Griješeći učimo

Bosnom i Hercegovinom vladaju paradoksi

Bosanskohercegovački politički život funkcionira na osnovu jednog sindroma, nekolicine paradigmi i cijelog niza simptoma ozbiljno oboljelog društva kojemu se lijek, naročito u savremenim globalnim tokovima, i ne nazire.

Vjerska politika

Prije svih tu je opći sindrom progonitelja i progonjenog od kojega pate ne samo nosioci stranačkog i partijskog – političkog – života u Bosni i Hercegovini nego, iskustveno iz prethodnog historijskog perioda i cijela jedna ili, ipak, nekoliko generacija koje su ili čiji su potomci izravno uključeni u donošenje najznačajnijih političkih odluka možda i u historiji državnosti Bosne i Hercegovine.

No, jedan o kurioziteta bosanskohercegovačke političke i svake druge stvarnosti je i izvjesna, ali svejednako nerazumljiva simbioza nekadašnjih ideoloških protivnika i političkih neprijatelja, progonitelja i progonjenih. Naravno, u skladu sa prethodno rečenim, tu je i psihopatologija, sada već, rekao bih pedagogija „žrtve“. Ovdje su svi žrtve. I svi su zlostavljači. Ovisno o perspektivi, okolnostima i povodima. U kontekstu spomenute simbioze, možda je zanimljivo da su najbrže suradnju uspostavili nekadašnje žrtve i njihovi zlostavljači. Imajući na umu da se radi o suradnicima u kreiranju postojećeg društvenog uređenja, onda to uopće ne iznenađuje.

Nadalje, s jedne strane tu je i nekolicina paradigmi koje ta politika promovira kao aksiome, među kojima su najčešće spominjane: „Bosne nema bez Bošnjaka (Srba, Hrvata, ostalih)“ i „Bosna može opstati samo kao: 1. državna zajednica jednakopravnih naroda, 2. trodijelna konfederacija entiteta sa većinskim jednonacionalnim sastavom, 3. laička država njenih stanovnika/građana“, koje su dale alibi, da ne kažem krila i etnoromatičarima i kleronacionalistima, ali i građanskim fundamentalistima za sva njihova pritvrđivanja i osporavanja, koji su, isključivo, doprinijeli podizanju respektivnih bastiona i utvrda gotovo nepomirljivih stavova.
Prva implicira zaključak – u vidu još jedne paradigme – da su Bošnjaci samim svojim postojanjem jemac opstanka Bosne i Hercegovine kao zemlje i države, temeljem činjenice da bi Bosne, doista, nestalo da nije Bošnjaka. Podijelile bi je Srbija i Hrvatska (koje se „nude“ kao rezervne domovine bosanskih pravoslavaca i katolika, ukazujući na traume od još živih velikodržavnih politika i projekata susjednih zemalja te, donekle, činjenicu da su za opstanak Bosne i Hercegovine kao egzistencijalne činjenice zainteresirani samo Bošnjaci.

Druga se, pak, javila dijelom kao reakcija na neumjereno i neprimjereno djelovanje najviših političkih i vjerskih institucija u Bosni i Hercegovini za vrijeme rata, agresivno manifestiranje njihovih politika u poslijeratnom periodu, te svojevrsnu simbiozu vjere i politike, što je sve, s jedne strane, imalo sve karakteristike srednjovjekovnog zelotizma, a, s druge, nema ništa zajedničko s temeljnim načelima bilo koje – svih – religija/vjera.

Pitanje je koliko su spomenute paradigme doista tačne, ali činjenica je da su u dobroj mjeri doprinijele razvoju „pseudograđanštine“, naročito u poslijeratnom periodu, i njenom samostvorenju u svojevrsnu mnogobožačku religiju s vlastitim božanstvima, svećenstvom i pastvom.
Spomenuti simptomi javljaju se u vidu nacionalnog i građanskog samoidentificiranja sa precima i prethodnicima iz prethodnog ili prethodnih političkih režima i historijskih perioda, odnosno, poistovjećivanje Bošnjaka, Srba i Hrvata iz perioda od prvog spomena pojma sve do druge polovine 19. stoljeća i onoga što se danas podrazumijeva pod tim pojmom, uvelo je BiH u vilinsko ili džinsko kolo opasnih mitova i samoopsjena u kojemu igraju svi narodi i građani bez izgledne mogućnosti da iz njega izađu.

Ono što je doista bitno, nacionalna pripadnost i građanska svijest, neodmjerenim pristupom i neuglađenim promoviranjem prerasli su u opasno nekritički „mit o nacionalnom“ koji je reakcijski proizveo jednako opasan, ako ne opasniji, „mit o građanskom“. Drugim riječima, legende su pretvorene u politike u kojima se insistira na razlikama umjesto sličnostima, a umjesto historijske literature imamo historijske karikature, koje još pothranjuju jedna drugu.

To je donijelo samo dva desetljeća loših i nefunkcionalnih vlasti, nedomaćinskog odnosa prema državi i maćehinskog njenim stanovnicima, a njihovim glasačima i biračima, razulareno i bahato ponašanje finansijskih i drugih, u međuvremenu formiranih, lobija i neformalnih skupina koje su, pod izgovorom privatizacije, provele doslovno pljačku državne i društvene imovine stavljajući time sve životne tokove u zemlji – od budžeta do izbora i od izbora do budžeta uz, naravno, sve između to dvoje – pod svoju kontrolu. Sve to bez ikakvih izgleda da se bilo šta od toga ikada istraži, obznani i sankcionira.

Da rezimiram: historiografski, sociološki i politološki, pa ako hoćete i antropološki, istovremeno i svejednako, s jedne strane imamo kontinuitet insistiranja na pogrešnim premisama koje su Bosnu i Hercegovinu (od)uvijek vodile dubokom i nepomirljivom raslojavanju, razjedinjavanju te, najtragičnije, ratovima, a s druge diskontinuitet bilo kakvih pozitivnih tokova u svim domenima ne samo nauke i prakse nego, prije svega, etičkog, moralnog i/ili ljudskog, tako da, načelno, Bosnom i Hercegovinom ne vladaju ni nacionalne oligarhije ni građanski fundamentalisti nego paradoksi.

Najgora sapunica

Najveći među njima, paradoksima, jeste inertno i nezainteresirano glasačko/biračko tkivo koje je podijeljeno na dvije skupine: 1. one koji uporno, mazohistički glasaju i biraju one na koje će se tiho i glasno žaliti sve do slijedećih izbora da bi ih samo, ponovo, izabrali i 2. one koji uporno, sadistički, ne izlaze na izbore ili, pak, izlaze samo da bi svoj listić učinili nevažećim. Obje, omogućavajući da svi izbori od rata naovamo izgledaju kao déja vu (već viđeno) ili repriza po svemu loše epizode jedne od najgorih sapunica u historiji Bosne i Hercegovine.
Sve to skupa i pojedinačno znakovito opterećuje bosansku/bošnjačku stvarnost (sadašnjost) i, dakako, budućnost.

Autor: Edin Urjan KUKAVICA – avaz.ba