Goran Marković: Ko to mijenja istoriju?

Istorijski revizionizam postao je vrlo raširen pravac u istorijskoj nauci i među političarima različitih opredjeljenja i nacionalne pripadnosti. On je jedna od čestih pojava od Triglava do Đevđelije.

Autor: Goran Marković
BUKA

Razlozi istorijskog revizionizma, vrlo raširenog među svim jugoslovenskim narodima i narodnostima, imaju ideološku i političku pozadinu.

Oni treba da rehabilituju ne samo vojne pokrete tokom Drugog svjetskog rata, nego, što je daleko važnije, političke pokrete i ideologije koje se danas mogu smatrati dominantnim, mada donekle „modernizovanim“. Sve se radi pod firmom utvrđivanja istine i otklanjanja ideološkog pristupa saznavanju istine i istorije. Zaboravlja se samo objasniti kako se to ideološki pristup istoriji može otkloniti drugim ideološkim pristupom. Po čemu je jedan ideološki pristup bolji od drugog? I, da li se ranije uopšte radilo o ideološkom pristupu? Ili ga imamo tek sada? Ova pitanja su naročito aktuelna posljednjih godina, kada se vrši rehabilitacija četničkog pokreta.

Tvrdoglave činjenice i tvrdoglavi revizionisti

Suština je u tome da se utvrde činjenice. One su tvrdoglave, jer ne dozvoljavaju da se istina tumači kako odgovara ideolozima i političarima. Često se kaže da je potrebno utvrditi istinu, otkriti činjenice, da je problem u prikrivanju činjenica. Suština je u nečem drugom. Istorijska nauka je nakon Drugog svjetskog rata utvrdila činjenice. Za današnje revizioniste, problem je u tumačenju činjenica. Tu prestaje nauka i počinje ideologija. Na primjer, Dan ustanka u Srbiji obilježavan je 7. jula. Činjenica je da je tog dana u Beloj Crkvi došlo do sukoba partizana sa žandarmima, koji su bili u službi okupatora. To su činjenice. Te činjenice su tumačene na dva načina. Po jednima, partizani su došli da održe zbor, upoznaju narod sa ciljevima svoje borbe i mobilišu borce. U tome su pokušali da ih spriječe žandarmi, koji su pripadali policijskom aparatu koji je služio ciljevima nacističkog okupatora. Došlo je do oružanog sukoba, u kome su poginula dva žandarma. Ovaj oružani sukob predstavljao je sukob boraca za slobodu sa pripadnicima žandarmerije koja se nalazila pod kontrolom okupatora i mogla je da nastavi svoje postojanje samo zato što je to odgovaralo okupatoru i samo zato što je to okupator dozvolio.

Po drugima, 7. jula se desio bratoubilački sukob, koji su skrivili komunisti, koji su kasnije obilježavali dan kad je Srbin pucao na Srbina. Šta je povod tog oružanog sukoba, otkud da su se ti Srbi našli na tom mjestu na neprijateljskim stranama, šta su oni štitili, a šta željeli da postignu, revizionistima nije važno. Važno je samo to da je „brat pucao na brata“, da je srpska ruka prolila srpsku krv.

Ovo drugo mišljenje tipičan je primjer tendencioznog i revizionističkog tumačenja činjenica. U ovom slučaju, činjenice se ne dovode u pitanje, nego se daje njihova ocjena, daje vrijednosni sud o njima, polazeći od ideoloških premisa, koje, čim su ideološke, ne mogu a da ne budu subjektivne.

Istorijski revizionizam neke činjenice prećutkuje, druge krivotvori, a treće tumači na svoj način, u skladu sa unaprijed postavljenim ciljem. Tako se, na primjer, četnički pokret nastoji prikazati kao antifašistički. Da bi se to dokazalo, ukazuje se na borbe koje su četnici vodili u jesen 1941. godine u Srbiji protiv Nijemaca ili se tvrdi kako su Nijemci u zimu 1941. godine raspisali potjernicu za Dražom Mihailovićem. I, eto već antifašističkog pokreta. Činjenice se opet tumače na poseban način, u skladu sa unaprijed postavljenim ciljem, dok se druge činjenice potpuno prećutkuju.

