O individualizmu i kolektivizmu (2. dio)
Piše: Grigor Samardžić
BUKA
Tako u društvu imamo do sada skoro nezapamćen fenomen: Izuzetno konzervativne mlade koji na „Zapad“ gledaju kao neprijatelja i krivca za skoro sve patnje svog naroda, bilo događaje 90-ih, 40-ih ili prije toga. Isti ti mladi međutim, gledaju kako će otići zaraditi neki dinar na upravo taj „Zapad“. Oni u isto vrijeme vide „Zapad“ kao nešto što relativno dobro funkcioniše (i tu su često u krivu), sa druge strane negiraju sve što od njega dolazi.
Možemo uočiti jasnu podjelu na kolektivnu i individualnu normativnost. Kolektivno se vodimo parolom povratka starim vrijednostima, što znači predkomunističkom tradicionalnom nacionalističkom društvu sa figurom neprijatelja u susjednim narodima i „Zapadu“. Individualno međutim prevazilazimo te podjele, tražimo posao „vani“ gdje se jako dobro slažemo sa ostalim narodima Jugoslavije. Kant je napravio jednu sličnu podjelu, na javnu i privatnu upotrebu razuma. Privatnu upotrebu razuma opisuje Kant kao društveno predodređen kontekst ograničene slobode našeg djelanja – recimo na poslu: Prodavac ima za obavezu da mušterije ubjedi u kupovinu njegove robe, pri tome je naravno njegova sloboda ograničena, ima određene cijene, ne može da kaže kako je roba loša iako to zna itd. Prodavac u zadatom radnom vremenu izvršava svoju ulogu kao prodavac. Isto važi i za državne službenike, političke govore i sl. Ove akcije služe predodređenoj svrsi. Javnu upotrebu razuma Kant definiše kao slobodnu upotrebu razuma, gdje u slobodno vrijeme, oslobođeni od društvenih pritisaka i predodređenih ciljeva možemo da reflektujemo i oblikujemo svoje mišljenje.
Ako ovu Kantovu definiciju prenesemo na naše društvo, primjetićemo da javna upotreba razuma potpuno izostaje. Ona se svela prvenstveno na provod, zaboravljanje, bijeg u nesvjesnost. Iz toga slijedi međutim da individualna sloboda koja je potrebna za javnu upotrebu razuma skoro potpuno izostaje. U skoro svim sferama gdje bi inače trebali da se služimo ovim drugim, okvir je već predodređen, a slobode izostaju. Politički osvrt je nemoguć bez nacionalnog konteksta na primjer. Isto tako, on je predodređen na kapitalistički sistem. Kratko rečeno, naša upotreba razuma je svedena na potpuno prilagođavanje statusu quo ili egzodus.
U ovom trenutku dolazi kolektivna normativnost, ili jednostavno rečeno, ono što društvo smatra normalnim. Kao svako konzervativno i izolacionističko društvo međutim, prvenstveno odbacivanje podjela, ograničenja i samim tim definicije kolektiva se karakteriše kao nenormalno. Normalni Srbin treba da bude Pravoslavac, Bošnjak treba da bude Musliman, a Hrvat katolik. Sva tri su Patrijarhalna tradicionalistički okrenuta, polaze od čedne žene i majke, i od muškarca zaštitnika i predvodnika. Feminizam, socijalizam, komunizam, i ljudska prava generalno se odbacuju, dijelom kao zaostavštine prošlog sistema, dijelom kao opasnosti za tradicionalni društveni poredak i opstanak identiteta. Ne samo da su ove definicije izrazito konzervativne već ulaze u totalitet. Svako ko ne pripada ovim kriterijima biva diskriminisan. Vlada potpuna vjera u ispravnost i ekskluzivnost kolektiva kom pripadamo.
