Henri Pirenne ili O podrijetlu naroda, njegovim konzervativnim vođama, „pobjedi“ i „porazu“
Henri Pirenne, belgijski povjesničar. Tko uspije razumjeti Pirennea, shvatio je kako funkcionira svijet.
Svoje najgenijalnije djelo “Povijest Europe od seobe naroda do 16. stoljeća” pisao je u njemačkim zatvorima za vrijeme Prvog svjetskog rata. Sam, bez ikakve pomoći, bez arhiva i biblioteka, bez ijednog jedinog izvora. Zato u djelu nema previše suvišnih podataka poput imena ili datuma, ali je objašnjeno “kako radi svijet”.
Neki od njegovih najboljih citata:
– Kad konzervativci nemaju genijalnosti, oni zamišljaju da je dovoljno restaurirati prošlost ne vodeći računa o sadašnjosti.
– Mađari su konačno pobijeđeni kod Ausburga 995. Otad se oni stalno naseljavaju i postaju kršćani i time usprkos svome finskom podrijetlu zauvijek ulaze u europsku zajednicu ŠTO DOKAZUJE DA RASNE RAZLIKE NE ZNAČE NIŠTA, A HISTORIJSKA SREDINA SVE.
O Prvom svjetskom ratu:
– Njemačka invazija na zapad ne može i neće na bilo koji način promijeniti stanje stvari.
– Zaboravio sam njemački poslije 3. augusta 1914. – kao odgovor njemačkom oficiru koji ga je pitao zašto uporno govori francuskim iako odlično zna i njemački jezik. Naime, 3. augusta 1914. Pirenneov sin je poginuo u bitci kod Ysera.
Zašto sve ovo? Zato što kod nas svi redom “bistre” povijest, nisu u stanju shvatiti ni najobičnije gluposti, a kamoli genijalnost historiografije poput Pirennea. Ovih nekoliko citata nisam izdvojio slučajno.
“Konzervativci bez genijalnosti” se kod nas kuju u zvijezde od samoproglašenih “stručnjaka”. Pirenneov konzervativac Heinrich IV pokušava imitirati svoje pretke i silom zbaciti papu, restaurirati prošlost, vratiti oružjem carevu vlast nad papom, nesvjestan novog vremena. Grešku je platio totalnim poniženjem: tri dana je u prosjačkoj odjeći puzao po snijegu pred papom u Canossu kako bi izmolio oprost.
Naši konzervativci, Milošević, Tuđman, Izetbegović, sanjali su pretke, “igrali se” cara Dušana, poglavnika Pavelića, maršala Tita, sultana Mehmeda, pokušavali restaurirati prošlost silom, stvoriti nacionalne mega-države i sve nas doveli na Canossu da danas pužemo pred Europom čijim smo se vrijednostima smijali 90-ih. Primjer su priče o Banovini Hrvatskoj ili Velikoj Srbiji, idejama davno završenog vremena. Danas, istu glupost rade oni s pričama o Republici BiH iz 1991., nesvjesni da su ta vremena gotova. Mogu nas samo uvesti u dalje Canosse i poniženja. Prijetnja je da si uništimo budućnost zbog zanošenja prošlošću, poput Heinricha IV.
Samozvani “povjesničari” i “etnolozi” još i prije ‘90-ih uporno nam dokazuju da su baš njihovi narodi “najstariji” i “najčišći” ovdje, nesvjesni da etničko podrijetlo ne znači ništa, za što su dokazi Mađari koje Pirenne navodi. Rodom srodni Fincima i plemenima srednje Azije, Sibira, odvijeka pogani mnogobošci, danas Europljani i kršćani. Konkretno, dvije radikalne teze, da je neki naš narod starosjedioc ili je došao ovdje “na tuđe”, ne mijenjaju ništa. Dokazivati da su Bošnjaci “Iliri” ili “Turci” je promašeno. Sve i da jesu, ne mijenja stvar. Sredina ih je oblikovala u europski narod, europske muslimane, a ne muslimane u Europi. Kultura Bošnjaka, Hrvata i Srba je europska, bez obzira jesu li došli, odakle, kad i kako.
