Stogodišnji rat u Palestini samo je privikavanje svijeta na nove vlasnike zemlje za koju su se odlučili najbogatiji ljudi svijeta.
Piše: Sead Alić
Cionisti su u Svetoj zemlji objavili svetost laži. Ona se svijetu udjeljuje s oltara globalnih medija. Njeni su svećenici političari zapadnih zemalja izabrani mediokratskom većinom i zadatak im je održavati tu svetost laži na životu. Iza svega stoje globalni financijski igrači jer su utjecaji globalnih medija i kapitala odavno poništili i ono malo prihvatljivoga demokracije kao najmanje lošeg rješenja političkog organiziranja društava. Interes tih igrača za kupnju Palestine otkriva njihove religijske korijene, mitologiju, metode, bešćutnost i spremnost da
se uvijek igra dvostruka igra.
Stogodišnji rat u Palestini samo je privikavanje svijeta na nove vlasnike zemlje za koju su se odlučili najbogatiji ljudi svijeta. Osvajanja sve većeg postotka teritorija Palestine nakon svakog novog rata ili pobune, činjenica je koja svjedoči o dobro i lukavo pripremljenim stupicama zapadnih imperijalnih jamaca.
Što je viši rang političara-svećenika, to je veća i utjecajnija laž koju izgovara. Što je ta laž besmislenija tim veći napor moraju ulagati slovoslagari u medijima da bi od gluposti napravili nešto naizgled probavljivo.
Pojmovi se u hodu presvlače, a hipnotizirani bespomoćni konzumenti medija u hodu se prilagođavaju.
Laž se danas uglavnom opravdava ‘političkim interesom’. Politički interes je nešto zaogrnuto svetošću laži u koju se ne smije dirati.
Riječ politika, iza koje se kriju svećenici laži kao nove svetosti, postala je izgovor za prevaru, nedržanje riječi, nepridržavanje prihvaćenih obveza, međunarodnih ugovora. Politika je postala kult svete laži koja svojim svećenicima obećava udio u svetoj svemoći kapitala i potpori u teškim ekonomskim, političkim i sličnim problemima s vlastitom pastvom.
Laž je izravnom objavom ubijanja jednog naroda, upravo u Svetoj zemlji, postala konstanta doline licemjerja.
Laž je postala oslonac lažnog sustava vrijednosti u koji više gotovo nitko ne sumnja. Laž je dovoljno snažna da ubije svaki pokušaj istine.
Laž je istina našega doba i tu istinu treba vratiti negativnim utopijama kojima pripada.
Zamjatin, Orwel, Huxley nisu nažalost mogli predvidjeti snagu Zla koje umreži istovremeno globalni kapital, mitove Objave, globalne medijske oltare, birokratstvo i jedinstvo svećenika i osjećaj nemoći novih vjernika novih bogova.
Istina je trkač na duge staze. Ona raspoređuje snage. Istina je maratonac koji možda nostalgično gleda trkače stometraše, trkače na jedan ili nekoliko političkih mandata. No i laž se priviknula tehnici maratona. Dugoročni planovi, velike ‘istine’ i stometarske laži… Laž koju svakodnevno plasira politička administracija cionističkih doseljenika (koji se nisu udostojili niti odrediti svoje granice, niti dati Palestincima pravo glasa u tom prividu
zajedničke države, niti mogućnost da sudjeluju u oblikovanju vlasti) – ta je laž nadišla manje-više sve što je do sada iz politike plasirano u društveni život bilo koje zemlje svijeta u bilo kojem vremenu.
Izgleda pretjerano, ali nikada se nijedna politička vlast ne bi usudila pored toliko sredstava komuniciranja, uz takvu brzinu komunikacije, toliko satelita, globalnih medijskih kuća, mobilnog komuniciranja, nikada se dakle ne bi usudila činiti ono što čini cionistička vlast u okupiranoj Palestini, osim ako većina tih ‘produžetaka’ ne pripada njima ili njihovim vlasnicima, ili medijskim asistentima u svijetu globalnih masmedijskih laži.
