Kultura

Günter Grass – Ilsebill soli kasnije

“Onošto se mora reći”

Zašto šutim, zašto toliko dugo ne rekohni riječi,
Šta me to priječi,
Kad je jasno da su na pomolu
Ratne igre, na kraju kojih, mi preživjeli
Svedeni bivamo na uzgredno, a da ih nismo htjeli?
Postalo je valjanim pravo na preventivni napad,
Koji bi mogao unišiti sav narod iranski,
Vođen od komedijaša nekog,
Što ga raspaljuje planski.
Pretpostavljaju, da sprema atomsku bombu
Kako bi svijetu zakuhao čorbu.
Pa zašto sam onda sebi zabranio,
Nazvati imenom – i nisam to kanio,
Onu drugu zemlju, koja godinama, kako se kaže-
-Atomskim potencijalom raspolaže – tobože tajno,
A svi to znaju, i izbjegava kontrolu i inspekciju, trajno?
Šutnju o takvom stanju stvari ja grijehom ćutim
I moja je šutnja krivica i laž, od koje se mutim,
Jer treba o tom povesti računa i platiti ceh,
Iako će na me zazvati “antisemitizam” k’o grijeh.
A sad, eto, jer su u zemlji mojoj
Neiskazivi zločini bili ekskluzivni,
Kojima primjera nema niti se opravdanja moglo naći
Ponovo ćemo se u trgovini snaći,
Pa da se iskupi nacija, iznađena je “reparacija”,
Te Izraelu treba dati još i podmorski opasan stroj
Spreman za ubitačni boj
I uništenje atomskih glava,
Tamo gdje se samo predmijeva
Da postoji atomska bomba prava.
Ali treba se toj zemlji odužiti, i ova podmornica grozna
Za zastrašivanje će poslužiti.
Zašto dosad ne rekoh ni riječi?
Jer mišljah da me moje porijeklo priječi:
Na njemu zločina strašnog je žig,
I strahujem kako će taj mig
Protumačiti izrelska država,
Jer kakavog ja imam prava,
Kad s njom suosjećam i želim ostati vezan,
Ovako star donijeti zaključak trijezan:
A pišem ga posljednjom tintom:
Zar izraelski potencijal zaprijetiti može,
Atomskim ratom, krhom svjetskom miru,
Zar dotle stigosmo, o bože?
Jer danas ipak to treba reći –
Ono zašto će sutra možda biti kasno;
Jer mi Nijemci – opterećeni krivicom teškom
Sutra ćemo se osramotiti još gorom greškom,
Isporučujući oružje za predvidiv i predviđeni zločin,
Naše sudjelovanje neće biti moguće opravdati ničim.
Priznajem: ne mogu šutjeti više,
Jer od dvoličnosti zapada ne može da se diše,
I nadam se da mnogi žele prekinuti šutnju
I izraziti ljutnju potstrekivaču opasnosti znane
I da isto tako ustraju, da odustane i pristane
Na stalnu i slobodnu pasku
Atomskog potencijala Izraela kao i Irana
I da vlade dozvole, da se kontrolira i jedna i druga strana
Od strane međunarodnih organa.
Samo na taj način i Izraelci i Palestinci
I još više svi ljudi koji žive bok uz bok, i jedni i drugi,
U toj nesretnoj regiji zaposjednutoj ludilom
Naći će izlaz i sebi i nama i svijetu svom.

 GINTER GRAS (Gunter Grass)

Na mjesec poželim lajati

KAKO BI ROMANI TREBALI POČINJATI

Težina prve rečenice

Bilo da se radi oKarlu May-u ili Jamesu Joyce-u: Prvom rečenicom jednog romana se odlučuje da liće čitalac nastaviti da čita. Šta je važno u vezi ovih rečenica – i kako onenastaju? Pisci i čitatelji o primamljivim i uznemirujućim počecima romana.

„Bilo je kasnonaveče, kada je Josef K. došao.“ (Franz Kafka)

„Bilo je subotnjejutro i gospodin Taschenbier je sjedio u sobi i čekao.“ (Paul Maar)

Prva rečenica. Sanjom svaki pisac dočekuje svoga čitatelja.

„Općeprihvaćenaje istina, da jedan samohrani čovjek, koji posjeduje znatno bogatstvo, trebajednu ženu.“ (Jane Austen)

Uopće nijepoznato, kako sam starog Philipa Mathersa ubio; razbio sam mu čeljust svojomlopatom.“ (Flann O ‘ Brien)

Sa prvomrečenicom se autor otkriva.  On otkriva,šta od nas čitatelja očekuje, da li se mi na primjer smijemo udobno namjestitiu fotelji.

