Prije dvije godine, Evropski sud za ljudska prava (ECHR) u Strazburu donio je presudu prema kojoj je država BiH prekršila ljudska prava Azre Zornić. Prema postojećem Ustavu BiH, ukoliko se ne izjašnjavate kao pripadnik/ca jednog od tri konstitutivna naroda nemate pravo kandidovati se za Dom naroda i Predsjedništvo BiH. Zornić, a i Sud u Strazburu, takvu praksu smatraju diskriminatornom.
Azra Zornić je građanka BiH i kao takva nema prava. Iako je rođena u ovoj zemlji svrstana je u red “ostalih” jer ne želi da se izjasni kao Bošnjakinja, Srpkinja ili Hrvatica. Zornić je građanka, što u ovoj i ovakvoj državi izgleda nije moguće. ”Zbog prirode konflikta u Bosni i Hercegovini u periodu od 1992. do 1995. godine saglasnost konstitutivnih naroda je bila neophodna za uspostavljanje mira. Меđutim, sada, više od 18 godina od okončanja tragičnog sukoba, ne može postojati nijedan razlog za zadržavanje osporenih ustavnih odredbi”, stoji u presudi. Sud je također zaključio kako je došlo vrijeme za uspostavljanje političkog sistema koji će omogućiti svim građanima i građankama BiH da učestvuju na izborima za Predsjedništvo i Dom naroda, bez diskriminacije na osnovu etničke pripadnosti i bez davanja posebnih prava konstitutivnim narodima.
“Taj ustav je nacionalistički, baziran na tri nacije, tri naroda”, kaže Zornić dodajući da takav Ustav omogućava “vladavinu muškog šovinizma”. Dakle, žene su totalno obespravljene i to se prenijelo i na politiku.”
Krivica građana i građanki
To vas je natjeralo da reagujete i pokrenete proces koji je trajao devet godina, ali ste dobili tu bitku. Šta vas je pokretalo tokom tog dugog i komplikovanog procesa?
Moj osnovni razlog je budućnost mladih. Ne vidim budućnost za moju unučad u ovakvoj BiH koja se održava isključivo na etnonacionalizmu. I daytonski ustav je etnonacionalistička tvorevina koja je nametnuta. A u tom nametanju je učestvovala, nažalost, i međunarodna zajednica. Međutim, moram biti iskrena, međunarodna zajednica je imala dobru namjeru. Njima je Dayton služio da zaustave rat. A onda je trebalo da zakonodavna vlast u BiH pokrene proceduru za donošenje ustava po mjeri građana i građanki. Ne samo da to nikada nije urađeno, nego, nažalost, nikada niko u ovoj državi nije odgovarao zbog toga. Najviše krivim građane i građanke zbog toga.
Zašto građane i građanke?
Zato što glasaju tako kako glasaju. Oni biraju i zakonodavnu i izvršnu vlast. I ako im nije dobro, ako se žale na nizak standard života, na teške uvjete života, i dalje nemaju dovoljno razvijenu svijest o važnosti tog svog glasa.
Kako to objasniti?
Frapantan je podatak Agencije za statistiku sa popisa da imamo svega 9,6% visoko obrazovanog stanovništva. Naprosto je nezamislivo da većina ljudi ima samo osnovno, maksimalno srednje obrazovanje. Da li to vuče korijenje u siromaštvu, nemogućnosti roditelja da obrazuju svoju djecu? S druge strane, vidi se koliko je porastao uticaj religijskih zajednica i to čini svoje. Religijskim zajednicama nije u interesima da imaju visoko obrazovane pripadnike, ljude koji misle svojom glavom, koji nešto uče izvan onog što im religijski ideolog nameće. I tako dolazimo u začarani krug.
No, može se primjetiti da žene ovdje vuku promjene. One dosta rade na svojoj emancipaciji, žene su te koje se ne plaše potegnuti aktivnosti, s druge strane su vrlo parlamentarne i spremne kroz dogovor rješavati stvari.
Bez podrške
Kada to spominjete, koliko ste dobili podrške u svojoj borbi od feminističkih krugova, od nevladinog sektora koji radi sa i za žene, od žena?
Činjenica je da sam apsolutno sama u kompletnom projektu. Godine 2005. sam pokrenula proces. Tada sam se obratila nekim kolegama i kolegicama koji su mi rekli da nema od tog ništa. U startu nisam imala ni od koga podršku. Kada su me pitali ko je u mom timu, rekla sam da sam ja tim. Bila sam i prevoditeljica i pravnica i glasnogovornica. Sve što treba. Isključivo komunicirala direktno sa Strazburom i oni su napravili presedan i dozvolili da sama sebe zastupam. I na moju sreću, prepoznali su šta želim – samo građansku ravnopravnost.
