IZ ENCIKLOPEDIJE BOŠNJAKA autora dr. Nazifa Veledara:
HADŽIMULIĆ, Halid (Podorašac kod Konjica, 16. 10. 1915. – Sarajevo, 8. 1. 2011.), hafiz, mesnevihan, glavni imam i hatib Careve džamije u Sarajevu, poliglot, prevodilac i sufija, jedan od najcjenjenijih islamskih učenjaka u Bosni i Hercegovini, univerzitetski profesor, jedan od istaknutih duhovnih velikana, dugogodišnji službenik Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu.
Rođen je 16. 10. 1915. godine u uglednoj sarajevskoj ulemanskoj porodici. Hadži hafiz Halid Hadžimulić (hafizi Kur'ana su bili: njegova dva brata, otac, djed, bratova supruga …) sin je Ali-efendije Hadžimulića i Aiša-hanume Hadžimulić, rođene Kulenović. Aiša-hanuma je kći hafiza Džafera Kulenovića. Inače, svi su s majčine strane bili hafizi: otac, sestra, dva brata, sin Halid Hadžimulić, kao muhafiz uveo je 16 hafiza. Hafiz Smail-ef. Fazlić noseći njen tabut, komšiji Hadžimulića Varatanu, je rekao: „Eto, da znaš da ti nikad neće pasti šaka da ovakvu dženazu poneseš; svi su joj hafizi, i s jedne i s druge strane: hafiska šćer, otac joj je bio hafiz, hafiska sestra, dva brata su joj bili hafizi, hafiska nevjesta, djever joj je bio hafiz, hafiska mati, dva sina su joj hafizi, hodžinska supruga, suprug joj je bio muallim. A njen sin, hafiz Halid, podučio je 12 hafiza.“ (do preseljanja na ahiret njegove majka, op. a.).
Halid Hadžimulić je učio mekteb u Džininom sokaku pred svojim ocem. Počeo je učiti Kur’an napamet sa sedam godina. Hifz je završio za dvije godine (1923 – 1924), ali je polagao i zvanično postao hafiz 1963. godine. Hafiska dova je proučena 25. aprila 1963. godine u Carevoj džamiji u Sarajevu, a dovu je proučio Asim-ef. Sirćo. Završio je Šerijatsku gimnaziju (1937) u Sarajevu. Nakon toga je pohađao jednu godinu Višu islamsku šerijatsko-teološku školu (VIŠT) u Sarajevu. a potom otišao na strudije u Zagreb i studirao germanistiku i romanistiku (francuski, njemački i latinski jezik) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (diplomirao 1942). Studirao je nakon Drugog svjetskog rata orijentalistiku na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, tako da je imao diplome od dva fakulteta. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1955. godine. Radio je kao muallim na Cicinom Hanu, premješten je u mekteb na Vratniku, radi potom u Vakufskom povjerenstvu, vakufskoj direkciji, kao bibliotekar u Gazi Husrev-begovoj biblioteci (od 1961), te kao imam i hatib Careve džamije u Sarajevu (od 1976). Na obradi orijentalnih rukopisa i katologizaciji štampanih djela na orijentalnim i evropskim jezicima u Gazi Husrev-begovoj biblioteci radio je do 1982. godine tj. do odlaska u penziju. Predavao je kiraet na Islamskom teološkom fakultetu u Sarajevu (danas Fakultet islamskih nauka u Sarajevu).
Hadžimulić ne samo što je bio hafiz Kur’ana nego je bio i hafiz Mesnevije (jedna od najvažnijih knjiga o gnozi i sufizmu) od Mevlane Dželaluddina Rumija. Tumačio je Mesneviju u Sarajevu. Tradicija mesnevijanstva u Bosni i Hercegovini vezuje se uz imena Tevekkuli Dedea, Atik Dedea, Muhammeda Emina Isevija, Sudija Bosnevija, Derviš-pašu Bajezidagića, Habib Dedea, Abdullah-ef. Bošnjaka, Sari Abdullaha, Husejna Lamekanija, Muhammeda Muhtešima-ef. Šabanovića, Mustafu Ledunnija i mnoga druga imena. Neki od njih su iza sebe ostavili divane poezije, kao npr. Habib Dede za kojeg se zna da je imao Divan naslovljen kao “Mala Mesnevija” spjevan po uzoru na Mevlaninu Mesneviju. Pored Sarajeva (posljednji mevlevijski šejh u Sarajevu bio je šejh Ahmed Ruhija), Mesnevija se kazivala i u drugim mjestima u Bosni i Hercegovini – Mostar (Derviš-paša Bajezidagić, Fevzija Mostarac i dr.); Travnik (Korkuti); Visoko (šejh Husnija Numanagić i šejh Ahmed Mešić); Janja (Ali-ef. Sadiković); Tuzla (šejh Ahmed Mešić, sve do 1994. godine kada je preselio na ahiret). “Svaki put kad čovjek čita Mevlaninu poeziju polisemičnost frazema, stilogenost u prezentiranju jednostavnih tema i osebujnost izražena kroz simbole Mevlanine imaginacije uvodi osobu u stanje svojevrsne začudnosti.” (Schimmel Annemarie, O Shams).
