da se ne smije dopustiti da pravosuđe ode do kraja u procesuiranju ovog ili bilo kog sličnog slučaja i da im tako iz ruke izbije najvažniju polugu vlasti – korupciju. Bez sumnjivih tendera, bez enormnih zarada na poslovima za račun države, bez raspodjele budžetskih sredstava po osnovu lojalnosti i partijske bliskosti, čitav bi se taj sistem urušio kao kula od karata ili kao cirkuska šatra po završetku predstave. A kada se skinu šarene cerade, ko zna kakve bi se sve mračne tajne mogle pronaći tamo gdje su se artisti, klovnovi i pehlivani pripremali za izvođenje svojih tačaka.

“Sva dobra djela…”

Na kraju se valja osvrnuti na još jednu Drnišlićevu rečenicu, koja poput reflektora osvjetljava ideološki mrak iz kog kevće ovaj anonimus, ne bi li tako dobio još koju koščicu za vlasnikove trpeze. „To, naravno, ne važi za druge“, tvrdi Drnišlić, „pa imamo pojavu da, recimo, kod Bošnjaka djelo jednog pojedinca dovodi u pitanja sva dobra djela, ali i legitimnost iskustva čitavog kolektiva, dok kod Srba i Hrvata jedan dobar pojedinac rehabilitira čitav kolektiv i amnestira sve njegove zle i zločinačke radnje.“ Prije svega, rudimentarno je netačno da se na osnovu „djela jednog pojedinca“ dovode u pitanje „sva dobra djela“ jednog kolektiva, a legitimnost iskustva čitavog kolektiva svakako je nemoguće dovesti u pitanje iz prostog razloga što takvo iskustvo – ne postoji. Barem ne postoji izvan kapaciteta ideološkog konstrukta. Tragično iskustvo Srebreničana je njihovo tragično iskustvo i, recimo, travnički ili konjički Bošnjaci mogu osjećati empatiju za njega, ali ga nikako ne mogu dijeliti niti učestvovati u njemu.

DIKTIRANA INTELIGENCIJA: Odviknuta od analitičkog mišljenja i nesposobna da razluči bitno od nebitnog, ta pihtijasta skupina humanističkih intelektualaca češće nego što je pristojno zna skliznuti u prostor generalizacija i predrasuda, omogućavajući tako raznim bakirima izetbegovićima i fikretima muslimovićima da kao odgovor isutre svoje pijune generalizacija i predrasuda

Još je mračniji drugi dio Drnišlićevog umovanja, jer samo duboko oštećen i u šovinizam ogrezao um može ustvrditi da dobro djelo jednog pojedinca „kod Srba i Hrvata“ rehabilituje „čitav kolektiv i amnestira sve njegove zle i zločinačke radnje.“ Kao što se loše djelo pojedinca ne može i ne smije stavljati na grbaču čitavom kolektivu, tako ni dobro djelo nekog pojedica ne može poslužiti da abolira kolektiv od krivice, prevashodno stoga što je kolektivna krivica takođe jedan u nizu, sa aspekta etike malignih, a sa aspekta plauzibilnosti klimavih koncepata. Govorenje o dobrom djelu pojedinca u najboljem slučaju može poslužiti da se njime dodatno osvijetli i naglasi civilizacijski, društveni i etički sunovrat onih koji su zločine činili, te da nas podsjeti na apsolutnu neprihvatljivost zločina, u varljivoj nadi da ćemo sutra moći na vrijeme prepoznati njegovo pripremanje.

Bez sumnjivih tendera, bez enormnih zarada na poslovima za račun države, bez raspodjele budžetskih sredstava po osnovu lojalnosti i partijske bliskosti, čitav bi se taj sistem urušio kao kula od karata ili kao cirkuska šatra po završetku predstave. A kada se skinu šarene cerade, ko zna kakve bi se sve mračne tajne mogle pronaći tamo gdje su se artisti, klovnovi i pehlivani pripremali za izvođenje svojih tačaka

Koliko je ta nada varljiva, pokazuje i to što danas bolno mali broj ljudi može prepoznati opasne nagovještaje u šovinističkim i kolektivističkim invektivama Mustafe Drnišlića i njegovih ideoloških vlasnika, koji ne odustaju od šovinističke teze o kolektivnoj krivici srpskog i hrvatskog naroda, neugodno nalik istim takvim tezama koje su upravo srebrenički Bošnjaci gorko iskusili, ne shvatajući koliko ta impotentna gerijatrijska mržnja, udružena sa bijesnom i osvetoljubivom mladošću, ugrožava budućnost ovog društva. Nažalost, ni druga dva naroda nisu dovoljno sazrela da se jednom zasvagda zahvale na uslugama mračnim ideološkim skupovima nalik na onaj što ga kod Bošnjaka predvode Izetbegović i kompanjoni, pa nam tako preostaje da sa zebnjom očekujemo trenutak u kom će nekom opet pasti napamet da krene u avanturu sukoba, iz koje će, sa svojim suštinskim saveznicima, a formalnim protivnicima, izaći još bogatiji, a njihovi narodi sa još više žrtava, još više mitova, još više strahova i još više laži. A Allah najbolje zna.

Preokret, Foto: faktor.ba, YouTube

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh