Goran Vojnović: Umjetnost na puno bolji način otvara neka pitanja, nego što ta ista pitanja otvara politika!

Scenarista i reditelj slovenskog filma ‘Čefuri raus’, koji se od danas prikazuje i nu bh. kinima, Goran Vojnović govori o svom odrastanju u ljubljanskom doseljeničkom naselju Fužine, svojim romanima, umjetnosti i prošlosti, te pojašnjava moć koju ima njegov posljednji film

Razgovarala: Adrijana Kopf, Dnevni list

Iako slovenski autor i slovenski pisac, Goran Vojnović (Ljubljana 1980.) ima zanimljiv identitet. O tom identitetu i njegovim različitostima u zemlji u kojoj je rastao, a koja više ne postoji, bavi se i u svojim djelima.

Godine 2008. napisao je bestseller “Čefuri raus!”, za koji je nagrađen, među ostalim, i Prešernovom nagradom. Zahvaljujući tom romanu, Vojnović je postao jedan od najčitanijih slovenskih pisaca proteklih nekoliko godina. Roman je zaživio i na kazališnim daskama kao monodrama, a zatim i kao film, čiju režiju potpisuje Vojnović, i koji je sinoć počeo prikazivanje u BiH, u kinu Meeting point u Sarajevu. I film je u Sloveniji naišao na veliko zanimanje publike o čemu govori i podatak da ga je od premijere u listopadu u Sloveniji vidjelo više od 55.000 ljudi.

Film se na duhovit, a u isto vrijeme i tužan način, bavi temom margine i manjine, identiteta “drugih” i “drukčijih” u kontekstu većinske nacionalne zajednice kroz sudbinu doseljenika u Sloveniju, pogrdno nazvanih ćefuri. Nedavno je Vojnović na književnom festivalu u Puli “Sa(n)jam knjige u Istri” predstavio svoj drugi roman “Jugoslavija, moja domovina”, koji je bio jedan od najtraženijih na ovom sajmu.

Uoči projekcije filma u Sarajevu, čiju režiju potpisuje, a čiji je scenarij radio uz Abdulaha Sidrana, razgovarali smo s Vojnovićem o njegovim knjigama, o umjetnosti i prošlosti.

Film “Čefuri raus” je u Sloveniji izuzetno gledan, sad počinje prikazivanje u BiH i Hrvatskoj. Koliko ste zadovoljni s tim filmom danas kad se osvrnete na početak od realizacije pa do danas?

Prije svega, to je za mene jedna priča koja traje već šest – sedam godina. Roman je objavljen 2008., godinu poslije je napravljena kazališna predstava, sad je snimljen i film. To je za mene završetak jedne prilično velike priče i s time sam jako zadovoljan. Zadovoljan sam jer je i publika u Sloveniji, koja je već poznavala i knjigu i predstavu, prihvatila i film, što ih on nije razočarao, dapače – mislim da ih je na neki način ugodno iznenadio jer je na jedan način film ostao vjeran knjizi, a na drugi je način imao neke druge prednosti, promjenjiv fokus u odnosu na priču, pa je možda djelovao i na neki drugi način nego što je djelovala knjiga. Nakon svega moram reći da sam zadovoljan. Jako važan dio priče je da se film počeo prikazivati u Zagrebu i sad u Sarajevu, jer mislim da je ovo film koji je domaći na cijelom ovom teritoriju. Distribucijom u Sloveniji film je napravio tek jedan dio svoje priče, a sad dolazi još jedan veliki dio te priče.

Gleda li se ovaj film jednako u svim zemljama nekada zajedničke države?

Teško da će biti prihvaćen na način na koji je prihvaćen u Sloveniji, jer je u Sloveniji sama knjiga bila ne samo literarni, nego i kulturološki fenomen. Knjigu je pročitalo toliko ljudi da je samim tim i film, kad je došao, budio jednu ogromnu pozornost. Većina glumaca dolazi iz BiH, zatim iz Hrvatske, iz Srbije…, jezik kojim se u filmu govori je skoro pola – pola: pola je na slovenskom, pola na ‘naškom’. Samim time je to na neki način domaći film, međutim, mislim da puno manje ljudi u BiH poznaje i knjigu i mene i svu tu priču, nego što je to u Sloveniji. Vjerujem da će film biti gledan i da će ga ljudi voljeti, ali teško da će npr. biti takav hit u Hrvatskoj kao što je bio u Sloveniji. Mislim da u BiH ovaj film tek počinje onu priču koju je u Sloveniji već knjiga napravila, iako je knjiga i ovdje u BiH bilježila dobru prodaju.