Kao što možemo da zaključimo, društvo je izuzetno kolektivistički nastrojeno. Nivo individualnih sloboda, počevši od načina oblačenja i izgleda, pa do, ne daj Bože, kritike postojećeg stanja je izuzetno nizak. Prihvatanje drugosti u kolektivnom smislu, što će reći proširenje definicije kolektiva, ne dolazi u obzir. Međutim zanimljivo je to, da se upravo ovaj kolektivizam doživljava u toj mjeri kao sloboda, da je percipiran i kao lična sloboda. Govori se o vjerskoj slobodi, nacionalnoj slobodi, slobodi privređivanja, slobodi tržišta na kraju krajeva. Nacionalista dakle svoj nacionalizam percipira kao slobodu, ne kao kolektivizam i radikalnu neslobodu šta on zapravo jeste. Individua se tako nalazi ukonstantnoj borbi za priznanje. Ne postoji prostor za javnu upotrebu razuma. Ona nam je uokvirena medijima, konstantnom proizvodnjom političkih afera u formi međunacionalnih tenzija, strahovima od terorizma, susjeda itd. Uz to je suočena sa osnovnim egzistencijalnim problemima na individualnoj osnovi. Individua tako prihvata dati status quo koji je za nju izuzetno nepovoljan u svrhu fabrikovane ugrožene egzistencije kolektiva. Pri tome, „interesi“ kolektiva su često formulisani tako da se sukobljavaju sa „interesima“ drugog kolektiva. Faktički u Bosni i Hercegovini živimo virtuelnu političku realnost sa primjesama objektivne. – Nešto kao Pokemon Go. Krećemo se u objektivnoj stvarnosti, pričamo o realnim žrtvama, ali sve to stavljamo u jedan virtualni, nepostojeći kontekst – ganjamo Pokemone.
Uz to dolazi i heroizam, jedan od najmoćnijih kolektivističkih fenomena. To je društveni fenomen koji na ovim prostorima nikada nije ni prestao. Epovi i mitologija jesu princip djelovanja. Da li se radi o Partizanskom, ili mitologiji onih koji su izgubili 45-te. Poimanje društvenog i kolektiva je uvijek određena mitom. Za Sovjetski Savez je ta mitologija morala recimo da bude nova, prvo zasnovana na žrtvi i uspjehu u Oktobarskoj revoluciji, kasnije za Staljinizam je to bilo opet još veća žrtva u II Svjetskom ratu. Ogromna opasnost međutim je upravo stanje u kom se društvo u BiH, Srbiji i Hrvatskoj danas nalazi, a to je upravo potraga za identitetom i društvenim normama koje isključivo tražimo u prošlosti. Da ne bude zabune, ovdje ne propagiram anti tradicionalizam, destrukciju i negiranje svega tradicionalnog. U Tradiciji kao takvoj nije problem. Tradicija ne nastaje intencionalno, ona nije produkt intencionalnog djelanja, refleksije i analize određenih dijelova istorije. Ona treba biti shvaćena u najosnovnijem pojmu predanja –običajnosti. Tradicija je kultura u širem smislu. Naša kultura time predstavlja jedan kontinuitet i konglomerat prođenog. Tako u to spada npr. od stare narodne pjesme do rock'n'roll-a i savremene muzike. Tradicija je narušena onog trenutka kada iz nje izbacimo bilo sta od toga. Međutim parola danas nije „tradicija“, već „povratak tradiciji“, a to podrazumijeva prije svega destrukciju onoga što jeste tradicija.
U zadnjih nekoliko godina ovo možemo opet dobro primjetiti na istim pacijentima. Traženje utemeljena kolektiva toliko daleko, odnosno što dalje, u istoriji po kojoj onda razvijamo model koji želimo da primijenimo danas, u XXI vijeku. Logično je da time ne samo da nismo u stanju da odgovorimo na probleme današnjice, već otvaramo i nove. Razlog za to je relativno jasan, ako mi dozvolite malo pojednostavljenog Hegela. Svaki društveni model, a pri tome se naravno podrazumijeva i ekonomski, nastaje kao odgovor na probleme do tad postojećeg. Društvena zajednica u kamenom dobu nastaje kao odgovor na probleme sigurnosti, lova, sabiranja. Feudalizam nastaje kao odgovor na ogroman broj neslobodnih i obespravljenih robova u robovlasništvu, itd. „Povratak tradiciji“ ne samo da idealizuje određen period u istoriji koji shvatamo romantičarski, već to radimo potpuno nesvjesni problema koje taj model sa sobom nosi. Međutim, pošto nastavljamo da imamo to romantičarsko shvatanje, problemi koji nastaju se uvijek tumače kao nedovoljan povratak i time dalje radikalizuje. U tome svemu, potrebe individue ostaju potpuno zanemarene.
