„Gorka žetva“ – utjecaj devijantnih ideja na izgradnju mentaliteta islamskog društva

Midhat Hajdarević 2019-05-10

Šovinizam – „Ostavite se toga, ima odvratan zadah!“

Piše: Abdulhamid Ebu Sulejman

Ako se uistinu želimo vratiti čistim i nepatvorenim principima i konceptima islamskog ummeta, otkriti stvarne uzroke razjedinjenosti, razdora i sukoba, ako zaista želimo da vjera, tevhid, pravda, solidarnost i međusobno potpomaganje budu temelji naše izgradnje i obnove i izvorište naše duhovnosti i sentimenata, onda moramo otpočeti s intenzivnim pročišćenjem vlastitog intelektualnog, kulturnog i odgojnog naslijeđa od svih vrsta retrogradnih i otrovnih elemenata diskriminacije, nacionalizma, šovinizma i njegove netrpeljivosti i osionosti. Islamski ummet samo tako može povratiti svoje koherentno i snažno jedinstvo, utemeljeno na principima međusobne povezanosti, samilosti, solidarnosti, „pomaganja i zalimu i mazlumu“, i to počev od jedinke i porodice, preko šire zajednice i naroda, pa sve do ummeta i čovječanstva općenito.

Rodio sam se i odrastao u presvijetlom gradu Meki, gdje sam imao priliku da posmatram ljude različitih nacija i narodnosti, boja i specifičnosti, kako se kreću njenim ulicama i sokacima i kako obilaze Božiju kuću i mole se u njoj. Osjećao sam kako oni pripadaju meni isto onoliko koliko ja pripadam njima, da dijelimo iste ljudske i vjerske vrijednosti, kao i ljubav prema zemlji iz koje potičemo i da svaki od nas sa sobom nosi i posjeduje samo ono što ga čini čovjekom, sa svim dobrim ili lošim osobinama. Taj dječak je, u svojoj kući, školi i u predvorjima Božijega hrama, Ka’be, čitao i učio Kur’an, proučavao temeljne tekstove vjere islama i sunneta Božijeg poslanika, Muhammeda, a. s.; čistog srca i otvorenog uma upijao je značenja veličanstvenih ajeta koji kazuju o jedinstvu čovjeka, bratstvu vjernika muslimana i čuvanju rodbinskih veza:

O ljudi, bojte se Gospodara svoga, Koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je i drúgu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao. I Allaha se bojte – s imenom čijim jedni druge molite – i rodbinske veze ne kidajte, jer Allah, zaista, stalno nad vama bdi. (en-Nisa, 1)

O ljudi, Mi vas od jednog muškarca i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa. (el-Hudžurat, 13)

I jedan od dokaza Njegovih je stvaranje nebesa i Zemlje, i raznovrsnost jezika vaših i boja vaših; to su, zaista, pouke za one koji znaju. (er-Rum, 22)

O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja i rođaka, bio on bogat ili siromašan, ta Allahovo je da se brine o njima! Zato ne slijedite strasti – kako ne biste bili nepravedni. A ako budete krivo svjedočili ili svjedočenje izbjegavali – pa, Allah zaista zna ono što radite. (en-Nisa, 135)

O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite! (el-Ma’ide, 8)

„Svi ste vi od Adema, a Adem je od zemlje. Nema prednost Arap nad nearapom, niti nearap nad Arapom osim po bogobojaznosti.“ „O, porodico Hašimova, zar da mi ljudi na Sudnjem danu dođu s djelima, a da vi dođete s rodoslovljem.“ „O, Fatima, kćeri Muhammedova, ja te od Allah ničim ne mogu zaštititi.“ „Kada bi Fatima, kći Muhammedova, ukrala, odsjekao bih joj ruku.“ „Musliman je brat drugom muslimanu, neće mu učiniti nepravdu niti će ga izdati; Allah će biti od pomoći Svome robu dok god taj rob pomaže svome bratu.“ „Musliman je prema drugom muslimanu poput građevine čiji se dijelovi međusobno podupiru i grade jednu čvrstu cjelinu.“ „Muslimani su po svojoj međusobnoj ljubavi i samilosti slični jednom tijelu; ako neki organ oboli, ostatak tijela se aktivira i učestvuje u ozdravljenju.“