Hadžimulić je bio mesnevihan, predavač Mesnevije, ali i imam i hatib Careve džamije u Sarajevu. Malo ko je u sebi objedinio hutbu i ders, da bude hatib i mesnevihan. Učio je hafiske mukabele u Gazi Husrev-begovoj, Carevoj, Ferhadiji, Čekrekčijinoj, Baščaršijskoj i Kasum-ćatib džamiji u Sarajevu. Hadžimulić, etičko-duhovni predstavnik nauka Mevlane Dželaluddina Rumija, uz Mesneviju poučavao je i djelima Sadija i Hafiza. Promovirao je sufijsku misao, zajedeništvo alima i sufija, mirio šerijat i tesavvuf, naglašavao egzoterijski i ezoterijski aspekt islama, kroz njegovanje pažnje spram Ehli-bejta, a bez posebnog pridavanja pažnje mezhebskoj pripadnosti, s tolerantnim pristupom drugim religijama, dao je veliki doprinos razvoju i procvatu tesavvufa, utemeljenog na šerijatu. Nikada sebe nije smatrao tarikatskim šejhom, volio je da ostane učitelj Mesnevije i hafiz Kur'ana. Bio je sufija-slobodnjak, koji nije dopuštao da se naruši odnos između šerijata i tarikata.
Hafiz Halid Hadžimulić je poznavao osam stranih jezika: arapski, perzijski, turski, ruski, francuski, njemački, engleski i latinski jezik. Iza njega su ostali brojni prijevodi i rukopisi. Godine 1994. (7. oktobra) održao je svoju hiljaditu hutbu u Carevoj džamiji u Sarajevu. Bio je najveći duhovni islamski autoritet Sarajeva i cijele Bosne i Hercegovine.
Inače, najveći prirodnjaci i filozofi bili su duboko religiozni ljudi, spomenimo bar neke: Marko Tulije Ciceron (106 pr. n. e. – 43 pr. n. e.), Lucije Anej Seneca (4 pr. n. e. – 65 n. e.), Platon (Atena, 428 pr. n. e. – Atena, 347 pr. n. e.), Aristotel (Stagira, 384 pr. n. e. – Halkida, 322 pr. n. e.), Hasan el-Basri (Basra, 874 – Bagdad, 1058), Ebu Hanife Numan ibn Sabit (Kufa, 80 – Bagdad, 150 po Hidžri), Ebu Nasr el-Farabi (oko 870 – 950), Ebu Rahim el-Biruni (973 – 1048), Ibn Sina, poznatiji u Evropi kao Avicena (Hermejsen kod Buhare, 980 – Hamadan, 1037), Ebu Hamid El-Gazali (1058 – 1111), Muhjiddin ibn Arebi (Šejhul-Ekber, 1165 – 1240), Ibn Rushd (Averroes, Cordoba, 1126 – Marrakech, Maroko, 1198), Leonardo Da Vinci (1452 – 1519), Isaac Newton (1643 – 1727), Nikola Kopernik (1473 – 1543), Immanuel Kant (Königsberg, 1724 – Königsberg, 1804), Jean Jacques Rousseau (1712 – 1778), Fjodor Mihajlovič Dostojevski (Moskva, 1821 – Sankt Petersburg, 1881), Louis Pasteur (1822 – 1895), Lav Nikolajevič Tolstoj (Jasnaja Poljana, 1828 – 1910), Henri Bergson (Pariz, 1859 – Pariz, 1941), Nikolaj Aleksandrovič Berđajev (Kijev, 1874 – Clamart, Francuska, 1948), Albert Einstein (Ulm, 1879 – Princeton, New Jersey, 1955), Alexander Fleming (Lochfield, 1881 – London, 1955) …
Hafiz Halid-efendija Hadžimulić je bio intelektualac bez premca, posebno su se isticale njegove hutbe zbog kojih su godinama dolazili intelektualci Sarajeva i Bosne i Hercegovine baš u ovu džamiju.