Na primjer, prećutkuje se činjenica da je strateška orijentacija četničkog pokreta bila da se borba sa okupatorom izbjegava i odlaže (to je poznata politika čekanja), kao što se prećutkuje Dražin sastanak sa Nijemcima u selu Divci, 11. novembra 1941. godine, kada je on nudio saradnju u borbi protiv partizana. Prećutkuju se i izjave samih četničkih komandanata, po kojima su četnici učestvovali u borbama 1941. godine samo zato što su na to bili primorani kako bi spriječili partizansku premoć. Zanemaruje se, na primjer, činjenica da je Loznicu oslobodio potpukovnik Misita, koga je Draža Mihailović zbog napada na Nijemce osudio na smrt, iako je Misita formalno pripadao njegovom pokretu, a u ovom napadu je i poginuo.

Kako je to moguće?

Ove činjenice se dovode u pitanje ili barem relativizuju tako što se postavlja pitanje kako je moguće da je jedan pukovnik kraljevske vojske, kasniji general i ministar vojske i mornarice u izbjegličkoj vladi, nudio svoje usluge okupatoru, koji ga je ubrzo ucijenio i potjerao sa Ravne gore. Kako je moguće da je izbjeglička vlada našla utočište u Londonu, a da je Draža služio nacistima? Dolazimo do suštine društvene i političke prirode četničkog pokreta. Pođimo od toga da je četnički pokret predstavljao jedan vojni i politički pokret, zasnovan na određenoj ideologiji i ciljevima određene društvene klase. Samo ako pođemo od toga, možemo razumjeti pojavu i djelovanje četničkog pokreta.

Iako je formalno nazivan „Jugoslovenska vojska u otadžbini“, čime se želio stvoriti utisak da vojska Kraljevine Jugoslavije nije propala u sramnom aprilskom ratu, nego je uspjela da nastavi rat u izmijenjenom obliku, ipak je činjenica da je četnički pokret nastao na ruševinama vojske koja se raspala i kapitulirala. To nije bila jugoslovenska vojska, osim za spoljnu upotrebu i po nekim formalnim obilježjima. Na primjer, nju je priznala kraljevska izbjeglička vlada u Londonu, a to je, opet formalno, bila jugoslovenska vlada, iako nije imala nikakvu vlast i uticaj na bilo koga, osim na Dražu. Ona je bila jugoslovenska samo utoliko što se nominalno zalagala za obnovu Jugoslavije, ali tu Jugoslaviju nije doživljavala kao zajednicu ravnopravnih naroda, već se zalagala za „Veliku Jugoslaviju“ i u njoj „Veliku Srbiju“, koja bi bila jedna od tri federalne jedinice u obnovljenoj Kraljevini Jugoslaviji.

Svako ko čita „Homogenu Srbiju“ Stevana Moljevića ili instrukciju Draže Mihailovića četničkim komandantima Crne Gore od 20. decembra 1941. godine, jasno vidi da je ta „velika Jugoslavija“ zapravo samo proširena Srbija, pod kontrolom srpskog kralja, srpske buržoazije i srpskih oficira, da ona treba da bude „očišćena“ od muslimanskog i hrvatskog življa, te od „nenacionalnih“ elemenata, da treba uspostaviti neposredne granice između Srbije i Slovenije, a kao naročito teško uzeti pitanje Muslimana i riješiti ga, po mogućnosti, za vrijeme rata. Ovo su činjenice, koje se nikako ne mogu upregnuti za dokazivanje jugoslovenskog karaktera „Jugoslovenske vojske u otadžbini“. Ovome, naravno, treba dodati brojne izvještaje četničkih komandanata, naročito od jeseni 1941. do proljeća 1943. godine, u kojima izvještavaju svog „ministra vojnog“ o mnogobrojnim zločinima nad Muslimanima i Hrvatima u Sandžaku, istočnoj Bosni, Dalmaciji i drugdje.

Četnički pokret je uživao izvjesnu podršku srpskog stanovništva. Osim pojedinaca iz reda drugih naroda, sa izuzetkom dijela Crnogoraca, koji su se smatrali Srbima, četnike nije podržavao niko drugi. Njihove snage u Sloveniji, na primjer, su bile beznačajne, a u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini su ih podržavali isključivo Srbi. To je, dakle, bio pokret srpske buržoazije.