Dječak je čitao i s vremenom postajao sve više i više zbunjen događajima iz historije islamskog društva, sukobima i ratovima koji su se odigravali između raznih naroda, plemena i rasa, poput onih u islamskoj Španiji; nikako nije mogao pojmiti značenje i svrhu toliko razvijenog plemenskog i nacionalnog šovinizma. Čak i kada je postao mladić i prošao doba svoje nevinosti, i iz svog presvijetlog grada zaputio se ka drugim gradovima Arabijskog poluotoka, a potom i mnogo dalje ka istoku i zapadu islamskog svijeta, i tada se susreo s raznim oblicima plemenske i nacionalne pristrasnosti, rasizma i šovinizma i svim njihovim ograničenjima, strahom koji generiraju i štetom koju prouzrokuju. Tada je dječak shvatio koliko je zaista velika nesreća koja je zadesila islamski ummet.

Islam je došao s idejom o jedinstvu čovjeka i njegove univerzalne ovosvjetske uloge – upravo to je ono što ga i čini jedinstvenom i potpunom religijom, iz čije suštine izviru duhovnost, vrijednost, pravda, solidarnost i samilost, koji se konkretiziraju kroz implementaciju zakona islamske objave i društva. To je društvo tevhida, bratstva, pravde, društvo koje nije kontaminirano otpadnim zadahom ignorantnosti šovinizma, tribalizma i nacionalizma, zato što je osjećaj pripadnosti i bratstva među ljudima temeljni i konstantni princip kojem čovjek teži svim svojim bićem. Nema nikakve razlike između ljudi osim po stepenu bogobojaznosti, odgovornosti i izvršavanju emaneta. Vrijednosti i principi bratstva među ljudima potpuno su komplementarni s vizijom islamske objave i njenim vrijednostima, duhom pravednosti i dobročinstva; počev od pojedinca, pa do porodičnih veza, sljedbenika religije i u konačnici cijelog čovječanstva, jer jedan čovjek podrazumijeva i uključuje sve druge ljude. Upravo zato nije nimalo čudno zašto su kod prve generacije muslimana bili toliko razvijeni osjećaji solidarnosti, ljubavi prema drugima i altruizma:

I onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još prije njih je učinili; oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. A oni koji se uščuvaju lakomosti, oni će, sigurno, uspjeti. (l-Hašr, 9)

Šovinizam i rasizam opasna su vjerska, kulturološka i sociološka kontaminacija

Veoma je važno ukazati na razliku između neznabožačkih i ignorantskih oblika šovinizma i rasizma i veza među bližnjima čije čuvanje islam afirmira. Rasizam i šovinizam retrogradne su i nasilničke tvorevine, koje imaju životinjski karakter. S druge strane, veze između srodnika koje islam podupire i čije njegovanje zahtijeva afirmiraju povezivanje, međusobno dijeljenje i milost, gdje jači vodi brigu o slabijem, a stariji o mlađem. Upravo zato islam zabranjuje i osuđuje šovinizam i rasizam, a podupire i afirmira principe pravednosti – pa i na svoju štetu…, pa makar se ticalo i srodnika… – i bratstva među ljudima, a konsekventno tome i brigu o rodbinskim vezama i ukazivanje dobročinstva bližnjima, kako bi se što više ojačale veze i poboljšali odnosi među ljudima i širio duh ljubavi i solidarnosti u društvu. Povrh toga, islam još afirmira i veze po mlijeku i prava komšija, čime se znatno proširuje sfera dobrotvornog djelovanja i solidarnosti.

