“Preporodov” diletantizam ili hizmećarluk: Šta zna, a šta kaže Papa

Odavno je poznato da ovdašnje efendijice i ini hizmećari islamskih hazmi, bez imalo rezonskog odnosa prema vlastitom identitetu i djedovini, diletantski se zalijeću – ko muha na govno: da svojom pameću glupost dosegnu.

Tako, izvjesni Elvedin Subašić piše – preporod.com; “… papa Franjo nije papa kakvog je na početku pontifikata svijet doživio, bar ne za Turke. Naime, njegova posljednja nepromišljena izjava da je nad Armencima počinjen «prvi genocid 20. stoljeća” izazvala je burne reakcije. Turska priznaje da su mnogi armenski kršćani poginuli u sukobima s vojnicima Osmanskog carstva 1915., kada je Armenija bila dio tog carstva, ali ne priznaje da je riječ o više stotina hiljada ljudi i da je to bio genocid.

Ono što najviše zabrinjava jeste činjenica da papa Franjo ovom izjavom pokazao neupućenost u terminologiju, što je potvrdio i glavni sekretar UN-a Ban Ki-moon koji je kazao da je pogrešno koristiti termin genocid u sukobu Turaka i Armenaca početkom 20. stoljeća.

Komentar javnosti u BiH bio je u obliku pitanja kako to da Katolička crkva i nijedan papa, pa čak ni Ivan Pavao II koji je bio svjedok genocida u BiH devedesetih godina, nije nazvao zočine nad Bošnjacima genocidom.

Kako se očekuje dolazak pape Franje u BiH možemo li očekivati da će spomenuti genocid nad Bošnjacima?” (preporod.com)

Bez da se referira odakle mu  “Komentar javnosti u BiH…”(na osnovu kojih izvora i na koji način je došao do vlastitog zaključka), autor se efendijskom drskošću i osionošću upušta u držanje lekcije papi Franji zbog “neupućenosti u terminologiju”.

Kompenzacionom logikom se instruira – sugeriše  papi Franji da pri dolasku u BiH spomene ” genocid nad Bošnjacima?”

Sve i da jeste papa Franju terminološki fulao, a Turci priznaju od 300 000 do 500 000 poginulih u Armeniji 1915.-1917., dok svi ostali izvori navode oko 1,5 milion žrtava – pametnije bi bilo izraziti sućut žrtvama nego braniti izvršitelje “zločina”.

Nekoliko činjeica ovim povodom, a javnosti radi – da se razumije razlog i povod aktuelizacije ove teme.

– 24. aprila 1915. počeo je progon Armenaca

“U Jerevanu, glavnome gradu Armenije, za 24. april sazvan je komemorativni skup povodom stogodišnjice istrebljenja i protjerivanja Armenaca iz Turske. Tim povodom armenski je predsjednik Serž Sargsjan učinio nešto neobično: pozvao je turskoga predsjednika Tayyipa Erdogana da dođe u Jerevan i prisustvuje skupu…”

– Papa Franjo u nedjelju je pokolj oko 1,5 milijuna Armenaca koji se dogodio između 1915. i 1917., kada je Otomansko carstvo bilo pri kraju, nazvao “prvim genocidom 20. stoljeća”, uvelike riskirajući da time pogorša diplomatske odnose s Turskom, javljaju agencije.

Papa je u nedjelju zajedno s armenskim patrijarhom Nersesom Bedrosom XIX. Tarmounijem vodio misu po armenskom katoličkom obredu u spomen na 100. godišnjicu tog pokolja. Misi je nazočio i armenski predsjednik Serzh Sargasyan.

Iako je papa Ivan Pavao II. riječ “genocid” 2000. u zajedničkom dokumentu upotrijebio, a Jorge Bergoglio ju je koristio više puta prije nego što je postao Papa, ovo je prvi puta da ju javno izrekao jedan Papa.

