Prvi fonograf je konstruirao Thomas Alva Edison na današnji dan 1877. godine. Fonograf je bio najraniji poznati uređaj za snimanje i reprodukciju zvučnih zapisa. Fonografi su s vremenom izgubili utrku s gramofonima, jer su ploče bile jeftinije, pa su se prestali proizvoditi 1920-ih, a gramofoni su tada postali najpopularniji uređaji za reprodukciju zvuka. Upravo na godišnjicu patentiranja fotografa, donosimo priču o nasljedniku fonografa – gramofonu.
Gramofon je mehanički uređaj za snimanje i reprodukciju zvuka.
Gramofon se razvio iz dva uređaja: automatofona mašinice za bilježenje zvuka na točkiću sa rupicama i fonografa koji bilježi zvuk na metalnom valjku. Njegov princip je bio zabilježen u Tomas Alva Edisonovom patentu za fonograf iz 1878. godine ali se on usredsređuje na fonograf koji je smatrao za savršeniji.
Sam gramofon je pronašao Emil Berliner, koji je za razliku od Edisona predložio umjesto dubinskog bilježenje na stranicu i preferirao je ploču umesto valjka. Dvoboj između fonografa i gramofona je trajao do 90.-tih godina 19. stoljeća i početka 20. stoljeća odnosno do propasti Edisonove fabrike godine 1929.
Gramofon se sastoji od slijedećih glavnih dijelova:
Pogonski mehanizam koji je okretao disk na koju se postavljala gramofonska ploča. U početku je to bio uređaj na navijanje i oprugu (slično satnim mehanizmima) kasnije električni motor.
Ručica sa gramofonskom iglom koja se spuštala na gramofonsku ploču. Igla je pratila brazde urezane na gramofonskoj ploči i pri tome vibrirala lijevo-desno i te mikro vibracije su se vodile na reproduktor zvuka.
Horna za reprodukciju na koju su se prenosile i pojačavale vibracije pretvorene u zvuk. Kasnije je hornu zamjenio sistem elektroakustičke reprodukcije.
Igle su i početku bile čelične i mjenjale su se poslije nekoliko ploča, kasnije od safira još kasnije dijamanta. Ipak, neke firme, poput Pathe, proizvodile su već početkom 20. stoljeća igle od safira. Postojale su, također i razne druge vrste igala od različitih materijala (kaktus, bambus, drvo) koje nisu oštećivale ploče u mjeri u kojoj su to činile čelične igle.
Brzina obrtanja gramofonskih ploča je u početku bila 78 obrtaja u minutu (približno, mada je bilo ploča od 60 do 100 obrtaja u minutu). Krajem dvadesetih godina za potrebe ton filma razvija se brzina od 33 obtaja u minutu, a još nešto kasnije, početkom pedesetih godina 45 obrtaja u minutu. Sa smanjenjem brzine se povećavao kapacitet snimljenog materijala na gramofonskim pločama, ali je opadao kvalitet. Novina u industriji gramofonskih ploča predstavljao je mikro rez (1948., Columbia) za razliku od dotadašnjeg klasičnog, standardnog reza koji se nije generalno mnogo po finoći mjenjao od početka 20. stoljeća.
Šezdesetih godina 20. stoljeća su se pojavile tzv Haj Fideliti (Hi-Fi) ploče, ploče sa visokim kvalitetom reprodukcije tako da dio popularnosti Bitlsi sigurno duguju i toj tehnološkoj inovaciji. Ipak, potrebno je napomenuti, da su neke firme poput Victor-a još tokom tridesetih godina uspjeli da snime ploče koje su u mnogoj mjeri bile veoma bliske Hi-Fi reprodukciji (proširen frekventni opseg, dinamika i izvanredan akustički balans ovih ploča zadivljuje i današnje slušaoce.