Što je to što publika prepoznaje u ovom filmu pa i u knjizi? Film je nagrađen i u međunarodnim okvirima, Hadžihafizbegović je osvojio nagradu za ulogu u ovom filmu u Cottbusu u Njemačkoj?

Ono u čemu se svi slažu jest da su glumci odlični, a o tome svjedoče i nagrade koje je ovaj film dobio. Tri glumca su osvojila zajedničku nagradu u Portorožu, nagrada u Cottbusu itd. Ovo je svakako film za one koji vole gledati film s dobrim glumcima – tu su Emir Hadžifafizbegović, Mediha Musliović, Milan Pavlović, Mustafa Nadarević i još mnogi, mnogi drugi poznati glumci…

Ali glavni likovi su anonimni…

Ali četiri glavna glumca su natruščici, međutim, i za njih se svi slažu da su odlično uradili posao i ovo je prilika da se upozna možda i buduće filmske zvijezde. To je nešto što je sigurno jedna kvaliteta filma, koju mu nitko ne odriče. Ali ono što sam ja ustanovio, zašto je ova priča toliko bila popularna – iz svog iskustva i s knjigom i s predstavom i s filmom – jest da sam razmišljao da bi to moglo zanimati klince koji su odrastali na Fužinama, gdje se priča događa, u okruženju imigranata, doseljenika iz BiH i Hrvatske… Međutim, shvatio sam da ta priča puno govori i mnogim drugima, koji nisu dio tog teritorija. Dakle, ne govori samo mladima, nego se čak na neki način jače dodiruje i roditelja. To je priča koja govori različitim ljudima različite stvari, i to je njezina moć. To se pokazalo u sva tri oblika u koji je ta priča stavljena. Mladi je vole jer je to ipak priča o mladima, a stariji je vole jer je riječ ipak o obiteljskom filmu, o odrastanju u tom naselju, i imam osjećaj da stariji ljudi vide detalje koji mladima promaknu.

Kažete, priča koja je prepoznatljiva svim generacijama. Što čini osnovu te priče?

Mislim da je to priča o obitelji, o obitelji koja je u nekom okruženju prepuštena sama sebi, bez obiteljskog okruženja. To su ljudi koji u Sloveniji žive prepušteni sami sebe, bez braće, sestara, roditelja, prijatelja iz djetinjstva, rodbine… Roditelji koji imaju problem snalaziti se u tom okruženju, prepušteni su sami sebi i u tom okruženju odgajaju svoju djecu. Tu dolazi do čestih konflikata i s djecom i s društvom…, ali na kraju – to je priča o četiri obitelji, četiri tipične balkanske obitelji i mislim da će se svatko u nekoj od tih obitelji prepoznati, bez obzira u kojoj zemlji film bio prikazan, pa tako i u BiH. To je moć ove priče – ona ne može nikoga ostaviti ravnodušnim i oslikava ono kroz što svi mi prolazimo.

Koliko je ona pomogla Vama kao autoru u rješavanju nekih Vaših identitetskih dvojbi ili pitanja?

Mislim da je ona posljedica mog rješavanja identitetskih problema, nazovimo ih tako. Identitetski problemi su nešto čime se svi mi u određenom trenutku svog života bavimo. Jednostavno sam htio napisati priču koja se događa u svijetu u kojem sam odrastao: na Fužinama gdje sam živio više od 20 godina i gdje danas žive moji roditelji, o mojim prijateljima, susjedima, poznanicima, o tom životu. To je bila osnovna želja. Preko toga se raščišćavaju i pitanja tko si i što si sam ti, kakav je tvoj odnos prema bliskom okruženju, prema nešto širem okruženju do države u kojoj si se rodio i živiš… Mislim da mi je ta knjiga pomogla da neke stvari još više raščistim i razumijem, jer kad pišeš knjige i snimaš film, prvo neke stvari želiš objasniti samom sebi da bi ih onda mogao objasniti čitateljima ili gledateljima. Svako pisanje knjige i svako snimanje filma je pokušaj razumijevanja jednoga svijeta. Poslije svake knjige koju napišem ili filma koji snimim, sam sebi, bar djelomično, objasnim neke stvari.

Bavite li se tim pitanjem identiteta i u svom drugom romanu “Jugoslavija, moja domovina”?

