Krv nije voda, jeftinija je!
U jednoj epizodi „Avantura Huckleberry Finna“ Mark Twain opisuje suštinu krvne osvete riječima svojeg junaka:
”Pa evo šta je krvna osveta,” rekne Buck. ”Jedan se čovjek posvadi s drugim čovjekom i ubije ga, onda brat tog drugog čovjeka ubije njega, onda ostala braća, s obje strane, rade jedni drugima o glavi, onda se umiješaju i rođaci… i malo, pomalo se svi poubijaju i onda više nema krvne osvete. Al to ide dosta sporo i treba puno vremena.”
Naprosto, to je lično namirenje „pravde“ principom „oko za oko, zub za zub“ poznato još od predbiblijskih vremena. U Hamurabijevom zakoniku stoji:
“§196. Ako neko drugome uništi oko, da se uništi njegovo oko”. Ili: “§198. Ako uništi oko jednom muškinu (siromašnom slobodnjaku, moja opaska) ili slomi kost jednom muškinu, da plati jednu minu srebra.”,
i tome slično. U starozavjetnom „Levitskom zakoniku“ piše:
„Tko ozlijedi svoga bližnjega neka mu se učini kako je on učinio: lom za lom, oko za oko, zub za zub – rana koju je on zadao drugome neka se zada i njemu.“
No, Isus to dokida prilično dvojbenom preporukom (zapovjedi):
„Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi.“
Mada je još Jugoslavija pokušala ukinuti krvnu osvetu (bijaše rasprostranjena na Kosovu, u Sandžaku, Crnoj Gori i dijelovima BiH) ona se na tim prostorima održala do danas, i prema nekim izvorima kao da se iznova aktualizira. Sve se svodi na princip „život za život“, pa stvar prestaje preostankom zadnjeg preživjelog, a u cijeloj toj ujdurmi upletenima uopće nije važno kako je sve započelo, uzroci su nebitni, niti se priznaje eventualno slučajno usmrćenje prve žrtve, od čega cijela stvar začinje. Krvna osveta iliti vendeta (osveta; besa – albanski; što sve više znači naprosto zadanu riječ) prenosi se generacijama, a raširena je sem na pobrojanim područjima još na Siciliji, Kalabriji, Sardiniji, Korziki, Grčkoj, Albaniji, Turskoj, dijelovima Škotske i SAD, među Čečenima i Osetijcima, a i Somalijci također njeguju neke njene oblike. Uglavnom je prakticiraju narodi u čijim dijelovima do danas nije potpuno prevladana plemenska struktura i karakterističan joj pogled na svijet. Krvna osveta je oblik općenitijeg principa, tzv. taliona – „načelu u odmjerivanju kazne prema kojemu se zločincu nanosila ista šteta kakvu je on nanio oštećeniku“ – jedino što se vendeta perpetuira u nedogled, do „zadnjeg zuba“ koji još preostaje za izbijanje. Svodi se na rat među zavađenim obiteljima, članovi kojih žive u neprestanom strahu od njenog zahvaćanja, te se kuće ograđuju visokim zidovima, a u bojazni od osvete njeni članovi žive u izolaciji. No, kako razlika između obitelji, klana, plemena i naroda u premnogih baš i nije jasno ocrtana, ne na formalnom koliko na psihološkom polju, to se u praksi krvna osveta preusko shvaća.
Ratove možemo shvatiti kao „nadogradnju“ krvne osvete, gdje se načelo „zub za zub,…“ često proširuje u: „za jedan zub izbit ćemo vam svima cijelo zubalo“. Ne gleda se više samo uvreda nanesena od pojedinca pojedincu, već se često ona smatra uvredom cijelog naroda, što zahtijeva ne samo osvetu nanositelju uvrede, nego cijelom narodu čiji je pripadnik. Kad je Helena Trojanska pobjegla s trojanskim princem Parisom, što su Grci tumačili kao otmicu – uvredu nanesenu svima njima – pa mada se radilo naprosto u ljubavnoj avanturi bez ljudskih žrtava, to odlučili naplatiti mrtvima, a cijenu su platile obje strane. Obični ljudi su cijelu stvar doživjeli prema principu “L'état c'est moi” (država to sam ja), pa uvredu spartanskom kralju Menelaju shvatili kao sebi lično nanesenu. Daklem, trijebili se antički junaci, mada najveći broj njih nikad ni nije vidio, a još manje imao veze s lijepom Helenom, sem što su mu je nametnuli kao kraljicu, a jedna kraljica vrijedi koliko i cjelokupna krv njenih podanika! Kad je, dvije i nešto hiljada godina kasnije Gavrilo Princip smaknuo austrougarskog prijestolonasljednika, bio je to dovoljan povod da se pokušaju izbiti zubi srpskom narodu, a potom – s obzirom da su se namah pojavili zaštitinici obiju strana – stradahu ne samo zubi, već i životi milijuna ljudi diljem globusa. Naivci koji moguće misle da je čovječanstvo sve to prevladalo, neka se prisjete Osame bin Ladena, kad je unezvjerena Amerika zarad oko 3000 poginulih svojih državljana u terorističkom napadu, napala Afganistan, gdje do dandanas u trijebljenjima padaju žrtve, sve u svemu – preko sto hiljada što uzajamno napaljenih, što nevinih ljudi.