„Slatko je, bitibolestan, kada napolju mekani snijeg pada i zimski vjetar kao smrznuti pekarskidječak zviždi ulicom.“ (Klabund)

„Na ivici malog,malog grada nalazio se jedan stari, zanemareni vrt. U vrtu je bila jedna starakuća, a u kući je živjela Pipi Dugačarapa.“ (Astrid Lindgren)

Ponekad čovjeksazna u prvoj rečenici, sa čim ima posla:

„Mlad sam, bogati obrazovan. I ja sam nesretan, neurotičan i sam.“ (Fritz Zorn)

Ili sa čim čovjekupravo nema veze:

„Ja nisam nijem!“(Max Frisch)

Mnogi autori namse obraćaju direktno:

„Dragi čitaoče, znašli, šta znači riječ Greenhorn?“ (Karl May)

Drugi naszavaravaju:

„Gdje sada? Kakosada? Ko sada?“ (Samuel Beckett)

Postoje prverečenice, koje nam prirede jednu malu stravu:

„Negdje u dubinikuće br. 6 u Mendeljejevljevoj ulici u dva sata u noći je odjeknuo pucanj.“(Vladimir Tendrjakow)

… ili čak nekevelike:

„Vi ljudi! Vičudovišta! Ti čudovište sa imenom Hans!“ (Ingeborg Bachmann)

Prvarečenica u romanu kao znanost za sebe

Ursula Krechel:„Prva rečenica ne dolazi na početku. Ja počinjem većinom sa jednim Nukleusom dapišem, sa jednim komadom, što meni lakše pada, a koji možda u prvoj trećiniromana dolazi.“

Heinz Helle:„Znam tačno, gdje mi je on pao na pamet, to je bilo u kafeu Saint Chavez uBielu, bilo je jutro, ali ja nemam pojma, zašto. Vjerujem, da sam se morao maloboriti, da se prisilim na pisanje. Na kraju sam sjeo za ovaj stol u ovom kafeui imao sam, prije nego što sam nešto poručio, u notesu zabilježenu, prvuverziju početnog poglavlja, i stajala je ta rečenica lijepo, na samom početku,kao da je on sada bio tu.“

Prva rečenica jeviše od obične rečenice. Sa tom rečenicom govori jedan autor:  Neka bude svjetlo! Ako nastavimo da čitamo,mi se nalazimo u njegovoj ruci, u jednom svijetu, koji je on stvorio.

Tek u posljednjojdeceniji se znanonst o književnosti posvetila zagonetki prve rečenice.Antologija Norberta Millersa „Počeci romana“ iz godine 1965 važi još uvijek kaonajvažnije istraživanje na ovu temu. Prva rečenica pravi jednuTabula-rasa-Situaciju, smatra Miller u uvodu.

„Pokušaj jednepoetike romana“, tako glasi podnaslov studije Norberta Millersa. Početak neotvara samo vrata romana, on otkriva također nešto o svome stilu. To ne važisamo za Kanon svjetske literature. O umjetnosti početaka romana Karla Mayaukazao je filozof Ernst Bloch.

„Uvijek, kadapomislim na Indijanca, dođe mi da se nasmijem.“

Tako počinjeWinnetou I. Već u toj rečenici je formulirao Karl May svoju kulturno-političkubrigu, smatra germanist Gerhard Neumann u jednom članku. Na genijalno skraćennačin se provlači kroz suprotstavljene svjetove, koje je on otkrio u svojimavanturističkim romanima.

„Umirujućizvuk eksplodirajućeg benzina“

Početak jednogromana nema neizostavno veze sa početkom pisanja. Ponekad se oslobađajuća prvarečenica stavlja na sam kraj. To je učinio mladi autor Heinz Helle sa svojimprvim romanom.

Heinz Helle: „Biosam u jednoj fazi rada, manuskript je imao opseg, koji ima sada, i materijal jebio tu, ali meni je nedostajao jedan pogled, putem kojeg bih sve to mogaosmisleno staviti u red, i u toj fazi rada sam imao velikih poteškoća, dadosegnem odstojanje, i ova rečenica je upravo to postigla.“

„Povrh svegaumirujući zvuk eksplodirajućeg benzina.“

Heinz Helle: „Tosa uzimanjem odstojanja sam shvatio doslovno. Stavio sam svog lika u avion, naputu za mjesto, na kojem se odvija roman.“

„Povrh svegaumirujući zvuk eksplodirajućeg benzina. Grenland je siv. Koliko soka odnarandže može stati u jedan Airbus A 310? Privlačnost stjuardese mora imativeze sa udaljenošću zemlje kojoj ona služi. Sa blizinom smrti koja pritišće.Zrak i smijeh od plastike.“

Heinz Helle: „Ovarečenica sadrži zvuk, što je kasnije presudno, kao i protuslovlje figure i ondasam imao osjećaj, da, tako može ići.“ 

Središnjaizjava na početku

Autorica UrsulaKrechel: „Sa mnom je tako, da jednostavno mnogo montiram, tako da imampojedinačne komade, a jedan od njih tada počne da klizi na početak. Može setakoreći iz tona, nakon pola godine pisanja, pronaći muzički ključ. To je kodmene jako često. Ono što tokom rada primijetim, može stajati na početku.