Sve su to veze bratstva i samilosti, u kojima nema nasilja, nepravde i neprijateljstva, niti negiranja kompetentnosti. Nije li upravo hadž – kao jedan od temelja islama – istinski simbol i znak jedinstva ljudi. To se da veoma lijepo uočiti onda kada se na dan Arefata na jednom mjestu okupe muslimani, sa svim svojim konkretnim osobenostima i različitostima, golih glava, obučeni u dva jednostavna komada bijelog pamučnog platna; nema razlike između mladih i starih, bogatih i siromašnih; različiti jezici odjekuju eterom; bez obzira na rasu, svi su braća i svi su sinovi Ademovi – svaki ponaosob je i na početku i na kraju samo i jedino čovjek. Želimo li obnoviti i u budućnosti afirmirati duh islama, jedinstvo ummeta, uzvišenost poslanstva i Objave, moramo se potruditi da vlastite poglede na svijet, vrijednosti, vjerska ubjeđenja i intelektualna postignuća pročistimo od otpada, nasilja i devijacija šovinizma:

O vjernici, neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su oni bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su one bolje od njih. I ne kudite jedni druge i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima! O, kako je ružno da se vjernici spominju podrugljivim nadimcima! A oni koji se ne pokaju – sami sebi čine nepravdu. (el-Hudžurat, 11)

Osim toga, moramo iznova promišljati stvarnost u kojoj živimo i njene datosti, temeljeći svoja gledišta na konceptima iz vremena poslanstva i poslaničkoj praksi, dakako, uz nužno odbacivanje nesuvislih shvatanja i pogrešnih tumačenja, i oslobađanje od okova bogataša i zabluda bolesnih umova. Šovinizam je jedan od najgorih izraza devijacije islamske vizije i njenih vrijednosti sadržanih u svijetlom zakonu islamske duhovnosti. Dok su jedinstvo, bratstvo, međusobno pomaganje i solidarnost principi proistekli iz koncepta „istina upravlja silom“, dotle su njima suprotstavljeni principi, koje emanira materijalistički zakon „džungle“, kao što su diskriminacija, nejednakost, okrutnost i nepravedna dominacija, proistekli iz koncepta „sila upravlja istinom“, koji zagovara politike moći i demonstriranja sile nad slabima, te nacionalne interese.

Svijet istine i svjetlosti naspram svijeta džungle i tmine

Suštinska razlika između svijeta istine i svjetlosti i svijeta džungle, tmine i nepravde nije u posjedovanju snage i moći, već u tome u koju svrhu se ta snaga koristi – da li za istinu ili laž? Za dobro ili zlo? za pravdu ili nepravdu? samilost ili netrpeljivost? bratstvo ili diskriminaciju? pokornost stvorenja Stvoritelju ili porobljavanje i ponižavanje ljudi kroz potčinjavanje drugima? Ako svako drvo daje neki plod, onda su plodovi tevhida bratstvo, pravednost i solidarnost, a ako svaka stvar ima svoju suprotnost, onda su elementi šovinizma kao što su diskriminacija, eksploatacija, nacionalizam i nepravedna upotreba sile potpune suprotnosti tevhidu. U muslimanskim zemljama posebno, a u svijetu općenito, neće se postići permanentna provedba pravde i dobra, niti će zavladati trajni mir, ukoliko ne prevlada bratstvo i solidarnost među ljudima. U svijetu čija se društva i civilizacije raspadaju, a generacije odgajaju na temeljima otrovnih postulata šovinističkih, nacionalističkih i tribalističkih koncepata, sve je izvjesnije da će bratstvo i samilost postepeno slabiti, a možda čak i potpuno nestati.

Ova vaša zajednica – jedinstvena je zajednica, a Ja sam – vaš Gospodar, zato se samo Meni klanjajte! (el-Enbija, 92)

Vjernici su samo braća, zato pomirite svoja dva brata i bojte se Allaha, da bi vam se milost ukazala. (el-Hudžurat, 10)

Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte! I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali, milošću Njegovom, prijatelji; i bili ste na ivici vatrene jame, pa vas je On nje spasio. Tako vam Allah objašnjava Svoje dokaze, da biste na Pravom putu istrajali. (Alu Imran, 103)