Kao takav, četnički pokret je imao jasan cilj – obnoviti monarhiju i kapitalistički poredak po okončanju rata. Dok saveznici ne ojačaju toliko da Hitlerov slom postane neizbježan, Nijemce ne treba uznemiravati. O tome da četnici nisu imali namjeru da se bore, govore i oni koji su isprva bili sa Dražom na Ravnoj gori, kao i oni koji su s njim ostali, pa su po okončanju rata pobjegli iz Jugoslavije. Osim zvaničnih dokumenata četničkog pokreta, potrebno je čitati i memoare. Tako, na primjer, piše Ratko Martinović, u aprilskom ratu poručnik kraljevske vojske, koji sa Dražom dolazi na Ravnu goru, ostaje tamo nekoliko mjeseci i potom se priključuje partizanima, nezadovoljan time što četnici ne namjeravaju da se bore protiv okupatora. Kako je moguće da kraljevski oficir, koji je bio monarhista, a u akademiji učen da mrzi komuniste, napusti četnike i pristupi partizanima, koje su vodili republikanski komunisti?

Očigledno zato što ga je patriotizam tjerao na borbu, koju su četnici izbjegavali. Ili, kako je moguće da pop Vlada Zečević, pravoslavni sveštenik i jedan od lokalnih vođa Demokratske stranke još 1941. godine napusti četnike i priđe partizanima, koje su vodili ateistički komunisti? Opet, sigurno iz patriotskih pobuda. Ovo nisu jedini slučajevi. U partizanskim redovima je od 1941. godine bilo mnogo oficira i podoficira koji su se radije opredijelili da sarađuju sa komunistima u aktivnoj borbi nego da sa svojim kolegama planduju na Ravnoj gori.

Da četnici nisu imali namjeru da ratuju protiv okupatora, svjedoče i njihovi istaknuti komandanti. Tako, kapetan Zvonko Vučković, jedan od Dražinih najvjernijih komandanata, u toku rata komandant Prvog ravnogorskog korupusa, u memoarima objavljenim poslije rata u inostranstvu, otvoreno priznaje da su četnici od početka slijedili politiku čekanja. Ukoliko su u jesen 1941. godine učestvovali u nekim borbama, to su činili iz taktičkih razloga – kako bi spriječili da partizani preuzmu primat u oslobodilačkoj borbi i u očima naroda dobiju oreol jedinih boraca za slobodu. Da je to tako, potvrđuju i sljedeće činjenice. Četnici su prvi izvršili napade na partizane, koristeći u tu svrhu i one svoje snage koje su dotad ratovale zajedno sa partizanima, kao, na primjer, na opsadi Kraljeva. Oni to čine u trenutku kada Nijemci pripremaju ofanzivu na partizane, pa za četnike više nije bilo razloga da simuliraju jedinstvo u borbi sa partizanima.

Današnji revizionisti kažu da je četnička strategija bila opravdana, jer je trebalo spriječiti stradanje srpskog naroda. Kako onda objašnjavaju i opravdavaju strategiju srpske vlade i vojske u Prvom svjetskom ratu? I tada je srpski narod teško stradao, Srbija je bila okupirana, a ipak su i u Srbiji i van Srbije vođene teške borbe, koje su dovele do značajnog uništavanja stanovništva Srbije. Zašto Karađorđevići tada nisu čuvali svoj narod? Suština je u tome što su rat 1914. godine i kasnije vodili zvanična vlada i kralj i što je njihov povratak na vlast bio izvjestan, dok je 1941. godine oslobodilački rat povela progonjena Komunistička partija Jugoslavije, za koju su monarhisti tvrdili da se ne bori za oslobođenje zemlje već za boljševičku revoluciju. Suština je, dakle, bila ne toliko u onome što se dešavalo 1941. godine, koliko u tome do čega rat treba da dovede, odnosno kakvo stanje će biti u Jugoslaviji nakon rata.

