Profesor ustavnog prava Nedim Ademović za BUKU: Govor mržnje je došao prvo od države i javnih dužnosnika
Govor mržnje dijeli ljude na „njihove“ i „naše“. Takav odnos se onda prenosi na društvo, a sa društva se opet vraća, kao bumerang, ali u još jačoj formi, na državu, u državne institucije. I, tako, opet u krug…
ERNEST BUČINSKI / Buka
„Govor mržnje i jeste, prije svega, stvar odgoja i vaspitanja. Porodica i obrazovne institucije su mjesta gdje se usvajaju i izgrađuju demokratske vrijednosti kod čovjeka ili ono drugo, negativno. Prema tome, ovakva količina govora mržnje dolazi, po mom mišljenju, prije svega, od nekulturnih, neodgojenih i neobrazovanih ljudi. To je, opet, posljedica opšteg stanja i države i društva. Ako su država i društvo u rasulu, anarhiji, utonuli u korupciju i loš standard, onda je teško za očekivati da će vaspitno-obrazovne institucije ili porodica odigrati svoju ulogu“, izjavio je profesor Ademović u razgovoru sa novinarom Buka magazina.
Nedim Ademović profesor je ustavnog prava i advokat. Jedan je od istaknutih eksperata iz oblasti ljudskih prava sa dugogodišnjim iskustvom. Zamjenski član je Venecijanske komisije Vijeća Evrope ispred BiH. Autor je desetina naučnih i stručnih članaka, knjiga, udžbenika, monografija, te koautor prvog sveobuhvatnog Komentara Ustava BiH.
Profesor Ademović je u razgovoru za BUKA magazin dao stručno objašnjenje o problemu govora mržnje koji je u državi Bosni i Hercegovini postao učestala pojava pri svakodnevnoj usmenoj i pismenoj komuniaciji preko medija poput TV-a, radija ili interneta. Nije rijetkost da čak i politički lideri i državni funkcioneri u obraćanju javnosti ne biraju riječi kada žele da degradiraju svoje političke protivnike, pa se dešava da prelaze i granicu dobrog ukusa. Profesor Ademović je pojasnio razlike između slobode govore i govora mržnje i koliko je govor mržnje štetan po razvoj države i društva.
Većina ljudi ne znaju razlikovati govor mržnje od slobode govora. Možete li objasniti šta su osnovne razlike između slobode govora i govora mržnje?
Govor mržnje je svaki javni govor, javna ekspresija, u bilo kojoj formi, koji se svodi na javno izazivanje ili prouzrokovanje negativnih stavova, posebno mržnje prema određenoj skupini ili nekoj individui zbog nekog njezinog statusa ili određenja u svrhu stvaranja netrpeljivosti, razdora, diskriminacije i nasilja, ili širenja već postojeće mržnje. Prema tome, govor mržnje je onaj koji je usmjeren, prije svega, na nanošenje štete ljudima različitih zajednica upravo zbog činjenice njihove pripadnosti toj zajednici. To mu je osnovni cilj. Govora mržnje je usmjeren i na to da se takvim govorom homogenizuje ili aktivira određena skupina koja zastupa mrzilačke ideje o nekoj skupini, te zadobije nove članove. Sloboda govora, s druge strane, je jedna od osnovnih demokratskih vrijednosti i potrebno ju je široko, a ne rastriktivno tumačiti. Tako sloboda govora štiti i ofanzivni jezik, i jezik koji dosta uznemiruje ili, štaviše, šokira. Ipak, sloboda govora ima prvenstveni cilj izražavanje vlastitog mišljenja i javne kritike, interakciju s drugim, a ne podsticanje ili širenja postojeće mržnje prema pripadnicima nekih zajednica. Prema tome, kod graničnih slučajeva motiv i cilj javnog izražaja igra veliku ulogu da presudi šta je u pitanju.
Koliko teška ekonomska situacija doprinosi da ljudi kao „ispusni ventil” koriste neprimjeren rječnik optužujući uvijek one druge za položaj u kojem se nalaze?
Ekonomska snaga države i ekonomski prosperitet su uvijek bili povezani sa napretkom društva. Te dvije stvari idu zajedno i međusobno se uslovljavaju. Upravo u vrijeme kriza, teških ekonomskih situacija, znatno više ljudi postaje frustrirano. Kao ekspresivna bića, ljudi moraju i da izražavaju svoja osjećanja, svoju ljutnju i bijes, svoje nezadovoljstvo. To je normalno i prirodno. Međutim, veliki broj ljudi ne može da se kontroliše ili ne može da se nosi sa vlastitim frustracijama, ili pritiskom koji dolazi izvana. Polako, ali sigurno, u takvim vremenima, pomjeraju se generalno granice, pa, tako i u javnom govoru. Vlastiti neuspjeh ili frustracija traži često krivca. Tako se dolazi do govora mržnje. U isto vrijeme, država u krizi ne može da adekvatno institucionalno odgovori novim izazovima. Posljedično, govor mržnje počinje da biva pojava van kontrole. Prema tome, u kriznim vremenima potrebno je posebnu pažnju posvetiti kontroli govora mržnje.
Koliko je govor mržnje štetan po razvoj društva?