„Kakav je toTausig čovjek?“ Sa ovim pitanjem počinje Ursula Krechel roman „Šangaj, udaljenodakle“. On govori o neizvjesnom preživljavanju Jevreja, kojima je uspjelo, daizbjegnu u daleku Kinu od Nacista.

Ursula Krechel:„Sa Šangajem sam htjela prvenstveno sa poglavljem o Lazarusu početi, i tu jebila prva rečenica: „Ja sam jedan nepouzdani pripovjedač.“ I to mi se jakodopalo, jer se primijeti u knjizi, da on to jeste, i onda ja primjećujem, da tone funkcionira dobro, ja sam od prve rečenice bila jako brzo u koncentracionomlogoru, a to sam u knjizi htjela imati na jednom kasnijem mjestu, i tako jenastala rečenica: „Kakav je to Tausig čovjek“.

„Kakav je toTausig čovjek? Morate ga izdaleka vidjeti, i kad to čovjek učini, mora se zapitati:Može li ga čovjek presaditi? Može li ga čovjek presađenog zamisliti?“

Ursula Krechel:„Nalazim da je to interesantnije, ne počinjati sa pripovjedačem, nego sa jednompersonom, koja će u knjizi svoj karakter proćerdati i potom nestati. Tausig umireu knjizi. I jednostavno pitanje: „Kakav je to Tausig čovjek“, znači: savršenoje svejedno, kakav je on to čovjek. Čovjek svakako jeste. To ljude više nezanima. On je obespravljen, on je proćerdao svoj poziv, on je svoju domovinuopljačkao.“

Tako sadrži prvarečenica upravo jedno središnje mjesto romana. Postoje kod Ursule Krecheltakođer prve rečenice, koje niko nikada neće primijetiti.

Ursula Krechel: „Jasam napisala prelijepe prve rečenice, koje su bile veličanstvene, kojima jenedostajao tekst, koje su se možda postavljale kao neka vrsta zida, tako da izanjih, kao kod Kafkinog vratara, postoji samo praznina. Jedna počinje: „Ženapijanice – otrčala je kod trgovca vinom.“ Ona je od početka jasna. To nije ispisivo,to je takoreći čitav roman zapravo, on se kondenzira, ovu rečenicu više ne moguizliti. To je jedna klasična pripovjedna rečenica, koja tek kasnije ponovozalupi vratima. Vrata moraju biti otvorena za pripovijedanje.“

Početakin medias res

„Moj penis jeponovo krut. To je bilo to. Baš je to sada moralo biti izgovoreno. Ja samspreman.“

Matthias Sachau:„To je bila moja prva knjiga, i moj lektor mi je jasno rekao, ne, mi moramodrugačije započeti, to je njemu previše žestoko, i on ima strah, da će čitateljbiti zastrašen, i ja sam to također zaista i prihvatio i bio sam u potrazi zadrugim ulazom, kada je on mene ponovo nazvao i rekao, da je on još jednomrazmislio i da želi prvu rečenucu kao takvu imati. Ono što se sa mnom kaoautorom uvijek događa, ja mogu, to mi više niko ne može oduzeti, uvijek za sebereći: Moja prva knjiga počinje sa rečenicom, „ Moj penis je ponovo krut.“

„Pogrešnozavijeno“ glasi naslov prve knjige Matthiasa Sachau-a. U sljedećem stavku jebilo jasno, da rečenica sa penisom jednog malog djeteta biva izgovorena, kojunjegov otac u ICE bilješku pretače – i tako se ranjivost preobražava u komiku.Matthias Sachau je zadnjih godina pola tuceta komedija napisao. One se zovu„Hladni tuš“, „Ustati na lijevu nogu“ ili „Šta se čini zbog novca, i svepočinju medias in res.

