Kultura

Hadždžadž b. Jusuf – Svjedok da je islamska historija daleko od današnje utopijske predstave

Kada je došao na vlast 694. godine, Hadždžaž b. Jusuf je u džamiji u Kufi započeo svoj govor riječima: “Ya ahl al-Iraq, ahl alshiqaq wa al-nifaq” (O narode Iraka, narode nesloge i licemjerja), aludirajući na njihovu izdaju Ehli Bejta i saučesništvo u ubistvu Husejna, r.a.

Navodi se da je u periodu svoje strahovladavine do 714. godine, kada je umro, ubio između 80-120 hiljada ljudi, a nakon njegove smrti iz zatvora je pušteno 40 hiljada žena. Impozantna brojka, obzirom na mehanizme ubijanja krajem 7. i početkom 8. stoljeća.

Poznatog ashaba i unuka drugog halife Ebu Bekra, r.a., Abdullaha b. Zubejra, koji se usprotivio njegovom teroru, ubio je tako što ga je zakopao u zemlju, pa tek onda smaknuo, a neki navode da je kasnije njegovo tijelo okačio o Ka’bu, pa je pozvao Abdullahovu majku Esbu bint Ebu Bekr, koja je tada bila starica u 90-im godinama, kako bi joj pokazao tijelo ubijenog sina, govoreći da ono što mu je (u)radio, nije bilo nimalo nježno, a ona mu je, bez ijedne puštene suze odgovorila: Moga sina si poslao u Džennet, a sebe u Džehennem.

Njegova zlodjela zbivala su se svega 50-60 godina nakon smrti Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem i 30-ak godina nakon vladavine četvrtog pravednog halife, Alije, r.a.

Terora, nepravde, krvoprolića među muslimanima uvijek je bilo. Progona, zatvaranja, kako običnih, tako i uglednih muslimana bilo je na pretek, ne samo u periodu vladavine iračkog namjesnika Hadždžadža b. Jusufa, nego i stoljećima poslije, a priče o nekom mitskom blagostanju, miru, univerzalnoj pravdi među muslimanima su više puka želja muslimana, negoli je to u historiji doista tako i bilo. Da budem jasan, ne tvrdim da je muslimansko društvo bilo andrićevski Tamni Vilajet, ali, daleko od toga da je uvijek sve bilo bajno, optočeno pravdom i blagostanjem. Iskreno, nije, ovisno od perioda do perioda. Istina, muslimani nisu nikada imali inkviziciju po uzoru na Crkvu, koja je progonila kršćane ili Jevreje, nekako, uvijek smo bili skloniji međusobnim progonima, negoli ugnjetavanju nemuslimana (u svom društvu). Da islam podstiče i promovira pravdu, istina je, ali uvijek na umu potrebno je imati misao da, muslimani nisu uvijek vladali u duhu islama, zloupotreba je bilo na pretek.

Ono što muslimanima u našem vremenu nedostaje je ozbiljno sučeljenje sa prošlošću i sa svim poražavajućim i teško prihvatljivim događajima, a koji su se doista odigrali, bez glorificiranja i estetskih poteza, jer, samo na taj način, možemo razumjeti i lakše prihvatiti današnje poražavajuće stanje i činjenicu da nije sve tako jednostavno, niti crno-bijelo u rješavanju društvenih problema, i da su nedaće i nepravda koju svako od nas u manjoj ili većoj mjeri proživljava, djelić onoga što bi nas vjerovatno slijedovalo i u Hadždžadžovom 8. stoljeću.

U muslimanskim društvima nasilja, nepravde, nepotizma, homoseksualizma, ubistava i čega sve ne, oduvijek je bilo, ali je na drugoj strani, bilo mnogo više pozitivnosti i stvari koje su vodile muslimanska društva naprijed i samim time zasjenile ranije pomenute negativnosti i nedostatke tadašnjeg društva.

Očekivati utopijsko islamsko društvo bez nedostataka, problema ili negativnosti je poguban muslimanski trend, jer takvo nešto niti je u historiji postojalo, niti će postojati, jednostavno, muslimani moraju da prihvate društvo sa svim njegovim nedostacima i da dadnu svoj doprinos kako bi, kao nekada u najsvjetlijim periodima islamske kulture i civilizacije, svjetlo i pozitivno nadvladalo i zasjenilo negativnosti i probleme, kojih nijedno društvo nije lišeno, jer, očito da ne vrijedi čekati neko utopijsko-mesijansko društvo u kojemu će svi, poput Grimmovih bajki da, žive sretno i zadovoljno do kraja života.

Piše: Resul Mehmedović
Dialogos

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close