Zato četnici nisu prihvatili prijedlog partizanskog Vrhovnog štaba iz oktobra 1941. godine da se formiraju zajednički operativni štabovi, da se vode zajedničke akcije i da svako slobodno mobiliše ljudstvo u svoje odrede. Prvo, oni bi time na neki način priznali legitimnost partizanskog pokreta, što nikako nisu željeli, jer su tvrdili da njime rukovodi jedna partija koja je u Kraljevini stavljena van zakona. Oni nisu željeli da svoj legitimitet dijele sa bilo kim, a njega su pokušali pribaviti tvrdeći da su neporažena i nepredata vojska, koja nastavlja borbu. Drugo, kad bi prihvatili saradnju sa partizanskom vojskom, predvođenom komunistima, dopustili bi mogućnost da ta vojska tokom vremena ojača i stekne legitimitet, s kojim bi se četnici kasnije teško nosili. Za njih je bilo mnogo važnije da se sa partizanima obračunaju već u jesen 1941. godine, dok oni još nisu dovoljno ojačali i dok u toj borbi mogu da se oslone na naciste.

Suština četničkog pokreta bila je u tome da je predstavljao pokret vladajuće srpske buržoazije, koja je dosta dugo tokom rata uživala podršku Velike Britanije i SAD, koja je trebalo da joj omogući povratak na vlast. Međutim, odnosi u zemlji bili su bitno drugačiji, pa je postojala mogućnost da vlast preuzme Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije. Pošto je NOVJ bila nosilac novog društva i nove vlasti, sukob između partizana i četnika imao je obilježje klasnog sukoba, sukoba dva društvena sistema, a ne prosto sukoba dvije ideologije. Četnici nisu prihvatali mogućnost da dvije vojske i dva politička pokreta sarađuju tokom rata, a da sporna pitanja riješe nakon oslobođenja zemlje. Njihov glavni neprijatelj tokom rata bili su komunisti, što se može vidjeti iz niza dokumenata koje potpisuje Draža Mihailović.

Čemu služi revizionizam?

Istorijski revizionizam ima jasne ideološko-političke ciljeve. Prvo, on treba da postigne tzv. nacionalno pomirenje. Navodno, dosta dugo je trajao sukob partizana i četnika. Sada je potrebno postići nacionalno pomirenje. Zakonsko izjednačenje partizana i četnika trebalo je da posluži tom cilju. Njemu treba da posluži i teza o dva antifašistička pokreta otpora u Jugoslaviji, koji su se razlikovali samo po svojim ideologijama i strategijama djelovanja. Nacionalizam sadrži u sebi ideju nacionalnog pomirenja, jer insistira na nacionalnoj homogenizaciji. Da bi to bilo postignuto, potrebno je izbrisati podjele iz prošlosti. A, pošto je nacionalizam vezan uz četnički pokret, nacionalno pomirenje se postiže u korist četničkog pokreta, tako što se brišu njegovi zločini i kolaboracionistički karakter. Jer, ne može biti nacionalnog pomirenja između izdajnika i patriota, ali može biti između pripadnika ili sljedbenika dva antifašistička pokreta, koji su se razlikovali po svojim ideologijama i vojno-političkim strategijama.

Drugo, istorijski revizionizam služi legitimisanju novog poretka i njegovih nosilaca. Manje važno je to što se među nosiocima novog poretka i pripadnicima političke elite nalazi potomci bivših izdajnika, ponosni sinovi svojih dičnih otaca. Oni promovišu reviziju istorije jer time rehabilituju svoje pretke i time pokušavaju da speru ljagu i sa sebe. No, kažemo, to je manje važno, jer se ovako krupne stvari ne čine da bi se sin ili unuk nekog izdajnika osjećao bolje. Revizija treba da dovede do rehabilitacije, a to nije samo rehabilitacija ovog ili onog pokreta, četničkog, ustaškog ili nekog trećeg, već prije svega rehabilitacija određenih ideologija, koje su i danas dominantne.

