Habib Mandžić: Traženje sreće

TRAŽENJE SREĆE

Mnogi ljudi, čije su misli egom zaprašene, žele po svaku cijenu upravu biti. Radije bi potpisali katil-ferman nego se odrekli tvrdoglave upornosti da su upravu. Doista, priznati grešku njima znači umrijeti. Međutim, bolje je biti sretan nego upravu!

Mudrac je onaj koji nosi svu patnju svijeta a onda povremeno doživi neki sretni trenutak. Radost ima veze sa molitvom, s nečim dubljim u nama za razliku od sreće koja je tako trenutna. Odveć trenutna.

Ništa ne možemo zadržati trajno. Sve je prolazno i kvarljivo, sve je u protoku i nestanku. Ako znanje ne pređe u saznanje, onda nam znanje ništa ne znači. Tada više patimo i druge blatimo! Čovjek je biće radosti i patnje, to je neizmjenično, kao dan i noć, kiša i sunce, ljeto i zima. Bog je dao muža i ženu da se dopunjuju a ne da ratuju. Ženi Balkana udaja znači da rađa djecu. Muž joj bude primaran dok se prvo dijete ne rodi a onda postaje sekundaran ili, što bi naš narod rekao, oprostite na izrazu; “druga rupa na svirali”. Kako bračne godine budu proticale on će “napredovati” po jednu stepenicu naniže i završiti na slavnoj desetoj rupi te svirale. Naravno, ovakav odnos prema braku je pogrešan i u osnovi nesretan. Djeca rastu i odlaze a muž i žena ostaju da zajedno živuju i novom danu se raduju. Kao što rekosmo na početku priče, njihova primarna zadaća je da se nadopunjuju i traže smisao života sa svakim novim buđenjem.

Ljubav je šansa da učestvujemo u nečemu što je besmrtno i vječno. Ljubav je sjeme iz kojeg nastaje plod radosti koji će osvjetljavati sebe i one oko sebe. Prva i posljednja stvar je da želimo da volimo i budemo voljeni. Zapravo, najveća sreća u životu je uvjerenost da smo voljeni; voljeni zbog toga kakvi jesmo ili još više uprkos tome kakvi jesmo.

Književnik mr. Habib Mandžić