Naime, nekada se moglo, uvjetno rečeno, skriveno lagati. Bilo je to u vremenima komuniciranja pismima, telefonom, te informiranja građanstva novinama koje su uvijek bile cenzurirane i sporo su dolazile do svojih čitatelja. Danas smo međutim u situaciji da na svojim malim mobitelima (unatoč svim oblicima cenzure), gledamo uživo dokaze o laži Netanyahua i njegove političke svite. Cionisti ubijaju novinare.
Djeca postaju građani- novinari.
Conisti poput nacista biraju koje se televizijske postaje mogu gledati u njihovoj crkvi. Nacisti su ubijali one koji su slušali ‘krive’ radijske postaje. Nacicionisti ubijaju, izgladnjuju, protjeruju…sve redom.
Al Jazeera je novi primjer. Ona je dirala u ‘svetost’ svetoga cilja i prikazivala kadrove istine, tog najvećeg konkurenta cionističke crkve laži. Drugo mišljenje nije poželjno. Protivnika treba izbaciti s terena. Pobjeda bi onda valjda trebala biti osigurana.
No ne pomaže niti cenzura. Ne pomažu ni očigledne laži. Bog kojemu se klanja Netanjahu osuđen je na novo prognanstvo. Onaj tko drugog i drugačijeg ne doživljava kao svog brata, on je osuđen na vječno traženje onoga što se ne može pronaći jer ne postoji. Zemlja u kojoj bi živjela samo cionistička braća bila bi kamenčić u svemiru i zvala bi se Sparta. Zemlja bez drugih laž je koja se posredstvom mita, kapitala i medija ustoličila kao moguća, oružjem uspostavljiva istina.
Bahatost ubijanja toj će laži presuditi.
Ubijanje palestinskog naroda prenosi se uživo. Djeca umiru od gladi u logoru u koji nitko ne smije unositi hranu. Povremeno puštanje ponekog kamiona cinično je ismijavanje ideje humanitarne pomoći. Bestijalnost cionacizma (nacicionizma) odavno je prevršila sve granice. Mnogo puta gađani su medicinski konvoji koji su se kretali odobrenim rutama. No ono što se dogodilo s humanitarcima organizacije World Central Kichen pokazuje količinu bahatosti koja razgolićuje sve dobro skrojene laži, sve cenzure, sva opravdanja kupljenih novinara i laži svih medija čije je izvješćivanje financijski koordinirano.
Poznato je, ali ukratko: Nakon što su istovarili oko 100 tona pomoći, tri vozila (uredno označena) krenuli su trasom (koordinirano s uputama IDF-a). Usprkos činjenici da je sve bilo dogovoreno, da je trasa bila označena, da su vozila bila uredno oblijepljena znakovima te humanitarne organizacije – na sva tri vozila su ispaljene granate i to ne odjednom i na jednom mjestu. Granate su pale na tri vozila na tri mjesta, a u jednom slučaju i na vozilo koje je pokušalo pomoći ranjenim ljudima tog humanitarnog tima. Cinik nad cinicima, ratni zločinac i Hitler nakon Hitlera izgovara rečenicu ponižavajuću za čovjeka kao ljudsko biće, za svoju vjeru, svoj narod, za Istinu, za Boga na kojega se poziva: „Takve se stvari događaju u ratu“.
Bešćutnost SADističkog cionizma nadvila se nad Europom i ostatkom svijeta. Na djelu je gotovo izravan prijenos (na društvenim mrežama) dizanja u zrak čitavih sela, bombardiranja gradskih četvrti, bolnica, škola, vjerskih ustanova, pa ipak to ne proizvodi reakciju svijeta. Točnije, u mnogim državama svijeta masovni su protesti građana, no ugovori između birokratskih struktura onemogućuju adekvatnu akciju. Birokrate svih zemalja ujedinile su se u onemogućavanju istine o zločinima u Palestini.