Daklem, krvna osveta i rat, jednostavno rečeno – suština ista, sve drugo su nijanse! Sve je to naprosto posljedica psihologije prosjeka ljudskog roda, koji od davnina do danas nije znao izaći na kraj s njom. Nije istrijebio krvnu osvetu, niti je razriješio probleme s ratovima. Razlika je i u tome što u uzajamnom tamanjenju dviju obitelji ostale ne učestvuju, i što se zbivanje zakonom tretira kao krivično djelo (sama pravda nipošto ne mora biti postignuta zakonskim putem; boginja se umije maskirati u različite oblike, no svakako cijeli princip krvne osvete u kojoj stradavaju ni krivi ni dužni, samo s razloga što pripadaju drugoj obitelji, jasno da nije namirenje pravde), dok države u uzajamna krvoprolića zakonski, u obliku vojne mobilizacije, uvlače sve svoj građane, smatrajući domoljubnom čašću učešće u njima! Obiteljska čast tako je uzdignuta na viši nivo, nametnuta cijelom narodu, uz proglašavanje izdajnicima onih koji ne slijede njen zov. Uspjeli su neki ipak doći do tzv. prigovora savjesti, što bismo preveli da prigovarači ipak imaju savjest koju im oni koji je nemaju priznaju, makar formalno ih ne uvlačeći u sukobe, jedino što boli briga sukobljene strane za prigovarače savjesti one suprotne (često i vlastite). Kao i krvne osvete, koje mogu završiti izmirenjem involviranih strana, tako i ratovi završe. Doduše, to se zove mirovnim ugovorom, a on može biti sklopljen izuzetno nepovoljno po slabiju stranu, onu koja je prisiljena sklopiti mir, ili joj je naprosto pamet pronašla put u „glavu“. Takvi ugovori često rađaju revanšizam, što je bio i jedan od povoda Drugom svjetskom ratu, nakon Versajskog mirovnog sporazuma kojim su određene odveć teške reparacije i ini uvjeti za poraženu Njemačku u prethodnom globalnom sukobu. Na formalnoj (čini mi se, ipak nešto dubljoj) razini, upravo ovaj rat – često ga nazivaju „obiteljskim poslom“ – pokazuje sličnost s krvnom osvetom, uslijed obiteljskih povezanosti mnogih zaraćenih strana:
„Prethodnik britanskog kralja Georgea V, Edward VII, bio je ujak austro-ugarskog cara, preko sestre njegove žene, kojoj je ruski car bio ujak. Njegova nećakinja Aleksandra bila je žena ruskog cara. Edwardova kćer Maude bila je norveška kraljica, i njegova nećakinja Ena kraljica Španjolske; Mary, daljnja nećakinja postala je Kraljica Rumunjske.“
Bilo kako bilo, ni jednu od manje ili više krvavih storija uključenih porodica, klanova, plemena ili naroda svojim doprinosima Kronovoj žetvi leševa, ljudski rod tijekom tisuća godina nije uspio iskorijeniti. Kako se kod krvne osvete „zamjerke“ prenose iz generacije u generaciju, tako je i među narodima. Nisu li dobar primjer ratovi na tlu bivše Jugoslavije? Tko je koga kroz povijest više „jebavo“; čija su kraljevstva pred „milijun“ godina obuhvaćala veći dio teritorija oko čega se onda nastavljaju krvoprolića; koji narod je stariji (dok njegovi pripadnici nastoje što dulje očuvati mladost!); svjedoči li prisustvo ili odsustvo nekog slova o copyrightu na jezik koji ionako svi jako dobro razumiju, i slične budalaštine, dostatan su povod da milijuni ljudi stave svoju krv, svoje živote, na raspolaganje fanatičnim vođama (oni to kažu „na oltar domovine“, mada ona nema nikakvog oltara, a koliko domovina su za života promijenili često ni sami ne znaju), umjesto da ih po kratkom postupku likvidiraju i izgrađuju među sobom ljudsko bratstvo. Iako se ljudi i narodi kojima pripadaju svekoliko zaklinju u kulturu mira, u praksi njeguju kulturu rata. Dovoljno je prelistati povijesne udžbenike i zaključiti kako se kulturi, umjetnosti, znanosti i sportu – viteškim nadmetanjima duha i tijela – posvećuje minorni dio spram opisa povijesnih klanja, vođa koje su u njima predvodile svoje narode, povijesnih karata koje s aktualnom situacijom često nemaju nikakve veze i sličnih nepovratnih stvari, od čega sadašnjosti ostaje samo krvoločni nagon, pravdan ovako ili onako, na načine zavodljive onima koje treba uključiti u „donaciju“ krvi.
Može li se što drugo očekivati od obrazovnog sistema, koji sve više stvara „majstore zanata“, a sve manje vrši odgojnu ulogu prema aksiomima humanističke etike. Za prosječne ljudske karaktere kao da vrijedi krivo interpretirana, tek djelomično navođena misao antičkog mračnjaka: “Rat je otac svemu, svemu kralj…“, jer rat (u široj interpretaciji, krvoproliće), čini se, zaista vlada čovječanstvom. U ispravnoj shvaćenoj, dijalektičkoj Heraklitovoj konstataciji:
“Rat je otac svemu, svemu kralj: jedne je izneo kao bogove, druge kao ljude, jedne je učinio robovima, druge slobodnima”,
u kojoj govori o proturječnostima kao pokretačkim silama promjene i razvoja, jedini smisao koji nalaze za sebe kao da je prolijevanje krvi. Individualno ili kolektivno, u krvnoj osveti ili ratovima, svejedno. U nezaboravu „uvreda“ mu nanesenih, jedva čekajući čas da prekrši svoje krivokletstvo da je, navodno – oprostio.
Ladislav Babić
magazinplus.eu
