PolitikaSvijet

Hantington i Makron

Zašto je pojam civilizacije ponovo aktuelan, na šta francuski predsednik Emanuel Makron misli kada govori o „evropskoj civilizaciji“ i kako se ideje američkog politologa Semjuela Hantingtona o sukobu civilizacija danas tumače

rancuski predsednik Emanuel Makron je u svoju viziju Evrope uveo pojam « civilizacije ». Njegova ambicija je da objedini politički i kulturni prostor zasnovan na vrednostima koje dele evropske nacije, kako bi sačuvali nezavisnost od Sjedinjenih Američkih Država i Kine, dve najznačajnije sile na svetskoj političkoj sceni.

O civilizacijama, odnosno svesti o njihovoj smrtnosti, govorio je vek ranije francuski pesnik Pol Valeri, koji je bio i pronicljiv tumač geopolitičkih kretanja. On je tada mislio na Evropu, čiji je položaj bio povlašćen u ondašnjem svetu. O SAD je govorio kao o « projekciji Evrope ». Bilo je to na kraju Prvog svetskog rata, kada se dotadašnji svetski poredak urušio a Versajski sporazum uspostavio nove granice i novi odnos snaga među narodima. Bio je to i trenutak kada se američki predsednik Vudro Vilson založio za uspostavljanje multilateralnog sveta kroz Ligu naroda, usmeravajući američku spoljnu politiku od izolacionizma ka multilateralizmu, od čega se, međutim, ubrzo odustalo. Sadašnji trenutak donekle podseća na to vreme.

Sedamdeset godina kasnije američki politikolog Semjuel Hantington je u centar zapadne civilizacije stavio SAD, a ne Evropu. Hantingon je verovao u „jedinstvenost“ zapadne civilizacije sa Amerikom u centru, ali ne i u njenu „univerzalnost“, u trenutku kada je na Zapadu prevladao trijumfalizam nakon pada Berlinskog zida i raspada Sovjetskog saveza. Za razliku od svog učenika, neokonzervativca Frensisa Fukujame koji je pod uticajem ovog trijumfalizma govorio o „kraju istorije“ i okončanju ideoloških borbi, nakon što ceo svet prihvati američki model liberalne demokratije, Hantington je svet na kraju 20. veka opisao kao svet sa više polova i više civilizacija koje ne dele ideju „univerzalnosti“ zapadne civilzacije. „Svaka civilizacija sebe smatra centrom sveta i ispisuje svoju istoriju kao centralnu u istoriji ljudskog roda“, pisao je u svojoj uticajnoj knjizi “Sukob civilizacija“ iz 1996. godine, pozivajući se na istoričare civilizacije poput Britanca Arnolda Tojnbia, Nemca Osvalda Spengler i Francuza Fernana Brodela, koji su odbacivali „evrocentrizam“. „Iluzije i predrasude na koje su nam ukazivali ponovo su se raširile u drugoj polovini dvadesetog veka i iznedrile opšteprihvaćenu ideju prema kojoj je evropska zapadna civilizacija danas univerzalna svetska civilizacija“, konstatuje Hantington. Modernizacija za njega ne znači prihvatanje zapadne civilizacije i ne vodi ka „univerzalnoj“ civilizaciji. Pretenzije Zapada na univerzalizam su, prema njemu, u sukobu sa drugim civilizacijama, najpre sa islamom i sa Kinom. Smatrao je da je Zapad na zalasku, da Azija napreduje, da se islam širi, pre svega u demografskom smislu, sa svim posledicama po muslimanske zemlje i njihove susede. „Sukob civilizacija je najveća pretnja svetskom miru“, piše Hantington na kraju 20. veka i zaključuje da je međunarodni poredak zasnovan na civilizacijama najbolja odbrana od svetskog rata.

Drugim rečima, mir u svetu zavisi od volje svetskih lidera da sarađuju kako bi sačuvali višecivilizacijski karakter svetske politike. 

Na Hantingtonove ideje je nedavno ukazivao Alen Dežame, bivši francuski ambasador u Ujedinjenim nacijama i predsednik naučnog saveta fondacije Res publika koju vodi Žan Pjer Ševenman, bivši francuski ministar odbrane koji je danas savetnik predsednika Makrona za Rusiju. U vreme dok je predstavljao Francusku u sedištu UN u Njujorku, Dežame je slušao Hantingona na predavanju koje je organizovao tadašnji generalni sekretar organizacije, Kofi Anan. Ovom neformalnom skupu su, pored ostalih diplomata, prisustvovali i tadašnji ruski ambasador  u UN a današnji ministar spoljnih poslova, Sergej Lavrov, kao i diplomatski izaslanici Kine.

Današnja slika Evrope je bliža Hantingtonovoj viziji nego što je bila pre dvadeset godina, rekao je Dežame u govoru na jednom seminaru na jugu Francuske, čiji je transkript postavljen na sajtu Res publike. Ironični Zapad koji „uzmiče od svojih korena i vrednosti“ uništava se, smatra iskusni francuski diplomata. Najbolji način da se izbegne sukob civilizacija je, kaže on, da zapadni lideri najpre „civilizuju“ odnose među sobom, da prihvate raznolikost civilizacija i potraže ono što ih približava.