“Prikrivanje ili negiranja zla je poput rane koju puštamo da i dalje krvari, bez da stavimo zavoj”, slikovito se izrazio papa Franjo.

– Davutoglu: Papine izjave su optužbe protiv Turske i muslimana

“Želim pozvati poštovanog papu i sav kršćanski svijet – ako ćemo otvarati historijske rasprave, onda se vezano za to pitanje najviše trebaju stidjeti oni u Evropi. Turska je bila sklonište za Jevreje i muslimane koji su bježali iz Španije od inkvizitorskog suda i njenih presuda. To je bilo prije 500 godina. Tada je Istanbul bio grad u kojem su u miru živjeli Turci, Armeni, Grci, muslimani, kršćani i Jevreji i uvijek je ostao takav. Da nije bilo vanjskih faktora, vjerovatno ne bi došlo do bolnih događaja u 1915. godini”, kazao je Davutoglu.

– UBIJANJE Armenaca 1915. bio je “užasan zločin”, ali ne i genocid, rekao je u ponedjeljak glasnogovornik glavnog tajnika UN Bana Ki-moona Stephane Dujarric.

– Za istoričarku Christin Pschichholz sa Univerziteta Potsdam
“da je “njemačka vlada bila sveobuhvatno informisana o politici uništenja armenske populacije u Osmanlijskom carstvu”. To je njen zaključak nakon proučavanja dokumenata Ministarstva vanjskih poslova. Marševi smrti, likvidacije i prinudni rad: njemački diplomati su do u detalj bilježili sve što se tamo događalo, što potvrđuje jedna depeša njemačkog ambasadora u Konstantinopolju (Istanbul) 7. jula 1915. koju je poslao tadašnjem kancelaru. U njoj je stajalo: “To je proklamovani cilj vlade (op. red.: osmanlijske vlade) da uništi armenijsku rasu na području turskog carstva.”

Rolf Holsfeld, predstavnik Centra za istraživanje Lepsiushaus u Potsdamu, iz toga izvlači sljedeći zaključak: “Izjava da se na teritoriji Osmanlijskog carstva u periodu od 1915-1916. dešavao genocid je već više od 100 godina informacija njemačke vlade.”

– Anna Givargizyandoktorica kulture, glavna urednica moskovskog časopisa – u intervjuu za ruski ArmInfo.am

(pilar.hr)

“…  Prvi genocid u dvadesetom stoljeću – to je ne samo uništavanje milijuna starosjedilaca u Maloj Aziji i zapadnoj Armeniji, odnosno Armenaca, Grka, Asiraca, nego i uništavanje jedinstvene milenijske kulturne formacije; ne samo nacionalne, već međunarodne.
Uništavanje armenske kulture u srcu povijesnog i duhovnog prostora nacije – je ljudski gubitak. Veliki dio svjetske baštine: arhitektura, umjetnost i glazba, teologija, historiografija, poezija, tepiha, odabir životinja – ne samo smanjen broj u ranom XX stoljeću, nego i sustavno do danas uništen. Genocid – je civilizacija pljačke. Ovaj genocid je drugačiji i zastrašujući, jer pogledajte napr. na Alsace-Lorraine – koliko su se stoljeća Njemačka i Francuska borile za njih, koliko je ljudi umrlo, ali Alsace-Lorraine i danas postoji, s vlastitim kulturnim entitetom. Zapadna Armenija, čak u nazivu je zamijenjena apsurdnom “istočnom Anatolijom”, gdje nema spomenika gorske Armenije, nema lijepih vrtova, nema pjesme, nema i instituta, konzervatorija, kazališta. Postoji samo izvjesne “anatolijske” ruševine i kurdski pastiri.
Dakle, pitanje priznavanja i zaustavljanja genocida, što ne završava danas, nije pitanje materijalne naknade za žrtve, nego pitanje stvaranja uvjeta za oporavak kulturne i duhovne baštine.”

magazinplus.eu

 

 

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close