Sigurno. Bavim se nestalim jugoslavenskim identitetom, koji je na neki način, nakon raspada Jugoslavije, jednostavno nestao iz opticaja. Bez obzira što nije nestao taj prostor na kojem sam ja odrastao, bez obzira što nisu nestali baš Jugoslaveni, nije nestao taj osjećaj pripadnosti prostoru, sigurno to, tu vrstu identiteta – iako to nije njena primarno tema – i obrađuje. Mislim da se ne može nekom zabraniti da se osjeća kako on želi: ako se želi osjećati kao Jugoslaven, na to svakako ima pravo. Ako je netko odrastao i 20, 30 godina živio u uvjerenju da je Jugoslaven, ne može se zato taj njegov identitet, osjećaj raspasti jer se raspala država. Sigurno tu ima identitetskog, ali moj se drugi roman puno više bavi nekim drugim, po meni puno bitnijim, stvarima, posebno što se tiče ovog dijela Balkana.

Poput kojih?

To je roman o traženju, gdje Vladan Borojević traži svog oca koji je osuđeni ratni zločinac. Bavi se na neki način ratom i posljedicama rata, bavi se pitanjem uloge moje generacije koja je bila uvučena u sve to, a nije imala nikakve mogućnosti aktivno sudjelovati u tome. Bavi se pitanjem kako se odnositi prema onome što je generacija naših očeva počinila. To je traženje odgovora na pitanje što je ostalo i kako u tom prostoru koji je stradao nastaviti živjeti, kako se s prošlošću suočiti i kako se prema njoj odnositi.

Stječe se dojam, iako ste autor mlađe generacije, da ste se uhvatili u koštac s važnim pitanjima generacija koje su i ostarjele i odrastale u vrijeme raspada u bivše Jugoslavije: o izgubljenim generacijama, pitanjima žrtve, krivnje, odgovornosti… Jesu li sva te teška pitanja inspiracija za nastanak umjetničkih djela?

Sva ta teška pitanja su pitanja koja me proganjaju. Ono što te proganja, to te tjera da o tome pišeš. Jednostavno, o tome čovjek mora pisati i na neki način izbaciti iz sebe. Mislim da kao autor nemam izbora. Ne mogu kao autor birati i izabrati lakše teme. Ne! Jednostavno pišeš o onome što moraš.

Ima li umjetnost snagu da se suočimo s teškim temama iz naše bliže prošlosti?

Mislim da na nekom osobnom planu ima ljudi kojima to pomaže. Da će umjetnost rješavati probleme društva, u to sam već malo skeptičan, ali ljudima jako pomaže. To je najprimjerniji način da se neka pitanja otvaraju – umjetnost na puno bolji način otvara neka pitanja, nego kad ta ista pitanja otvara politika s nekim svojim političkim interesima. Sigurno je umjetnost koja je na prvom mjestu pozvana da se tim pitanjima bavi, a kolika je njezina moć u današnjem prostoru, to je drugo pitanje.

Moji gradovi

Rekli ste jednom da su Vaši gradovi Ljubljana, Pula, Visoko, Sarajevo, Novi Sad. Na koji ste način vezani uz sve te gradove?

To je na neki način moja osobna biografija. Tu je bila ili jest moja rodbina, tu su još uvijek ljudi koje volim, to su gradovi gdje kada dođem uvijek ima netko da se razveseli tome što sam došao. Tih gradova nema mnogo.

O policijskoj istrazi

Zanimljiv je podatak da je Vojnović nedugo nakon objavljivanja romana bio na policijskom ispitivanju zbog činjenice da neki likovi, iz knjige, slovensku policiju nazivaju pogrdnim imenima.

Slovenska je policija Vojnovića optužila za vrijeđanje njihovog ugleda, no od kaznenog se progona odustalo nakon što su u Vojnovićevu obranu stali slovenski PEN i Društvo književnika, a potom i ministrica unutarnjih poslova.

O autoru

Goran Vojnović redatelj je i scenarist, autor više kratkih filmova i dugometražnog filma “Piran – Pirano”.

Krajem 2011. objavljen je Vojnovićev drugi roman “Jugoslavija, moja domovina”, čije je prvo izdanje rasprodano u svega nekoliko dana.

Kolumnist je slovenskog časopisa Dnevnik, a izbor svojih kolumni objavio je u knjizi “Kada Džimi Ču sretne Fidela Kastra” (2010.).

Koautor je scenarija za film “Sretan put, Nedime” koji je 2006. osvojio Srce Sarajeva za najbolji kratki film.

Producent filma “Čefuri raus” je Arsmedia iz Ljubljane, a koproducent Depo iz Sarajeva.

(Dnevni list/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)