Svaka politička partija i politički pokret teže da se prikažu kao istorijski utemeljeni, kao partije i pokreti koji nisu „repa bez korijena“. Svaki politički pokret počiva na idejama koje nisu nove, već imaju svoje korijene u nekim ranijim istorijskim epohama. Ako su nosioci tih ideja u prošlosti bili pokreti koji su poraženi i označeni kao kolaboracionistički, potrebno ih je rehabilitovati. Rehabilitacija treba da posluži pranju „savjesti“, ne toliko pojedinaca, mada i njih, koliko čitavih pokreta i ideologija. Ona treba da opravda vođe tih pokreta, ne zato da bi se došlo do istine, već zato da bi mogla biti uspostavljena kopča između tih pokreta u prošlosti, sada „očišćenih“ od vlastitih grijehova, i današnjih političkih elita, koje baštine mnogo toga od tih bivših pokreta.

Revizionizam je, međutim, udar, prije svega, na istorijske činjenice. Jer, ako ćemo pristati na to da neke činjenice jednostavno prikrijemo, a druge objasnimo onako kako je to potrebno učiniti iz političkih razloga, onda nam istorijska nauka nije potrebna. Osim ako je ne posmatramo kao puko tehničko sredstvo u rukama ideologa.

Revizionizam dovodi u pitanje sve ideale za koje su se žrtvovali ljudi u Drugom svjetskom ratu, jer opravdava postupke kolaboracionista.

Umjesto borbe za nacionalnu slobodu, revizionizam propovijeda politiku čekanja, koja je potom odvela njene protagoniste u kolaboraciju. Umjesto nacionalnog jedinstva u borbi protiv okupatora, revizionizam opravdava one koji su poveli rat za očuvanje svojih klasnih privilegija. Umjesto ravnopravnosti naroda, revizionizam uizdiže pokret koji je bio šovinistički. Umjesto borbe za socijalnu pravdu, revizionizam opravdava pokret koji se zalagao za očuvanje društva koje je bilo ekonomski, socijalno i kulturno zaostalo, i u svakom pogledu konzervativno.

Sve to danas zagovaraju političke stranke i pokreti koji su u posljednjih dvadeset godina nosioci ideje rehabilitacije i revizije.

Političke stranke poput Srpskog pokreta obnove, Srpske radikalne stranke, Srpske demokratske stranke ili Demokratske stranke Srbije, a potom i Demokratske stranke i Socijalističke partije Srbije, koje su se zalagale za rehabilitaciju i koje su je na kraju sprovele, jesu stranke neoliberalnog kapitalizma, stranke koje su otvoreno zagovarale šovinizam ili su sprovodile u praksi, stranke koje su sprovodile politiku socijalnog raslojavanja, klasnih podjela, pljačke društvenog bogatstva. Ideološki, razlika između njih i onih koje žele rehabilitovati, vrlo je mala, ako je uopšte ima. Slično važi za stranke – rehabilitatore kod drugih naroda, kao što je slučaj sa Hrvatskom demokratskom zajednicom ili Strankom demokratske akcije.

Da je ovo tačno, pokazuje još jedna činjenica. Mnogi argumenti koje su kolaboracionistički pokreti iznosili kao opravdanje svoje politike u periodu 1941-1945. godina, kasnije su slušani, a još ih i danas čujemo, od zagovornika rehabilitacije. Već to ukazuje na izrazito ideološki pristup rehabilitaciji i ideološki karakter istorijske revizije. Čim se istorijske činjenice prikrivaju, to se ne može učiniti iz drugih razloga osim iz ideoloških. Čim se pristupi tumačenju istorijskih činjenica, to tumačenje je subjektivno, jer ga vrše ljudi, a oni imaju određene ideološko-političke poglede kojih se nikako ne mogu osloboditi. Samo je pitanje ko pribjegava reviziji i iz kojih razloga.

Istorijski revizionizam ne zakopava ratne sjekire nego ih ponovo otkopava. On ne postiže nacionalno pomirenje nego produbljuje jaz, jer ponovo postavlja pitanja koja su već odgovorena i izvrće istinu. Koliko god istina bila bolna jednima, toliko je izvrtanje istine bolno drugima. Stvarnog pomirenja nema niti ga može biti između onih koji su se borili za slobodu i onih koji su služili okupatoru. Stvarnog pomirenja ne može biti ni između onih koji slijede ideje i tradicije jednih i drugih. Niti ga treba biti.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close