Niti u jednom društvu, vremenu ili prostoru, govor mržnje nije dobrodošao niti donio bilo što dobrog ili pozitivnog. Zbog toga, govor mržnje nije zaštićen slobodom izražavanja. To je pošast, posebno za krhke ili tranzicijske države, ili države u kojima ne vlada pravna država, ili za pluralne države. Govor mržnje se vrlo lako koristi da organizuje loše ljude, govor mržnje razbija odnose između pojedinaca i zajednica, tjera nas da o ljudima razmišljamo ne kao o ljudima, već prvenstveno kao o pripadnicima određenih zajednica. Govor mržnje dijeli ljude na „njihove“ i „naše“. Takav odnos se onda prenosi na društvo, a sa društva se opet vraća, kao bumerang, ali u još jačoj formi, na državu, u državne institucije. I, tako, opet u krug, začarani iz kojeg je teško izaći. Jer, ako nema, prije svega, razvijenog osjećaja da smo svi prvenstveno ljudi, svi jednaki pred zakonom, a tek onda pripadnici nekih zajednica, govor mržnje je pobijedio. Ako država nema homogeno društvo, koliko god to bili suprotni pojmovi, govor mržnje ima puni potencijal svog djelovanja.
Pojavom interneta i društvenih mreža na neki način došlo je i do ekspanzije izliva bijesa i neprimjerenih komentara na tim mrežama. Da li postoje alati za sankcionisanje istih?
To je posebna priča, izrazito neuspjela, jedan sivi prostor u kojem vlada haos i carstvo govora mržnje. To je pravi underground, stratište za slobodu govora, na kojima se upravo dešava ono što međunarodno pravo zabranjuje: izražavanje mrzilačkih ili uvredljivih sadržaja, kojima se izražava, zagovara ili potiče mržnja, diskriminacija ili nasilje, ili koji izruguju, omalovažavaju, ponižavaju, dehumaniziraju ili obezvređuju ljude. Kada razmislim koliko koristi imamo od društvenih mreža u smislu da to mjesto gledamo kao virtualni prostor gdje se susreću ljudi i gdje se dešavaju razmjene mišljenja, sada bih potpisao da se sve to zabrani dok država ne donese jasna pravila ponašnja, procedure i kontrole, i sistem sankcionisanja. Naravno, i danas postoje alati, svi, i za otkrivanje adresa s kojih dolazi govor mržnje, i norme za kažnjavanje govora mržnje, i sudovi, i propisani postupci, ali sve je to nefunkcionalno, ili se samo selektivno primjenjuje.
Kako je pravno riješen problem vezan za govor mržnje u našoj državi? Kakve su sankcije za govor mržnje i postoje li neke kategorije po kojima se te sankcije određuju?
Naš Ustav inkorporira, još od samog početka, znači 1995. godine, međunarodne akte koji zabranjuju govor mržnje. Tu mislim, prije svega, na Konvenciju UN o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima. I Evropska konvencija o ljudskih pravima jasno isključuje govor mržnje kao oblik slobode izražavanja, a zabranjuje svaku vrstu diskriminacije u vezi sa slobodom govora. I mnogobrojni zakoni zabranjuju govor mržnje, počev od Zakona o zabrani diskriminacije, pa nadalje. Štaviše, svi krivični zakoni, na jedan ili drugi način, sankcionišu govor mržnje. Ima dosta i institucija koje se mogu baviti govorom mržnje, u smislu procesuiranja i kažnjavanja. Tu mislim, prije svega, na istražne organe, sudove, pa institucija Ombudsmana u BiH, razne prekršajne organe, pa i Vijeće za štampu u BiH, koji u Kodeksu za štampu Bosne i Hercegovine zabranjuje „Huškanje“. Prema tome, pravnih normi i institucija ima na pretek. Nažalost, problem je implementacija na terenu. Institucije nisu efikasne, za razliku od govora mržnje, koji doživljava renesansu.
Da li vaspitno-obrazovne institucije, to jest škole i fakulteti, dovoljno vode brigu o ovom problemu?
Govor mržnje i jeste, prije svega, stvar odgoja i vaspitanja. Porodica i obrazovne institucije su mjesta gdje se temelji i ankeruje ili demokratske vrijednosti kod čovjeka ili ono drugo, negativno. Prema tome, ovakva količina govora mržnje dolazi, po mom mišljenju, prije svega, od nekulturnih, neodgojenih i neobrazovanih ljudi. To je, opet, posljedica opšteg stanja i države i društva. Ako je država i društvo u rasulu, anarhiji, utonuli u korupciju i loš standard, onda je teško za očekivati da će vaspitno-obrazovne institucije ili porodica odigrati svoju ulogu.
Veliki problem je što se govorom mržnje služe i politički eksponenti, pogotovo u predizbornim kampanjama. Postoje li mehanizmi koji mogu sankcionisati i ljude na položaju koji se služe govorom mržnje?
Po mom uvjerenju, govor mržnje i jeste došao prvo od države i javnih dužnosnika, pa je tek naknadno, u drugoj fazi, ciljano i pažljivo infiltriran u društvo. Dovoljna Vam je činjenica da su većina stranaka, još od kraja 80-ih i početka 90-ih godina, zasnovane formalno na etničkom, a de facto na etno-nacionalnom principu. Taj princip političke organizacije, u 21. vijeku, je totalno odbačen kao nedemokratski, retrogradan i anticivilizacijski. Političke stranke, koje baštine taj etno-nacionalizam zadnjih 30-ak godina, izvorišta su govora mržnje. Ove stranke su smislile institucionalnu diskriminaciju Ostalih, segregaciju u školama, ljudske „kruške i jabuke“, lustraciju antifašista, sisteme državnih vjera i šta još ne. Na žalost, to što mi vidimo u javnom prostoru je samo „vrh ledenog brijega“ govora mržnje upoređujući s onim što ti svi ljudi, koji gospodare javnim prostorom, imaju u svojim glavama i što ne izgovore, ali sistemski, već decenijama aktivno provode u djela.