Ona se permanentno određuje svojom okolinom koja ne prihvata drugost. Na individualnom nivou mi smo predpubertetsko društvo. Ne reflektujemo uopšte svoju ličnost, ne postavljamo si pitanje ličnog, individualnog identiteta, već prosto usvajamo i oponašamo svoje okruženje. Međutim, paradoks je u tome, što većina okruženja radi upravo to isto. Time čitavo društvo postaje jako plodno tlo za teorije zavjere, na uticaje određenih tradicionalnih autoriteta (desnih političara, crkve i sl.) koji time nekritički i bez ikakve refleksije utiču na normativnost društva. Imamo kolektiv individua koje ne postavljaju pitanje „Ko sam ja?“ već isključivo „Ko smo mi?“.
Time se vraćamo na odnos individue i društva, u vremenu faktičkog kolektivizma koji ideološki doživljavamo kao ličnu slobodu, inverziju onoga što ona zapravo jeste. U demokratskom uređenju međutim je u jednu ruku suludo pričati o državi koja ne ispunjava svoje obaveze prema individui i društvu, što neosporno jeste faktičko stanje. Ono o čemu možemo pričati međutim je individua koja ne ispunjava svoje obaveze prema društvu, odnosno društvo koje ne ispunjava svoje obaveze prema sebi. Demokratija kao takva se zasniva na dobro informisanom, relativno ili dobro obrazovanom građaninu i biraču sposobnom da odgovorno donosi odluke ne samo za sebe već društvo u cjelini. To zahtjeva napor te iste individue. Isto kao što uzgajanje i briga o dijetetu zahtjeva odgovornost i napor roditelja. Odnos individue i društva je time potpuno narušen u našem društvu. Nesposobnost i nespremnost preuzimanja odgovornosti, isto kao i nesposobnost i nespremnost individue da se pozabavi svojim identitetom dovodi do paralizacije i deteriozacije, odnosno permanentnog truljenja društva. Treba da se vratimo onom Lenjinovom pitanju: „Šta je za činiti?“
O individualizmu i kolektivizmu – ili tragedija i borba za priznanje (1. dio)
Ako želimo da pričamo o individualizmu ili kolektivizmu, moramo prvo početi od značenja individue ili kolektiva jer se radi o političkoj totalizaciji upravo ova dva pojma. Dalje nam nekako logično djeluje da počnemo sa individuom, jer bi trebala biti nekako jednostavnija, singularna. Međutim ako uzmemo onu Aristotelovu definiciju ζῷον πολιτικόν (Zoon Politikon) ili živo biće u polisu, vidimo odmah da je nemoguće definisati individuu bez društva, kao što nećemo bez nje moći definisati društvo. To ćemo najkasnije uočiti kod prvih opisa polisa, gdje ga Aristotel vidi kao organizam sastavljen od svojih organa. Tako već u samom pokušaju definisanja pojmova o kojim želimo da pričamo dolazimo dakle do međusobnog odnosa individue i kolektiva. Kolektiv je sačinjen od individua, a ona jestesamo ako je u kolektivu. U suprotnom nema potrebe za svojom definicijom. Šta to znači?