Istinu je rekao Poslanik, a. s., kada nas je upozorio: „Nama ne pripada onaj koji poziva plemenskoj isključivosti, ne pripada nam onaj koji se u ime toga bori, niti nam pripada onaj koji na tom putu umre.“

„Gorka žetva“ – utjecaj devijantnih ideja na izgradnju mentaliteta islamskog društva

Posljedice permanentnog sukoba između intelektualne i političke elite, a samim tim i potpunog povlačenja ovih prvih, ne odnose se samo na otklon intelektualnih elita od konkretnog i aktivnog djelovanja, sklonost ka pukom formalizmu i teoretiziranju o političkim i društvenim pitanjima i zainteresiranost samo za problematiku pojedinca, već se protežu i na suštinske promjene koje je doživjela misao i način razmišljanja intelektualnih elita u smislu izmjene njihovog shvatanja društva općenito, razvijanja osjetnog neprijateljstva između jednih i drugih, te u konačnici i mijenjanja stepena utjecaja na obične ljude. Na taj način, intelektualni i religijski diskurs i vjerska predavanja dobili su dimenziju dugometražnih političkih prepucavanja i govora mržnje, što je posebice utjecalo na osjećaje kod običnih ljudi, te – usljed različitih faktora – doprinijelo gubljenju povjerenja u politička vođstva i društvene sisteme utemeljene na vladavini šovinizma, nepravde i despotije.

Suprotstavljenost izražena na ovako visokoj razini ostavila je snažne posljedice na islamske učenjake i islamsku misao generalno i dovela do potpunog izostanka odgojne dimenzije, urušavanja intelektualnih i metodoloških principa i koncepata u teoriji i u praksi i nazadovanju obrazovnih i pedagoških institucija. Ovo je potom dovelo do pojave devijantnih spoznajnih i pedagoških praksi koje su odigrale presudnu ulogu u propadanju osnovnih principa i temelja na kojima se gradi i razvija jedno društvo i civilizacija. Diskurs zastrašivanja i politika sijanja straha predstavljaju glavno prokletstvo koje je zadesilo muslimanske intelektualne i političke elite i doprinijelo njihovoj slabosti, jer nasilje – propovijedano upravo kroz spomenute govore – predstavlja sredstvo pomoću kojeg se manipulira neupućenim masama. Tako većina pripadnika islamskog ummeta postaje materijal korišten u sukobima između intelektualnih i političkih elita, pri čemu i jedni i drugi vode računa o zadržavanju dominacije nad svojim sljedbenicima i produživanju stanja razjedinjenosti, čime se u cijelosti ostvaruje vladavina manjine nad većinom. Osnovni uzrok koji je doveo do stagnacije i urušavanja društva poteklog i utemeljenog u vremenu poslanstva jeste slabost i neefikasna provedba islamskih pedagoških principa prilikom duhovne izgradnje Arapa regrutiranih iz beduinskih plemena u muslimansku osvajačku vojsku. Slaba priprema i neefikasan odgoj u konačnici su proizveli smutnju i pad države pravednih halifa i omogućili širenje i dominaciju šovinističke i tribalističke ideologije koja je prethodla i prouzrokovala utemeljenje monarhističke vlasti – kasnije i šu’ubizma – a time i sve ostale ideološke, vjerske, političke, društvene i ekonomske promjene.

Kao jedan od primjera možemo navesti činjenicu da svi dokumenti o raspodjeli zemlje iz vremena Poslanika, a. s., kazuju da je zemlja bila dodjeljivana na korištenje, a ne u privatno vlasništvo. Međutim, nakon pravednog hilafeta ovo pravilo je promijenjeno, pa su pojedinci, vođe i povlaštene porodice dobili potpuno vlasništvo nad određenim dijelovima zemlje. Ovaj slučaj svjedoči o krajnjim dometima i dubini promjena i devijacija, te odmaku od principa i politike koje su vodili Poslanik, a. s., i njegove pravedne halife.

