Džennet za Veselu svesku

Galib je bio posljednji čovjek s fesom koji je živio u gradu.

– Nisam ga ni pred Titovom slikom skido. Na roditeljske sam išo s fesom. Niko mi ni riječi nikad nije reko. A nisam bio u partiji, šta ću ja u partiji koja ne prizna Boga, tobe jarabi. Imali oni partijske, a ja imo džamiju. Sad su oni meni došli u džamiju, a kakva im fajda, Allah najbolje zna.

Družio se s nama mladima. Jednom sam ga pitao što izbjegava svoju generaciju.

– Nisu se sa mnom družili ni u mladosti. Smetalo im što sam musliman. A sad ko fol došli tobe pa samo pričaju kako je u Džennetu i kako će im tamo lijepo bit. Jašta će, ta nije Allah Vesela sveska pa da svakog u Džennet prima.

Svakom to pričam kad se pokrene tema odnosa prema vjeri, o ljudima koji iz trenutne političke koristi ili pomodarstva prividno postanu religiozni, a to mi je i zabavan podsjetnik na Veselu svesku. Najdraži časopis iz djetinjstva na koji smo, čini mi se svi, bili pretplaćeni u osnovnoj školi, od prvog do četvrtog razreda.

Podsjetnik na njenu širinu i šarenilo. Bilo je tu i poezije i priča i Tita i partizana i enigmatike, zabavnih ilustracija, postera… Dobra kompenzacija za žrtvu zbog visokih, nerazumljivih, a samim tim i dosadnih zahtjeva škole i roditelja.

Zadnji put i Galib i Vesela sveska prošli su mi kroz glavu prije dvije sedmice kad sam na trafici ugledao zadnji, 24. broj Školegijuma, i uz njega knjigu Vesela, antologija – izbor iz poezije za djecu iz Vesele sveske 1952 – 1991.

Nenad Veličković je napravio izbor najboljih pjesama za djecu objavljenih u Veseloj svesci od njenog nastanka (1952) pa do početka rata. Vodio se, prije svega, pedagoškim kriterijem. Mogućnošću upotrebe te knjige u nastavi, pa je za svaku odabranu pjesmu dao i mogući interpretativni okvir nastavnicima koji se odluče da je donesu na čas.

Međutim, njena upotreba je široka, samo treba voljeti čitati.

SANJAM LI JA OVO

Ja sam je čitao Dunji. Zanimala me njena reakcija na neke pjesme. Naprimjer na prvu pjesmu u izboru Sanjam li ja ovo, autora Duška Trifunovića, koju sam i sam prvi put pročitao u ovoj knjizi.

Mama se vratila s posla,

tata se vratio s puta,

djeca sada smiju da otvore vrata od balkona,

da gledaju grad i mjesečinu.

Tata, kako ću ja znati da ovo nije san?

Ti si se vratio s puta,

Mama je došla s posla,

Mi sjedimo na balkonu i gledamo mjesec…

Kako ću znati da ja ovo ne sanjam?

Ne sanjaš, sine.

Eto, ti mene pitaš

i ja ti odgovaram.

Znam, tata, ali ja i kada sanjam,

pitam te i ti mi odgovaraš.

Ali kako ću znati da sve ovo nije san?

Ne sanjaš, sine.

Evo, ja te gledam i volim te.

Znam, tata, ali ja i kada sanjam,

ti mene gledaš i znam da me voliš.

Ali kako ću znati da sve ovo nije san?

Ne sanjaš, sine.

Eto, mama te drži na krilu.

Znam, tata, ali ja i kada sanjam,

mama me drži na krilu.

Ali kako ću znati da sve ovo nije san?

Ne sanjaš, kćeri moja. Eto, tvoj brat

stoji pored tebe i sluša naš razgovor.

Znam, tata. Ali kako ću znati 

da ja sve ovo ne sanjam?

Kako ću znati da sve ovo nije san?

Dunja je rekla da ona zna da li je san tako što se uštine. Ako boli, onda nije, a ako ne boli, onda jest. Htio sam reći da je možda i to naše ubjeđenje kako u snu ne možemo osjetiti fizičku bol isto samo san, ali sam ušutio da je ne bih bespotrebno zbunjivao.

GDJE SU TI GRADOVI

U izboru se nalaze i tri pjesme koje na kraju svakog stiha zahtijevaju dopunu čitaoca. Zadnja riječ u strofi nedostaje i dijete treba da je pogodi na osnovu rime i smisla.

Dvije su je uveselile, a jedna rastužila. Ona od Branka Ćopića, Znaš li naše gradove. One koji nisu u Bosni, ali i neke koji nisu u Federaciji, nije mogla pogoditi.

Naprimjer:


Jedan ribar ima čamac

u gradiću zvanom___

Ili:

Ide ratnik, nosi koplje,

sve niz Vardar u grad___

Ili:

Potjerao miša mačak

Od Užica čak u____

– Gdje su ti gradovi, tata? – pitala me je.

– Šamac je u Bosni, Skoplje u Makedoniji, a Čačak u Srbiji.

– Pa Skoplje i Čačak nisu naši gradovi.

– Kad je pjesma nastala, sve je to bila jedna zemlja, Jugoslavija. Ja sam se u njoj rodio, i mama isto, i svi mi malo stariji koje znaš. I te smo gradove učili kao naše.

– Pa šta je bilo s tom zemljom?

– Raspala se.

– Kako?

– Pa sve ove zemlje, Bosna i Hercegovina, naprimjer, u kojoj ti živiš, Crna Gora u kojoj si bila na moru, Srbija u kojoj posjećuješ rodbinu, Hrvatska čije televizije najčešće gledaš, za čiju si reprezentaciju sad na Svjetskom navijala, što imaju Luku Modrića, znaš?