Ako ćemo preskočiti nekoliko filozofskih koraka, i pokušati definisati dobro društvo ili dobru individuu, reći ćemo naravno da individua treba da bude dobra prema društvu, a društvo dobro prema individui. Međutim tu već nastaju problemi. Staljinizam je možda najbolji primjer za individuu koja je totalno podređena društvu. Međutim trebamo se sjetiti one poznate Staljinove izjave: „Jedna smrt je tragedija; smrt miliona je statistika.“, koja se na prvi pogled čini totalno suprotna onom za šta Staljinizam stoji. Mi smo danas radije spremni da tvrdimo suprotno od Staljina. Ali da li se zaista ponašamo tako?
Pogledajmo zločine. Poredimo ih jedne sa drugima i rangiramo po količini žrtava. Pored toga što su nam one „naše“ žrtve bitnije i važnije od „njihovih“, opet smo mi nekako manje krivi ako su oni pobili više nego mi. Hladna statistička komparacija uz primjesu pripadnosti. Zar nismo upravo mi danas Staljinisti? Ako pogledamo izvještavanja medija, tragedije su uvijek neke lične: Siromaštvo jedne porodice, muke jednog đaka, itd. – stradanje individue. Tragediju proživljavamo stoga uvijek kroz individuu. Međutim svi dobro znamo da ti slučajevi nisu jedinstveni, njih ima jako puno, ali kada se to tako prezentuje u medijima, uvijek poprima format statistike. Kada čujemo o procentu nezaposlenosti u državi, to je statistički problem, problem ekonomije, države, društva, i ne doživljavamo to kao tragediju. – Pitanje je, da li je uopšte moguće kolektivna tragedija? – Odgovor na to pitanje ne može da bude da ili ne.
Sa jedne strane tragediju formalno nužno doživljavamo kao individualnu. Još od Antičke Grčke tragedije pa do danas, ona bazično funkcioniše na principu poistovjećivanja. Patnja i sudbina protagoniste, dijelom skrojena od Bogova, dijelom njima u prkos, nas uvodi u mehanizam prepoznavanja. Katarza se u tragediji dešava upravo jer u jednu ruku doživljavamo sebe kao stradalnika, dok se u isto vrijeme prepoznajemo u zločincu. Apstrihiranje sebe kao individue od onoga što je zlo u nama, tragedija faktički mijenja ono što jesmo. Taj mehanizam katarze je time dioba i amputacija nas samih. To da je upravo ta amputacija ono što nas boli, a ne puko saosjećanje sa žrtvom možemo da vidimo na primjeru horora. U hororu uglavnom imamo veoma jasnu podjelu na zlo i žrtvu i nismo u stanju da se identifikujemo sa zločincem. Naše poistovjećivanje je isključivo na strani žrtve i katarza potpuno izostaje. – Ostaje samo strah.
Sa druge stane doživljaj tragedije kao kolektiv je i te kako moguć, pogotovo onda kada je zločin kolektizovan. Ako uzmemo primjer Holokausta, pojedinačna žrtva postaje to samo zato što je pripadnik jednog kolektiva. Taj naravno može biti proizvoljno određen od strane zločinca. Dovoljno je da se individua proglasi pripadnikom kolektiva i zločin postaje „legitiman“. Sa druge strane je isto tako bilo dovoljno da se zločinac proglasi pripadnikom drugog kolektiva i „opravdano“ može da vrši zločin. Time se faktički vrši zločin nad individuama koje uopšte ne moraju da sebe vide kao pripadnika jednog kolektiva. Njihovo stradanje je i dalje individualno, kao što i zločinac to radi kao individua, ali sam proglas i pozivanje na kolektiv zločincu omogućava da se liši sopstvene odgovornosti. On nije u stanju da počini zločin u svoje ime, ali jeste u ime svog kolektiva. Time se efektivno doživljaj donekle razlikuje od onoga što zapravo jeste. To međutim ne treba da nas zavara da ga to doživljaj čini manje bitnim.