Što se tiče beduina iz različitih plemena, sa svim njihovim sklonostima i običajima, Kur’an jasno naglašava kako je potrebno uložiti dodatni napor kako bi se oni odgojili u duhu islamskih principa, i kako bi bili spremni postati konstitutivni i produktivni članovi islamskoga društva i civilizacije:

Neki beduini govore: “Mi vjerujemo!” Reci: “Vi ne vjerujete, ali recite: ‘Mi se pokoravamo!’, jer u srca vaša prava vjera još nije ušla. A ako Allaha i Njegova Poslanika budete slušali, On vam nimalo neće umanjiti nagradu za djela vaša.” – Allah, uistinu, prašta i samilostan je. (el-Hudžurat, 14)

Beduini su najveći nevjernici i najgori licemjeri, i razumljivo je što ne poznaju propise koje Allah Svome Poslaniku objavljuje. A Allah sve zna i mudar je. (et-Tevbe, 97)

Iz navedenih ajeta jasno je da islam zahtijeva dodatnu angažiranost na polju odgoja i obrazovanja beduinskih plemena, i u skladu s ovom uputom Poslanik, a. s., formirao je odgojno-obrazovne grupe koje je slao u njihova područja sa zadatkom da ih podučavaju islamskoj vjeri i njenim principima. Međutim, implementacija ovih društvenih i političkih aktivnosti s vremenom je postajala sve teža, usljed konstantnih vojnih izazova i intenziviranja borbenih dejstava usmjerenih protiv Rimskog i Perzijskog carstva, čije su vlasti ugnjetavale muslimane, sprečavale ljude da ostvare svoje pravo da prihvate islam, pravile pometnju na granicama islamske države i pripremale plan za uništenje islamske države i društva, povratak Arapa u mnogoboštvo i potčinjavanje svojim vladarima.

Na taj su način unutrašnja i vanjska politička previranja doprinijela postepenom gubljenju interesa islamskih zemalja za odgojno-obrazovne aspekte i spoznaje humanističkih i društvenih dimenzija prilikom proučavanja prirodnih datosti, zakona i promjena u vremenu i prostoru, a samim tim i gubljenju svijesti o važnosti odgajanja djece, te općenito, poimanja djeteta kao ključnog i osnovnog faktora napretka i razvoja jednog društva. Zbog toga još uvijek muslimanski um, opterećen terorom i pritiskom apsolutizma i izgubljen u partikularijama i pukom teoretiziranju, nije iskoristio priliku da se suoči s nagomilanim duhovnim devijacijama pojedinca i retrogradnim praksama društva, i da se potom posveti nužnom i znanstvenom proučavanju društvenih zakonitosti i problematike djetinjstva, mjerama kvalitetnog odgoja i obrazovanja jednog djeteta, i načinima usavršavanja njegove osobnosti, mentaliteta i potencijala.

Ovo je tema kojoj se mora posvetiti posebna pažnja i koja predstavlja prioritet nad prioritetima, i, u tom smislu, mora se ulagati permanentan napor prilikom istraživanja njenih zakonitosti i principa, otkrivanja tajni i oslobađanja potencijala, kako bi se mogao dosljedno držati korak s vremenom u kojem živimo i s izazovima s kojima se suočavamo. Inertnost o kojoj smo govorili vjerovatno predstavlja jedan od ključnih razloga zašto je islamsko društvo nazadovalo i zašto sve do danas nema snage da ostvari nužnu promjenu i preporod. U isto vrijeme i paralelno s nazatkom muslimanskog društva svjedočimo uspjehe modernog preporoda i napretka evropskog društva, koje je – gledano u svjetlu evropskih modernih sekularnih i liberalnih vizija i njenih intelektualnih i empirijskih spoznajnih metoda – odgoj i obrazovanje, utemeljene na principima znanosti, postavilo kao osnovu i pokretač napretka, te kao ključni faktor razvijanja vlastitih potencijala.

Prevod: Berin Bajrić

Tekst predstavlja poglavlje knjige Slabljenje islamske civlizacije i njena obnova. Knjigu će tokom 2019. godine publikovati Centar za napredne studije. Tekst je objavljen uz dozvolu izdavača.

algoritam.net