Piše: Osman Palo
Izučavanjem historije neke države i njenog društva mi ustvari izučavamo njen sistem, ustanove. Ustanove su u biti država i snaga ustanova čini snagu države.
Kroz vijekove su postojali i nestajali razni sistemi (feudalizam, kapitalizam…), međutim ulazeći u bit svakog pojedinog ne možemo se oteti dojmu da svi streme jednom, ‘svepreuzimajućem sistemu kontrole i vladavine’, korporativizmu. Uvijek su moćnici bili na vrhu ili su tome težili, vedrili i oblačili.
Tako su stvarane situacije i podloga za nešto novo (revolucije, ratovi…), prijelazi iz jednog stanja u drugo, ali ipak u svakom sistemu jedni te isti opstaju na vrhu samo nose različite titule da se stvar zamaskira.
Izučavanjem korporativizma do najsitnijih detalja, otkrivaju se najmračnije strane; on se ustvari bazira na izučavanju ljudske psihologije, i to ne one koja se izučava na fakultetima,nego onekojom se mijenja ljudsko ponašanje i nastojanje da se ljudi uklope u novi sistem, u korporativnu kulturu i da se zalijepe etikete “abnormalnog” svim drugim oblicima ponašanja, koji čak mogu i tragično završiti.
Imamo sistem čiji je rezultat da ljudi žve onako kako ne bi željeli; koncipiran i osmišljen da oduzme istinski duh i da prisili; da, baš tako – da nas prisili na život u obezduhovljenom sistemu (mada sve ‘vrvi o duhovnosti’ i priče o novoj sreći) – koja ironija. Cijele generacije s koljena na koljeno robuju moćnicima koji nasljeđuju prijesto (fotelju), s koljena na koljeno i poslužuju ih za bijelim stolovima. Robovi robova. Promjena riječi iz ‘čistačica’ u ‘higijeničarka’ ne mijenja profesiju-ne bih da se uvrijede osobe koje pošteno zarađuju za život.
Možemo samo pričati o slobodi, ali nismo slobodni. Slobodni smo da radimo ono što nam se naredi, po principu uzmi-ostavi. Slobodan si da odabereš, reći će neki ljubazan glas. Jaka neka sloboda. Svaki potez je dobro sračunat i promišljen.
Razvoj kapitalističkog sistema (a koji su opet smislili moćnici) pospiješen je stvaranjem velikih privrednih prostora za razvoj trgovine i industrije koje kontroliraju opet isti ljudi (Paretiva teorija o kružnom toku elita). Ne postoji nikakva pravna sigurnost, socijalne mjere zaštite. Kapitalizam je od samih početaka bio upućen na postojanje onih koji nisu pravno slobodni i koji su ekonomski prinuđeni da prodaju svoju radnu snagu. Dešava se uspon korporativizma, koji je piramidalno ustrojen, sa diktatorskim režimom, kome je cilj transformacija društva u skladu sa njegovom bolesnom ideologijom.
Međutim kako je rečeno izučavanjem suštine korporativizma otkriva se mračan slijed stvari, posljedice…Korporativizam sam po sebi je “bezopasan”, ali ipak mora postojati sistem u državi da ga učini stabilnim. U početku je to bio primjetan, mada stidljiv naglasak o sprezi država-korporacija, ali nije napravljen neki iskorak kojim bi se demistifikovala magnituda pomenutih relacija sa aspekta uticaja na cjelokupne društvene odnose, pitanja slobode i kontrole.
Korporacija kontroliše državu, a ne obratno!
Prema Dž. Vinklaru korporativizam je sistem u kojem država i njene institucije upravljaju i kontrolišu privredu, koja se pretežno nalazi u privatnom vlasništvu. Ipak korporativizam je danas sistem u kome korporacije, sudstvo, politika, lobisti policija…djeluju simbiotski. Evo dva primjera za kraj koji ilustruju koliko mi zaista ne/utičemo.
U studiju CNN-a:
King: Kako se emocionalno nosite sa tim kad ljudi kažu da loše stojite na anketama?
Laura Bush: Ankete… koje zapravo ništa ne znače…ankete nisu uopšte bitne. Istog mišljenja bio je i G.W.Bush. Šta dodati?!
Možda još ovo zanimljivo poređenje. Naime, vršeno je istraživanje u SAD-u (Nil Nidli) o učinku sporta na životne tokove omladine. Na prvi pogled, većina bi odmah zaključila, pa to je odlično…ali stvari nisu baš tako sjajne. Istražitelj je ustanovio da je uticaj “pozitivan” samo na porast fizičke spreme i agresivnosti, ostali parametri su u minusu, u većini slučajeva. Što su tinejdžeri bliži ‘vrhu piramide’ sklonost svakom zlu raste. Ne biraju se načini i sredstva da se dođe do vrha, da se živi filmski, što je naravno nametnuto, da se stvori pasiva.
Ovo je slika korporativne države. Ako želiš naprijed moraš biti opasan igrač, spreman na sve, sa što manje skrupula. U to se i velika većina uvjerila. U bilo kojoj firmi, preduzeću i sl. vlada vrijeme opasnih igrača. Kuda stvari idu? teško je odgovoriti? Svaki proces ima vremenske periode: pocetak, kulminacija, kraj. Svaki period ima trajanje (otprilike 700 godina), što je vremenski kontinuum i na kraju na površinu isplivaju oni najgori, najopasniji ljudi.
Danas imamo tu površnost i idemo prema kraju ovog vremenskog kontinuuma (zemana). I na kraju šta nam onda preostaje? Boriti se za ono ljudsko u nama do kraja, kud puklo da puklo.
Za Global CIR piše Osman Palo
2015.