No ubijanje njihovih humanitaraca kao da mijenja stavove čak i politički korumpirane birokracije. Počinje se razmišljati o prestajanju izvoza oružja cionistima u zauzetu Palestinu. Za taj prestanak Australiji će vjerojatno biti ‘dovoljno’ ubojstvo jednog humanitarca. Dok ovaj tekst bude objavljen vjerojatno će gotovo četrdesetak tisuća Palestinaca već biti mrtvo (od toga se neki i dalje vode kao ‘nestali’). Četrdeset tisuća mrtvih i možda u ovom trenutku 70 – 80.000 ranjenih, nije bilo dovoljno za malo razuma kod političkih lidera Zapada.
Netanyahuova odluka da kazni one koji su se odvažili dovesti pomoć i tako spriječi sve ostale, proizvela je na njegovu nesreću prvu snažnu osudu političke birokracije. Istina, žalosne su i smiješne formulacije o tome kako se to ne smije. To bi valjda značilo da se ono prije – smije. Dugo pripremano žrtvovanje Palestine i Palestinaca dio je globalnog plana najnovijeg križarskog rata u Palestini. Cilj je istrijebiti, neutralizirati, iseliti, svesti na minornu manjinu predstavnike islama u ‘svetoj zemlji’. Rat pomoću ‘mira’ – križarski rat u odori neokolonijalističkog rata za svaki pedalj Palestine, sve je to dio strategije koja je rasla zajedno s kapitalom najbogatijih zagovornika cionizma.
Ideja je bila jednostavna. Ako se ne može kupiti dovoljno parcela od Palestinaca, onda se može kupiti naklonost politika, medija, ekonomija i religijskih hijerarhija manje-više svih zemalja svijeta. Nakon tako obavljenog posla trebao je samo povod da se krene u najstrašniji ubilački pohod u Gazi, a dijelom i na Zapadnoj obali. Može se kupiti jedna država. Rashid Khalidi je u knjizi Stogodišnji rat protiv Palestine podsjetio koliko se rano obitelj Rotschild uključila u rad organizacije indikativnog imena ‘Židovsko kolonizatorsko udruženje’. Akumulirano bogatstvo omogućilo je takve utjecaje da se mogla kupiti – država. Naravno uz
sve političke, medijske, ucjenjivačke i druge igre na svjetskoj pozornici lažne politike, odnosno politike kao trgovine*.
Onako kako su svojevremeno židovske svjetske organizacije ucjenjivale Švicarske i njemačke banke te na holokaustu zaradile milijarde, na sličan način, pozivajući se na holokaust još jednom je učinjena ista prevara. Žrtve holokausta po treći put su ubijene. Ovaj put su ubijene jer je njihova žrtva iskorištena kao opravdanje za ubijanje naroda Palestine.
Norman Finkelkstein u knjizi Industrija holokausta pojašnjava: „Doista, holokaust se pokazao kao nezamjenjivo ideološko oružje. Njegovom uporabom jedna od najvećih vojnih sila, sa zastrašujućom bilancom kršenja ljudskih prava, pretvorila se u državu ‘žrtvu’, a najuspješnija etnička skupina u SAD-u na sličan je način postigla položaj žrtve“*.
Interesantno je da prvih godina nakon II svjetskog rata među američkim Židovima nije bilo ni inicijativa niti interesa da se govori o Palestini. Tek rijetki su otputovali u tu daleku mitsku zemlju. Razlog Finkelstein vidi u američkoj ideji uvlačenja Njemačke a onda i cijele Europe u savez protiv Sovjetskog saveza odnosno Rusije. Kada je taj savez uspostavljen i kada su Njemačka pa i ostatak Europe pali pod snažan utjecaj Amerike, proradio je poslovni živac američkih židovskih biznismena. Vidjeli su svoju šansu da unovče strahote kroz koje je
prošao židovski narod.
Nastavit će se ….
____________________________________________________
*Rashid Khalidi The Hundred Years’ War on PALESTINE A History of Settler Colonial Conquest and Resistance, 1917-2017 str. 20
*Norman G. Finkelstein: Industrija holokausta. Razmišljanje o izrabljivanju židovske patnje, Zagreb, 2006., str. 19
Patria, Nap.ba