– Znam.

– Zatim Slovenija, odakle je Primož, Lukin tata, i Makedonija, o kojoj još ništa ne znaš, činile su tu Jugoslaviju. Onda su pomislile da im je bolje da budu same nego zajedno u toj jednoj zemlji i razišle se, neke s puno rata, neke s malo a neke bez rata.

Onda me pogledala tužno i pitala: A kad se zemlja raspadne, može li se opet sastavit?

ZVONIMIR BALOG

Smijala se na pjesmu Brat, Zvonimira Baloga, i prokomentirala da je dobro što je jedinica.

 

To je onaj klinac

koji za tvoju mamu kaže

da je njegova.

To je onaj malac

koji ti je i oca prisvojio,

koji tvoju rodnu kuću

svojom naziva.

Doduše, ima neko svoje

pišljivo ime,

ali se tvojim prezimenom

preziva.

Brat je kenjac, koji ti ne da

ni djeda.

Razgovaraš li s bakom,

spreman te je udariti šakom.

Sve više se služi tvojim stvarima,

tvojom garderobom.

Jednog dana će i tebe

proglasiti – sobom.

Smijala se i na brojne druge, a ja sam bio sretan jer je ovo bila jedna od rijetkih stvari iz mog djetinjstva u kojoj je i ona uživala.

JAN BERAN

No, i bez Dunje, mojoj zanimaciji nije bilo kraja. Pravo otkriće bila mi je pjesma Jana Berana, koji je većini, uključujući i mene, poznat kao reditelj i snimatelj.

Evo njegove pjesme.

Crtež

Na beloj plohi

skrivenog zida

linijom jednom,

ali sasvim tankom,

nacrtaćemo decu.

Zatim ćemo opet

linijom jednom,

još tanjom,

nacrtati nebo

i oblak beo.

I to će biti dobro,

jer deca će uvek

ostati deca,

a oblak beo

otploviti neće.

I kao dječiji pjesnik, ne gubi inspirativno polazište snimatelja – zamrzavanje, ovjekovječavanje trenutka. Dječiji nestašluk zahvaljujući tome opjevan je kao čovjekova borba protiv prolaznosti.

ILIJA LADIN

Nisam znao ni da je Hamza Humo pisao za djecu, a i njegova pjesma ima u knjizi. Ima i onih koji nisu pisali za djecu, ali su im se pjesme našle u Veseloj svesci. Posebno me obradovala pjesma Ilije Ladina Slavujevi jezici.

Slavujevi jezici 

Na trpezi

Ili slavujeva pjesma 

Na grani!

Ne! Ne može, gospodo!

Ne može obadvoje!

Večera

Ili koncert!

Ilija Ladin je sveprisutno „Život ili smrt“ preveo na „Večera ili koncert“ i to me u ovoj pjesmi opčinilo. U Veseloj svesci je objavljena godišta 1990/91. Inače, ova pjesma je (ne znam da li prvi put, ali tematski joj pripada) objavljena 1979. u njegovoj zbirci Pjesme o pticama. Ladin je u poeziji njegovao, katkad ironijski, ali nerijetko i ozbiljno, proročki ton. Otud mu poezija vrvi parabolama. Sve pjesme u pomenutoj zbirci, naslovljene po desetinama vrsta ptica, ustvari su parabole koje govore više o čovjeku nego o pticama.

Za Ladinov opus ona je prevažna. Nikad nije urađeno njeno reizdanje, kao uostalom ni drugih njegovih zbirki, ali je neke pjesme iz nje moguće naći u izborima njegove poezije. Između ostalih i ovu. No, Vesela sveska, tačnije Veličkovićev izbor, otvara sad prostor da se Ladinu pristupi i kao pjesniku koji može biti zanimljiv i djeci.

Od pjesnika koje ne povezujemo s poezijom za djecu, tu je i Branko Miljković s pjesmom Jedan maleni cvet.

Cijeli je niz pjesnika i pjesnikinja čija su imena postali sinonimi za dječiju književnost: Nasiha Kapidžić-Hadžić, Ivica Vanja Rorić, Šimo Ešić, Bisera Alikadić, Velimir Milošević, Dragan Kulidžan, Gustav Krklec, Luko Paljetak, itd.

Tu su i đaci pjesnici. Alija Šljamo, negdašnji jablanički osnovac, s pjesmom Hrabri miš, i sarajevski osnovac Amir Mujić s pjesmom U dalekom Vijetnamu.

Više od njihovih pjesama zaintrigiralo me šta su danas, da li su preživjeli rat, da li im je on ili nešto drugo sasjeklo pjesničke ambicije, da li znaju za knjigu i da su u njoj? Volio bih s njima podijeliti sjećanje na Veselu svesku.

USPOMENA

Da je Galib živ, rekao bih mu da postoji i džennet za Veselu svesku. Najbolje iz nje, kad je o poeziji riječ, sabrano je u ovoj knjizi. Ali i dalje je zadržala širinu. Od Hamze Hume do učenika Alije Šljame. I to je njena ljepota. I još nije kompletiran. Urednik nije mogao steći uvid u sva godišta jer nisu sva sačuvana. Sastavljač izbora zahvalio se Nadini grebović-Lendo, Ivici Vanji Roriću, osoblju Nacionalne i univerzitetske biblioteke Sarajevo i Biblioteke Sarajevo. Neka ti brižni i vrijedni ljudi budu spomenuti i ovdje.

Međutim, i ovo što imam vrijedno je, i meni i Dunji. Ne samo kao literatura, već i kao uspomena na djetinjstvo neizbrisivo obilježeno Veselom sveskom.

(zurnal.info)