Potrebna je bila velika hrabrost u njemačkom zatvoru reći da njemački pohodi ne mogu uspjeti. Pirenne nije bio ni genijalni strateg, ni taktičar, pa da na ratnim kartama vidi nešto što generalštab kajzera Wilhelma II nije. Pirenne je govorio o nečemu drugom – ratovi ne mijenjaju tok povijesti.
Svaka država će dugoročno imati utjecaja onoliko koliko ima snage u sebi, koliko je jaka njena kultura. Ni Prvi svjetski rat, ni Hitler, niti bilo tko drugi, nisu mogli i neće moći nametnuti Njemačku ostatku Europe. Jednako vrijedi i za Napoleonove ratove. Kako otprilike Ivo Andrić u “Travničkoj hronici” navodi – Iza svih pobjeda i uspješnih kampanja čeka jedan poraz koji će sve to zbrisati. Taj poraz ne mora biti vojni. Britanija gubi Indiju bez ijednog ispaljenog metka. Pobjeđuje ih slabašan starac koji sjedi na ulici i štrajka glađu – Mahatma Gandhi. Churchill je opravdano ogorčen na Gandhija jer zna da je došlo vrijeme u kome će pasivan otpor izazvati simpatije ljudi i natjerati ga da pusti Indiju.
Ratovi ‘90-ih nisu mogli donijeti ništa. Srbija se nije mogla proširiti, kao ni Hrvatska, a ni Bosna i Hercegovina srušiti. Priče kako je netko nešto spasio ili uništio, promašene su. Vrijeme je najbolji dokaz. Iako su silom zauzeli Kosovo, Vojvodinu, Liku, istočnu Slavoniju, Republiku Srpsku, beogradske vlasti su ponovno izgubile i gube natprirodan utjecaj na ta područja. Vrijeme tu anomaliju vraća u normalne okvire. Lika je otišla silom, istočna Slavonija mirovnim ugovorom, a Kosovo i Vojvodina pasivnim otporom koji je nepobjediv. Na isti bi način bi otišla Bosna i Hercegovina da je osvojena.
Jednako je završila i promašena ideja Herceg-Bosne. Ništa se ne bi promijenilo ni da se Armija BiH zaustavila tek na Drini. Srpski narod bi vremenom vratio svoj utjecaj u Bosni i Hercegovini, kao što ga je vratio u Hrvatskoj, u realnim okvirima. Česta je fraza: “Srbi su uvijek pobijedili u ratu, a izgubili u miru”. Točno je. Ali ne zato što je netko kriv za to ili što je moglo drugačije. Povijest je pokazala da se u ratu ne može pobijediti. Takve pobjede nema. Rat može samo vratiti nešto što bi se i samo vratilo s godinama ili oteti nešto što će se s godinama izgubiti. Prirodno stanje stvari je neuništivo. Istinitost ovih teza pokazalo je i pokazat će vrijeme. Svi će svugdje imati sva prava i onoliko utjecaja koliko ih se tiče na realan život. Tragedija civilizacije je u tome što se sve na kraju ipak slomi preko leđa običnih ljudi.
I za kraj, iako je Pirenne izgubio sina i izjavio “Zaboravio sam njemački poslije 3. augusta 1914.”, nikada nije dopustio sebi luksuz da osobna iskustva grade njegov stav prema Njemačkoj. Nijednim slovom nije pristran, nerealan, „anti-njemački“. Ako čovjek koji izgubi sina, godine provede u zatvoru, može stav o drugoj naciji graditi na temelju činjenica; gledati na sve isto jer svi i jesu isti, možemo i mi koji smo o ratu slušali na televiziji.
Dino Šakanović
Prometej.ba | 4.11.2013.