Kao jedan od argumenata hrvatske strane, koji je izgovaran u mnogim komentarima nakon presude, bio je i prijem velikog broja bošnjačkih izbjeglica u Hrvatskoj. To su rekli i premijer Andrej Plenković, a ponovila i predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović. Činjenice govore sasvim drugačije.
Suad Ćupina, u vrijeme rata bio je u Mostaru upoznat sa tim detaljima etničkog čišćenja i izbjegličkom krizom. UNHCR je plaćao Hrvatskoj za prijem svakog izbjeglice. Ta je taksa iznosila 18 dolara po osobi.
Višemilionske sume su Hrvatskoj uplaćivale islamske zemlje za zbrinjavanje bošnjačkih izbjeglica, a prednjačila je organizacija IGASA. U nekoliko navrata je postavljano pitanje potrošnje novca u izbjegličkim centrima sa bošnjačkim izbjeglicama, pa se sumnjalo u lažiranje podataka i ogromnu pljačku humanitarnog novca.
Hrvati su nažalost, Bošnjake iz njihovih domova u BiH istjerivali u Hrvatsku pa se i ne može govoriti o pažnji prema izbjeglicama.
Tilman Cilh, predsjednik Društva za ugrožene narode je direktno optužio Tuđmana da je početkom jula 1993. godine pozvao na stvaranje etnički čistih provincija u BiH i u saradnji sa srpskom stranom su realizirane takve akcije preseljenja.
Tako je hrvatski predsjednik javno prihvatio srpsku politiku etničkog čišćenja.“
UNHCR je procijenjeno da je HVO iz Mostara prema istočnoj obali protjerao u stampedu oko 16 do 20 hiljada Bošnjaka, te da će njih više od deset hiljada ostati bez ikakve pomoći i bez hrane. U Hrvatsku je iz Mostara protjerano više od 12 hiljada ljudi koji su onda bježali na Zapad.
Prema izvještaju UNHCR-a najviše izbjeglih Mostaraca smjestilo se u gradić Blagaj, gdje se na svaka dva metra stambenog prostora nalazi po jedna izbjeglica. U pećinama oko Blagaja smjestilo se više od 400 ljudi. Uslovi su neljudski i vlada opšta glad.
U strašnim logorima HVO-a utrpano je blizu 18 hiljada muškaraca Bošnjaka. Samo u Stocu su zarobljena, bez ispaljenog metka, 1683 bošnjačka muškarca. Prema UN-ovim izvorima, katastrofa je bila na sceni, a plan za masovnu deportaciju Bošnjaka iz BiH i prema Zapadu naravio je Mate Granić, ministar vanjskih poslova Hrvatske.
Kada su u augustu 1993. godine iz Ljubuškog deportirani Bošnjaci, njih 269 je dovezeno u pet autobusa i izbačeno pred Zagrebačku džamiju. Jedna zagrebački list je izvjestio da je „120 Muslimana stanovnika Ljubuškog samoinicijativno napustilo Ljubuški i uputilo se u pravcu Hrvatske“. Načelnik službe sigurnosti brigade „Stjepan Radić“ je rekao: „Većina njih je ostavila ključeve susjedima ili u općini na čuvanje do povratka“.
U isto vrijeme stanovništvo je masovno etnički čišćeno. Bošnjaci iz Čapljine, njih 7000 se željelo prebaciti u Zenicu a Hrvate iz Zenice, kojih je bio navodno približan broj, u Čapljinu. Izbjeglice iz Hrvatske su deportirane na Zapad preko Ureda za izbjeglice kojim je rukovodio Adalbert Rebić.
Zločini nad izbjeglim su se stalno događali. Tako je u Mokronogama u augustu 1993. ubijeno 9 Bošnjaka u izbjegličkom improviziranom centru.
U isto vrijeme u Hrvatskoj je vladao pravi odstrel bošnjačkih izbjeglica od Vinkovaca do Osijeka o čemu su u to vrijeme samo pisali novinari Feral Tribunea, što je jedini trag ovog neviđenog terora nad nevinim ljudima.
( NAP)