Koliko je teško bilo sve to uraditi?
Postupak je trajao devet godina, čime je i sam Strazbur prekršio svoja pravila o šest godina maksimalnog trajanja postupka.
Šta je bilo najteže?
To što sam bila usamljena. Pozivala sam mlade ljude da mi se pridruže, da preuzmu lidestvo jer meni nije bilo bitno da se moje ime pojavi. Nikakav publicitet mi nije potreban nego samo rezultat. I sada sam spremna da bilo koja grupa mladih ljudi krene u provedbu, a ja bih im pomogla na svaki način. Meni je jedina svrha napraviti bolje društvo, bolju budućnost, gdje ćemo svi imati jednaka prava i jednake šanse. Gdje se nećemo birati po partijskoj to jeste nacionalističkoj pripadnosti. Ne nacionalnoj, nego nacionalističkoj. To naglašavam jer se mi nažalost tako dijelimo.
Sada planiram pokrenuti postupak za osporavanje najavljenih izbora jer su nelegalni i nelegitimni s obzirom na ovu presudu koja zadire u promjenu ustava i mora da se ugradi građanska kategorija.
Da li je to sada Vaš prvi sljedeći korak?
Da, inicijativa za donošenje novog ustava. To je trebala pokrenuti zakonodavna vlast, a ne građani i građanke. Izvršna vlast je dobila presudu. Trebali su je proslijediti zakonodavnoj i da se pokrene ili izrada novog ustava ili izmjena postojećeg. Najbolje za ovu državu je donošenje novog ustava, a tek onda dolazi promjena Izbornog zakona. Za implementaciju Sejdić-Finci presude je dovoljna izmjena Izbornog zakona.
Koja je razlika između te dvije odluke?
Sejdić i Finci su se borili isključivo za to da manjine dobiju pravo da učestvuju u vlasti. “Ostali”, kako nas zovu, ne spadaju u tu kategoriju. Mene iskreno vrijeđa to “ostali”. Ja sam građanka BiH i samo tako želim da se izjašnjavam, i kao takva želim da u ovoj državi budem prepoznata u Ustavu, da ostvarim svoja prava koja sada nažalost nemam. Čak nemamo ni političku partiju koja je građanski orijentirana. Svi su pomalo obojeni. I svi na kraju, pred izbore ili odmah nakon izbora, koaliraju sa nacionalističkim strankama što ih odmah koloriše. Ne izlazim na izbore već neko vrijeme jer se direktno krše moja ljudska prava. Ja sam “ostali”, a oni ne mogu – između ostalog to je bio moj argument u Strazburu – biti članovi Predsjedništva BiH. Lično nemam tu ambiciju, ali hoću da bilo koji građanin ili građanka koji se tako izjašnjavaju i osjećaju, imaju tu mogućnost.
Zapravo, da smo normalna država, ne bi bilo mnogih stvari koje sada imamo. Jer nemoguće je unutar jedne države imati i republiku i federaciju. To je kvazi država. A samo je jedna rečenica dovoljna da počnu promjene. Umjesto da u Ustavu piše da je ovo država Srba, Hrvata, Bošanjka i ostalih, da piše da je ovo država građana i građanki BiH. Ništa više. To je retorički vrlo jednostavno, praktično isto, ali politički, u ovakvoj konstalaciji snaga, gotovo pa nemoguće. Ali, koliko budem mogla, istrajavat ću na tome. Sa ili bez podrške.
Građanski front
Na koji način vam se neko može priključiti?
Ne mora mi se pridružiti. Možemo sarađivati. Ne vodim pokret i ne želim da ga pravim. Ni pokret ni političku partiju. Najsretnija bih bila kada bi mladi ljudi uzelu presudu i rekli mi hoćemo da se ovo provede, da se koriste svim legalnim i pravnim sredstvima da dođemo do provođenja te presude. Prvo se treba obratiti Parlamentu koji je nadležan za provođenje odluke, onda Evropskom parlamentu, sudu u Strazburu, zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, jednim cirkularnim pismom u kojem bi trebalo da piše da tražimo da se izbori ne održe dok se ne provede presuda, odnosno dok se ne izmjene Ustav i Izborni zakon. Prividno bi to išlo u korist sadašnjim nacionalističkim strukturama. Ali, nemojmo gledati tako plitko. Gledajmo 10 godina unaprijed, ne godinu, dvije. Ako dobijemo građanski ustav, to im je kraj jer tu više neće moći tražiti svako od svog korpusa glasaj “za našeg”. Znači moramo gledati dugoročno i zaustaviti nove izbore.
Da li ste pokušali napraviti frontu sa Sejdićem i Fincijem?