Običaj je u Sarajevu da se šeher opaše Kur'anom, a.š. U Drugom svjetskom ratu opasano je dva puta, 1941. i 1943. godine. Prvi put ga je opasao hafiz Ibrahim-efendija Gošić, a drugi put hafiz Smail-efendija Fazlić. Treći put ga je opasao 1991. godine hadži hafiz Halid-efendija Hadžimulić, učeći Kur'an, a.š., hodajući oko Sarajeva, koji je rekao: “I vjerujete da je ovaj grad sačuvan samo hurmetom Kur'ana… sa jednim drugom obišao sam čitavo Sarajevo. Učeći Kur'an, pošli smo od Ali-pašine džamije, pa onda preko Koševa, preko Bara, preko Hrastova, preko Sedrenika, preko Zmajevca spustili se na Obhodžu do podne. Tu smo klanjali i iza toga nastavili idući na Trebević učeći… Jedan je učio, drugi je pratio da ga ko ne bi pomeo… i preko Trebevića sišli smo opet tamo do Magribije i do Ali-pašine džamije. Tu smo završili krug. I vjerujete, Allah je Svemoćan ta linija koju smo mi učili sačuvala je Sarajevo.“
Saeid Abedpour piše: “Hadži hafiz Halid-ef. Hadžimulić, učitelj lijepog vladanja, prevodilac Mesnevije, istraživač u oblasti religije i imam sarajevskih džamija najvažniji je predstavnik tesavufskog nauka savremenog doba u Bosni i Hercegovini. Njegovo promišljanje je počivalo na egzoterijskom i ezoterijskom razumijevanju islama, kao i na slijeđenju Mevlanina, Sadijeva i Hafizova nauka o spoznaji. U društvu u kojem je religijska misao suočena sa spoznajnim raslojavanjem i povijesnom i institucionalnom prazninom hafiz Hadžimulić je svojim metodom i praktičnim djelovanjem promovirao jedno drugačije lice islama. Pobožnost i duhovnost je motrio kao susret sa Bogom utemeljen na iskrenosti suzdržavajući se od politiziranja religije. Na religiju je gledao kao na fenomen, sveobuhvatniji i uzvišeniji, od politike i društva. Smatrao je da je gnostičko-sufijsko iskustvo i religijski kodeks ponašanja moguć spoznavanjem i pročišćenjem nefsa i da mislioci i vjerski službenici, te zagovornici religijske tradicije trebaju dati vlastiti primjer jednostavnog života i duhovnosti da bi u društvu došlo do reforme religioznosti. Kad je riječ o odnosu tradicije i modernog društva, hadži hafiz Halid-ef. Hadžimulić religiju nije smatrao zaprekom niti oponirajućom spram modernog života već je smatrao da je problem u našem razumijevanju modernog društva i u zapostavljanju i napuštanju religijskih vrijednosti zarad modernog društva. Hafiz Hadžimulić je isticao da povezanost sa religijskim vrijednostima, tj. etičko-duhovnim vrijednostima, ne znači i oponiranje savremenom društvu nego predstavlja ulaganje napora u cilju promjene i transformacije modernog društva. Život i djelo hadži hafiza Hadžimulića predstavlja putokaz i autentični obrazac mladim naraštajima.”
Preselio je na ahiret u Sarajevu, u subotu 8. januara 2011. godine, u 96. godini života i pokopan je 10. januara u haremu pored obnovljene Bakr-babine džamije na Atmejdanu u Sarajevu, uz prisustvo velikog broja Bošnjaka i svih drugih poštovalaca diljem Bosne i Hercegovine i šire. Dženazu-namaz mu je klanjao reisul-ulema akademik prof. dr. Mustafa-ef. Cerić.
FB: Nazif Veledar
07
