HIDROELEKTRANE NA DRINI Ustavnost ili politički buvljak?
Piše: Muharem Cero
Višedecenijsko zanemarivanje rješavanja statusa javnih dobara Bosne i Hercegovine, nemaran odnos prema podizanju ustavnih apelacija za, tada, pojedinačne pokušaje svođenja vlasništva javnih dobara na poddržavne administrativne aranžmane, entitete, a ništa manje i kantone, stvorilo je dovoljan prostor za jednostran pokušaj izmjene ustavno-pravnog karaktera Dejtonske BiH.
U dimu očuvanja paradigme nacionalno političkog organiziranja jednako važnog za sve u korijenjenje političke oligarhije se vješto uvukla agenda sastavljene države. Osmišljena u akademskim salonima susjednih država dobila je svoj izvedbeni plan i uselila se u političke agende njenih bh. filijala.
Ništa manje ažurno, temeljito i kompetento nije se vršila ni provjera ustavnosti sporazuma o tzv. paralelnim specijalnim odnosima bh. entiteta RS sa, prvo SR Jugoslavijom (Sporazum iz 2001.), kao ni sa njenom sljednicom Srbijom (Sporazum iz 2006. godine).
Istovremeno one tzv. bosansko-probosanske strukture dolaskom u poziciju izvršne vlasti (jednako SDA-ovske sa svojim koalicionim partnerima, kao i one prepoznate ljevičarsko-građanskim koalicijama) su prihvatile ovu agendu, a sve zarad učestalog neustavnog korištenja države imovine i javnih dobara na teritoriju kojega su podrazumijevali ‘svojim’.
Uvod u trajuću ustavnu krizu jeste bio čin donošenja presuda Ustavnog suda o poljoprivrednom a potom i one o šumama i šumskom zemljištu.
Naviknut strateški vući aktivne političke poteze velikosrpska politička agenda je upravo temeljom naviknute političke inercije političkih rivala, a s namjerom ovjere agende sastavljene države krenula u projekat ovladavanja hidro potencijalom bh. rijeke Drine uz istovrsni projekat izgradnje aerodroma Trebinje.
Oba ova projekta su za cilj imala iznuđivanje ustavnih rješenja etno-teritorijalne raspodjele javnih dobara BiH. Više utjecajem medija i probuđenom reakcijom javnog mnijenja se gotovo iznudilo podnošenje ustavnih apelacija Ustavnom sudu BiH za osujećivanje ovih projekata.
Bez obzira na jasnu presudu Ustavnog suda iz 2011. godine U1/11 nije se otišlo dalje u njenom provođenju. Prostor rješavanja statusa državne imovine i donošenja zakona o njenom upravljanju je ostajao nedovršen, zanemarivan i otvoren za antiustavno djelovanje.
Mnogi su ga vješto koristili i ostvarivali enormne interese. Presuda Ustavnog suda BiH o izgradnji hidroelektrana na Drini je osvijetlila cijelu priču. No, bez obzira na to, ona, je htjeli ili ne, ipak bila gurnuta u zonu političkog odlučivanja, a kojom već tradicionalno caruje princip političke trgovine dominantno vladajućih stranaka SDA, HDZ i SNSD.
Pod utjecajem dovoljno upornih medija i mobiliziranog javnog mnijenja ona se nije mogla završiti na način političke pijace.
Rok od 90 dana koji je Ustavni sud ostavio Zajedničkoj komisiji za koncesije da donese odluku o zakonitosti i ustavnosti izdatih koncesija za HE na Drini je tek nekim čudom izgubljen za vladajuće, pa će cijela priča svoj konačan epilog ipak morati dobiti meritornim odlučivanjem Ustavnog suda (ko će znati na čiju žalost sve).
Politička trgovina je bila uporna, nudila tzv. beogradske razgovore Vučić-Izetbegović, na drugom tasu ove priče vjerovatno su bili ‘i Dodikovi nestašluci’, koji je cijeli tajming političkih ucjena prilagođavao iznuđivanjem pozitivne odluke Zajedničke komisije za koncesije.
Tek dovoljno principijelni Munir Šehagić tzv. bošnjački član Komisije je zaustavio cijeli projekat i osujetio moguću političku trgovinu.
Drugog i trećeg decembra ove godine će se ipak, kako stvari sada stoje, dogoditi konačno ustavno odlučivanje o ocjeni ustavnosti dodjele Srbiji 51 procentnog ‘vlasništva’ koncesija na Drini.
Poučeni oprezom i opečeni iskustvom politike na balkanski način ipak ne bi smjeli cijelu priču o otimanju energetskog suvereniteta BiH u korist interesa susjeda ispustiti iz punog medijskog promatranja, jer tek ono može biti puni korektiv provjere riječi koje u bosanskoj politi ne znače baš puno.
Mediji, pa i ovaj, su upućivali na neustavnost izgradnje aerodroma u Trebinju, političari su se slagali sa stavom javnog mnijenja, ali valja znati da ustavna apelacija na neustavan čin ni do danas nije pokrenuta.
Iskustvo nas uči da u bosanskoj politici riječi i ruke nisu u istom samaru.