„Moji zidovi izgledajupotpuno normalno za nekoga, ko za par dana puni 24 godine i ko do sada jošništa nije napravio.“

Matthias Sachau:„Od početka sam imao veliki strah, da ću zamarati čitatelja, i ja sam vjerovao,da sam to postigao sa svojom prvom knjigom, bez da mi je to neko rekao, da samse na početku za tempo i iznenađenja brinuo. Nalazim da to pristaje jednomkomičnom romanu.“

Spakiratiza čitanje

Pitajmo jošjednom potpuno jasno: Šta se mora postići prvom rečenicom jednog romana?

Suhrkamp-LektoricaDoris Plöschberger:„Rečenice, koje me tako doimaju, da odmah želim dalje čitati, iz perspektivelektora i izdavača, su naravno rečenice, koje čovjek neizostavno želi, jerčovjek naravno posjeduje nadu, da se to događa i sa drugima, i da čovjek ondamože knjigu odmah transportovati na kasu, jer ništa drugo i ne može učiniti.“

Heinz Helle:„Vjerujem, on mora biti pošten, on mora staviti karte na stol. On mora bitijasan čitatelju, o čemu se radi, i ne samo sadržajem, nego povrh svega ijezikom, i zvukom, i ako to učini dobro, onda će čitatelj brzo znati, da li jeto nešto za njega ili nije.“

Ursula Krechel:„Da, on ga samorazumljivo mora zavesti! Drugo čovjek ništa ne može reći. On mumora dati jasnoću: tada ja želim dalje čitati, sasvim jednostavno.“

Knjigemoraju sadržavati, ono što rečenice obećavaju

Još uvijek dobarpočetak ne čini knjigu dobrom. Sa ovim fenomenom je Doris Plöschberger kaolektorica najbolje upoznata.

Doris Plöschberger:„Romani, koji ne sadrže, ono što prve rečenice ili prve strane obećavaju, nisuništa. To je uopćeno nešto, čega se čovjek stalno drži, kada provjeravarukopise. To je jedan fenomen, s kojim se rjeđe susrećemo prilikom lekturegotove knjige, ali sa čim se moramo stalno susretati u procesu provjererukopisa. Ali to je tako: Nema svaki materijal potencijal, preko 200, 300, 350stranica da zadivljuje.“

Matthias Sachau:„Sa mnom je tako, da se uvijek držim kao čitatelj kada jedan brz sud o knjiziželim donijeti, … onda udaram u središte i pročitam par stranica. Jerpoznajem ovaj trik, koji autore na početku košta mnogo energije, jer se uvijekispostavi, da se prvih par stavaka obično koriste kao reklamni trailer zanjihovu knjigu, što je sigurno jako vješto, i kada sadržaj to potvrdi, iza togase više ne postavljaju pitanja.

Najljepšaprva rečenica potiče od Grassa

Zvučan početak sečini kao siguran recept za uspjeh. U svjetskoj književnosti postoji mnogoautora, koji svojim čitateljima priređuju težak uvod. Oni ih ne privlače, negoih prisiljavaju na jednu situaciju. Upravo to može imati jednu vlastitu,ambivalentu draž, koju napredni čitatelji znaju cijeniti.

„Najljepša prvarečenica“ – na ovu temu je u godini 2007 bilo jedno natjecanje, vođenoIncijativom Njemačkog jezika i Fondacijom „Čitati“. Više od 17 000 ljudi jeuzelo učešća, ljudi svake životne dobi iz čitavog svijeta. Kafka, majstor prve rečenice,zauzeo je tek drugo mjesto:

„Kada se GregorSamsa jednog jutra probudio iz nemirnih snova, on se našao u svome krevetupreobražen u jednog čudovišnog kukca.“

„Kafkinu početnurečenicu sam zbog toga kao najljepšu rečenicu odabrao, jer ona nije dio pričekoja slijedi, nego njen uvod. Ona informira čitatelja o neophodnom i čini se dagovori: „Takva je situacija. Jesi li spreman da ideš dalje?“

Pobjednik je GünterGrass sa prvom rečenicom iz knjige „Der Butt“: „ Ilsebill soli kasnije.“

Sophie-Charlotte Hartisch:„Čitatelji su se morali opravdati, i tako je žiri odabrao najbolje opravdanje,i još su dodali: Zvuči potpuno normalno, Ilsebill soli kasnije, i čovjek senajprije pita: Ko je onda Ilsebill? I šta ona soli? I čovjek se kreće, ostavljaiza sebe tako mnogo pitanja, i biva na kraju pobijeđen.“

Autor:Sieglinde Geisel

Prevod:Marko Raguž

Sarajevo, 18. 01.2020. god.

Aktuelniji negoikad – nobelovac Ginter Gras

Bivši njemački Kancelari: GerhardŠreder i Vili Brant u društvu Nobelovca

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close