Dežame se priseća da je Hantington bio pod snažnim utiskom sukoba koji su uništili bivšu Jugoslaviju, „jer ništa bolje nije ilustrovalo njegove ideje o sukobu civilizacija kao sukob Slovena katolika iz Hrvatske i Slovenije, muslimana iz Bosne, bilo da su vernici ili ne i pravoslavnih Srba, uprkos zajedničkim etničkim korenima“. Sledeći Hantingtonovu viziju, Dežame kaže da je rat bio utoliko žešći što su se u njega umešale susedne civilizacije. „Nemačka, podstaknuta katoličkom Bavarskom, pomagala je Hrvate, bezobzirno kršeći rezoluciju Ujedinjenih nacija o vojnom embargu, Hrvate koji su imali podršku dalekih hrišćana iz Čilea i Argentine. Pravoslavni Rusi su stali uz Srbe, a islamska civilizacija je brzo razumela simbolički karakter sukoba, ogorčena onim što je doživela kao svojevrsni krstaški rat. Suočeni sa gnevom muslimana Zapadnjaci, poznati po podršci Izraelu, videli su u jugoslovenskoj drami priliku da se iskupe okrenuvši se protiv hrišćanskih Srba“, smatra bivši francuski diplomata.

Razmere nasilja u jugoslovenskom ratu i verske konotacije koje su tome doprinele, objašnjavaju, prema njemu, zanimanje koje Hantington pokazuje za muslimansku dimenziju u zonama u kojima vladaju sukobi. „Slučaj Kosova, koji je pokazao prezir prema pravu, ostavio je traga, i trenutak nije bio pogodan za izgradnju novog svetskog poretka“, ukazuje Dežame. Vojna intervencija zapadnih zemalja predvođena Vašingtonom pod kapom NATO-a je, smatra on, „izvrgla ruglu“ suverenitet Srbije, bez donošenja međunarodne presude o krivici njenih predstavnika. Jugoslovensko iskustvo je bilo razlog što se pravoslavna civilizacija zatvorila u sebe i zauzela oštriji stav, konstatuje francuski diplomata, misleći najpre na Rusiju.

Dežame deli poziciju onih francuskih diplomata, intelektualaca i političara koji pripadaju degolovskoj tradiciji koja ističe suverenitet i potrebu za nezavisnom politikom Francuske od Vašingtona. Za ovakvu poziciju se u izvesnoj meri zalagao i Fransoa Miteran, ali je od njegovog naslednika, Žaka Širaka iz redova desnice do socijaliste Fransoa Olanda, u francuskoj politici prevladala proatlantska struja političara i intelektualaca, čije su perjanice Bernar Kušner i Bernar Anri-Levi. Ovakav, proatlanstki pogled na svetsku politiku dugo je dominirao i među diplomatama u Ke d’Orseju.

Retki su bili trenuci u kojima je Francuska pokazivala da ima nezavisan stav od Vašingtona, a najslavniji je kada je 2003. godine odbila da učestvuje u ratu protiv Iraka koji je poveo Džordž Buš, u čemu su je u Savetu bezbednosti UN podržale Rusija i Kina.

Dolazak Donalda Trampa u  Belu kuću je naterao Francusku da ozbiljnije preispita proatlanstko usmerenje. Makronov pogled na svet je zaokret u odnosu na dosadašnju politiku koja je bila u harmoniji sa Vašingtonom. Od bezbednosnog kišobrana za Evropu Vašington je postao pretnja.

Ovakav razvoj nisu očekivale diplomate okupljene na skupu koji je organizovao Kofi Anan pre više od dvadeset godina. Uprkos tome što se sve vrtelo oko toga šta misle Amerikanci, postojalo je uverenje, kaže Dežame, da će umeti da se odupru izazovu imperijalizma. Niko nije mogao da predvidi da će Sjedinjene Države odustati od uloge „lidera“ Zapada i istaći na prvo mesto svoje interese. „I svi su pogrešili“, konstatuje francuski ambasador, „uključujući i Hantingtona“.

Dežame objašnjava da Trampovo isticanje nacionalnih interesa na prvom mestu u suprotnosti sa Hantingtonovom preporukom Sjedinjenim Državama da zadrže svoju „jedinstvenost“, odnosno da budu vođa zapadnih saveznika unutar iste civilizacije. 

Vašington pregovara i odnosi se prema saveznicima u zavisnosti od svojih interesa i ne usteže se od demonstracije sile, negoduju evropski saveznici.  Američka spoljna politika više nije „struktuirana“ i „koordinisana“, već „namerno imperijalna“, primećuje Dežame. Ovakva ocena je, do nedavno, bila karakteristična za lidere zemalja u nemilosti politike Vašingtona. Danas, međutim, nju deli i dobar deo francuskog političkog establišmenta, kao i sam Makron. Zato francuski predsednik ne govori o „zapadnoj“, već o „evropskoj civilizaciji“.

Ana Otašević

Demostat

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close