Osuditi svaki oblik kolektivizacije je pogrešno. Percepcija sebe kao dijela kolektiva je ono što nas čini ljudima. Ono što nas i čini individuama u ostalom. Od samog početka mišljenja, sreća pojedinca je utvrđena kao neostvariva bez društva. „Rad je izvor svog bogatstva i kulture, i jer je sav svrsi shodan rad moguć samo u društvu i kroz društvo, dobitak pripada nesmanjen po jednakom pravu svim članovima društva.“, (prevod autora sa njemačkog) pisao je Karl Marks u svojim zabilješkama za program njemačke radničke partije. Ne treba zaboraviti da isti taj Marks u Komunizmu utemeljuje prvenstveno individuu, njenih prava na slobodan izbor posla i slobodno razvijanje svoje ličnosti.
Bez kolektiva nema holokausta, ali nema ni kulture i vrijednosti. Kao što nam Marks pokazuje, kolektiv omogućava individuu, ne samo formalno pojmovno, već i suštinski supstancijalno. Kultura, kao najviši stepen društvenog djelovanja je isključivo moguća u društvu. Individua u apsolutnom smislu stoga nije uopšte moguća bez kolektiva. Međutim na koji način funkcionišu društva koja su bila socijalistička? Zašto skoro svaka od bivših socijalističkih država ima problema sa nacionalizmom, odsustvom novih progresivnih i socijalno svjesnih politika?
Upravo u ovim državama imamo praktičnu negaciju one Fukujamine teze o liberalnoj kapitalističkoj demokratiji kao zadnjem društveno-ekonomskom uređenju i kraju istorije i ostvarenje one Marksove parafraze Hegela o ponavljanju istorije: „Prvo kao tragedija, drugi put kao farsa.“ Upravo tako možemo opisati države nastale raspadom Jugoslavije – Farsa. Ako je prva negacija Kapitalizma kao najvišeg društveno-ekonomskog uređenja bio komunizam XX vijeka, koji je upravo završio kao tragedija, druga negacija su formalno demokratske, suštinski međutim autokratske države bivšeg istočnog bloka. Prvi put je imao oblik masovnih čistki, gulaga. Danas počevši od Mađarske, Poljske, Bjelorusije, Rumunije, pa do Rusije: Sve ove države su savršeno integrisane u globalni kapitalizam, čak i Kina. Međutim one sve boluju od nacionalizma ili nacizma naročito izraženog kod mladih. Iste te države međutim su dobrovoljni davaoci krvi Velikoj Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj. – Upravo iz ovih zemalja, među kojima u zadnjih nekoliko godina prednjače Hrvatska, BiH i Srbija, je najveći broj mladih koji su napustili ili žele da napuste zemlju. I ne treba se zavaravati, bez priliva mladih radno sposobnih u ove “zapadne” zemlje njihove ekonomije bi se urušile, što od nedostatka jeftine radne snage, što, i mnogo bitnije, od izmjenjivanja starosne strukture i održavanju socijalnih usluga.
Ovako imamo još jedan potpuni paradoks: sa jedne strane imamo konzervativne mlade, sa jakom nacionalnom i vjerskom identifikacijom. Sa druge strane upravo oni napuštaju svoju zemlju u potrazi za boljim životom i to nerijetko baš u onim zemljama koje smatraju za svoje tradicionalne neprijatelje.
To me podsjeća na onaj vic o Rabinoviču, Jevreju koji hoće na emigrira iz Sovjetskog Saveza. Kada ga birokrata u odjelu za emigraciju pita zašto hoće da napusti Sovjetski Savez, on odgovara: “Postoje dva razloga. Prvi je da se bojim da će komunisti u Sovjetskom Savezu izgubiti moć, i da će se desiti kontrarevolucija u kojoj će za sve komunističke zločine okriviti nas Jevreje – opet će se desiti pogrom nad Jevrejima…” – “Ali”, prekida ga birokrata, “to je potpuna glupost, ovde se ništa neće promjeniti, komunisti će vječno ostati na vlasti!” – “Pa”, odgovara Rabinovič hladno, “to je drugi razlog.”
…
(Nastavak u 2. dijelu…)
Posvećeno Živku Maleševiću (1951-2016),
mom profesoru srpskog jezika i književnosti