Mene su u jednoj fazi postupka pitali da to uradim, ali sam rekla izričito ne jer se oni bore za prava manjina. Da smo spojili dva slučaja, razvodnilo bi se ono za šta se ja borim. Jer ako se moja presuda provede, rješeni su i Sejdić i Finci obzirom da smo svi građani i građanke BiH, bez obzira koje smo nacije. Bitno je da smo svi građani i građanke i da kao takvi ostvarujemo jednaka prava. To se mora uraditi na državnom nivou. Pri tome, zašto entiteti?
Imali ste priliku govoroti o odluci pred mladim ljudima. Kako su reagovali?
Inertno.
Kako to objasniti? Ova odluka njima daje mnogo više nego vama.
Generalno ljudi ovdje žive pod parolom “neka to neko drugi uradi”. I to nas vodi sve dublje u krizu. Ovakvi kakvi smo ne možemo u EU jer oni neće taj užareni krompir u rukama. Još sada nakon Brexita i svega ostalog što se dešava, o našem ulasku u EU nema niti govora. Nažalost, mladi ovdje su spremni na svašta ali ne na legalnu borbu koja bi dala rezultat. Nemam snage da ih animiram, a trebala bih. Naročito mlade sa pravnog i fakuteta političkih nauka. Moramo s njima razgovarati i govoriti šta je perspektiva u jednoj, a šta u drugoj varijanti. Pa naći će se neko među njima. Čak i ako oformi političku stranku ili pokret, nije ni to problem. Neka gradi sebi karijeru ko god, samo da riješi problem za cijelu državu. Ovo što ja sada radim je borba sa vjetrenjačama.
Borba sa vjetrenjačama
Ogromo je to što ste uradili, teška borba, i onda su došli rezultati popisa prema kojoj tih “ostalih” za koje se borite ima minimalno. Koliko je to razočarenje za vas?
To me je jako pogodilo, lično kao čovjeka. Na izvjestan način to demoralište čovjeka.
Mislite li da je to prava slika BiH?
Nažalost, mislim da jeste. Na popisu su se ljudi izjašnavali kako su htjeli. Ali žene treba najviše da razmišljaju o tome gdje nas vodi ovakvo drštvo jer one će na kraju biti najveće žrtve. Žene treba da se uključe u borbu je će najviše stradati u toj teološko-nacionalističkoj državi u kojoj muškarci profitiraju i vlada muški šovinizam.
Na kraju koja bi bila poruka vaša prema mladim ljudima i ženama, zašto da se bore za građansku BiH?
Mladi ljudi moraju shvatiti da nacionalizam utiče na sve segmente života i društva u cjelini, naročito života pojedinca, počev od upisa u školu, osnovnu, srednju, a o zapošljavanu da ne govorim. Doći ćemo u situaciju da nam visoko obrazovanje neće trebati nego će biti dovoljna partijska, politička pripadnost da dobijete radno mjesto, a ljudi sa visokim obrazovanjem će biti na margini, ukoliko već nisu. Mi sada imamo tri nacionalistička tora, a kao građani i građanke BiH bili bi svi jedno, imali jednake mogućnosti. Moramo razmišljati o budućnosti naših pokoljenja, šta im ostavljamo.
Nažalost, moja generacija je kriva za rat, stvorila je Dayton i ja se toga stidim i pokušavam ispraviti što mogu i koliko mogu kao pojedinka. Generacije poslije mene su inertne. Zahvatila ih je faktografija, prihvatanje činjeničnog stanja. Ali naraštaji koji dolaze, ako misle da je odlazak u druge zemlje rješenje, moram im reći da nije. Ovdje si svoj na svome. Učini nešto da bude bolje tebi i tvojim pokoljenjima, da ostaneš u ovoj predivnoj zemlji. Sve imamo samo ne znamo koristiti te resurse i sami sebi oduzimamo budućnost. Mladi moraju da se okupe, naročito žene i da shvate da ovo stanje vodi u sve veći muški šovinizam. Nešto se mora poduzeti. A građanska država je osnov, temelj i samo treba provesti tu presudu. Dakle, obratiti se parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe i tražiti obustavu izbora dok se ne promjeni Ustav. Na zakonodavcu je da pokrene inicijativu. Daytonski sporazum smo mi progasili Ustavom, a to je mirovni sporazum. To je nezapamćeno u pravu. Moramo imati vlastiti ustav po mjeri svih građana i građanki ove države, da niko ne bude diskriminisan, da svi budemo ravnopravni i jednaki pred zakonom, da imamo jednake mogućnosti i šanse.
Za blog Inicijative Građanke za ustavne promjene razgovarala Nidžara Ahmetašević, novinarka, publicistkinja i aktivistkinja.
