Gojko Berić: Kasno buđenje u rano proljeće

Midhat Hajdarević 2014-02-21

Prilika za novi početak u dejtonskoj Bosni i Hercegovini propuštena je davno, onog momenta kad su vladajuće nacionalističke elite svjesno blokirale procese evropeizacije zemlje i odale se pljački i nezajažljivom ličnom bogaćenju. Društvo je završilo u civilizacijskoj i moralnoj močvari, a strah koji je propagiran od strane političkih i vjerskih lidera postao je zamjena za ekonomski i socijalni prosperitet. Ali, svemu dođe kraj. Narod je prozreo trik kojim je godinama obmanjivan. Prisustvujemo kasnom buđenju u rano proljeće.

Piše: Gojko Berić, Oslobođenje

Kakvo ime dati demonstracijama nezadovoljnih građana koje već petnaest dana traju na ulicama naših gradova? Pobuna ili revolucija, državni udar ili buđenje naroda, provala dvadesetogodišnjeg bijesa ili bosansko proljeće, antisrpska ili antihrvatska zavjera, ključanje “bosanskog lonca” ili predizborna kampanja, buka s ulice ili, naprosto, haos? Na prvi pogled, suština nije u formi, u ovakvim i sličnim naslovima što smo ih proteklih dana čitali u novinama, već u eksplozivnom buntu gladnih i poniženih. Novinari su, po prirodi svog posla, u sukobu interesa sa svakom vlašću, oni su njena najsnažnija opozicija, njeni bespoštedni kritičari koji joj nikada ne daju mira. Nažalost, to najbolje mjesto u istoriji novinarstva nije biljka koja je na ovim prostorima ikada uspijevala. O tome ponešto govore i neki od pomenutih naslova, a još više tekstovi koji iza njih slijede. Mediji koji bezrezervno artikulišu ekskluzivno etničke interese Srba, odnosno Hrvata u Bosni i Hercegovini i koji su srasli sa svojim nacionalističkim strankama i njihovim liderima, demonstracije u Tuzli, Sarajevu, Zenici, Bihaću i drugim gradovima tretiraju podrugljivo, kao “muslimansku pobunu” koja ima za cilj da izazove haos u zemlji, kako bi u tom haosu Hrvati praktično nestali, a Republika Srpska prestala da postoji!?

Tu skoro, uvodeći slušaoce u prilog o događajima koji su Bosnu i Hercegovinu ponovo doveli u žižu diplomatskog i medijskog interesovanja, novinarka jednog ovdašnjeg radija kaže kako zahtjevi frustriranih demonstranata nisu precizno artikulisani, niti su im ciljevi jasni. Ali, zar ikome treba objašnjavati zahtjeve i ciljeve gladnih i obespravljenih, ljudi koji se bore za svoj biološki opstanak i opstanak svoje porodice? Zar parole “Bando lopovska”, “Ostavke, ostavke”, “Ublehaši, j..o vas vitalni nacionalni interes” i slične ne kazuju sve. Njihov duh se više ne može vratiti u bocu, prema njima se više niko ne može odnositi u stilu: pričam ti priču.

Bošnjacima može da služi na čast što su se, iako možda prekasno i u malom broju, digli protiv svojih pohlepnih i neodgovornih političkih prvaka, a stvar je Srba i Hrvata hoće li, i dokle, nastaviti da žive kao sužnji svojih mafijaških diktatura. Ali, prije ili kasnije mečka će zaigrati i pred Dodikovim, odnosno Čovićevim vratima. Onima koji svjesno ili zbog lične pometenosti falsifikuju smisao ovog socijalnog bunta i koji su, ujedinjeni u svom političkom cinizmu, cijelu priču prebacili na teren huliganstva, međunarodna zajednica je udarila težak šamar, pozivajući ih da se otrijezne i čuju glas naroda. Od posebnog značaja je činjenica da je 35 istaknutih intelektualaca iz cijelog svijeta uputilo pismo podrške protestima u Bosni i Hercegovini. Među njima su i takvi autoriteti poput Naoma Chomskog, Tarika Alija, Aleksandra Hemona, Slavoja Žižeka i drugih. “Građani BiH ustali su protiv sistema izrabljivanja, nepravde i nejednakosti koji je do sada služio samo malom broju političke, ekonomske i finansijske elite.

Svijet u kojem živimo je svijet podjela, rastućeg fašizma, političkog i društvenog apartheida, neumoljivog kapitalističkog uništavanja zajedničkog bogatstva svih. Bosna svima šalje jedan glasan poziv na buđenje”, kaže se, pored ostalog, u njihovom pismu.

Međutim, oni kojima je ovo pismo upućeno jednako su prema njemu indolentni kao što su svih ovih godina bili indolentni prema katastrofalnom stanju u zemlji, čiji se eho mogao čuti na ulici, u tramvaju, na pijaci ili u kafani. Eho životne svakodnevnice je iz dana u dan postajao sve snažniji, da bi svoj konačan oblik dobio u pomenutim parolama. Naši parlamentarci, naši ministri, premijeri i članovi Predsjedništva BiH djeluju kao intelektualne i moralne minijature, bezvrijedne figure u poređenju sa svakim od potpisnika ove intelektualne peticije, ali njihova oholost nema granica. Nije da oni ne razumiju njene poruke, ali smatraju da je bolje ne priznati bilo kakvu krivicu i braniti se šutnjom. “Najbolje je mirni razlaz i da se naprave tri države – Bosna, Herceg-Bosna i Republika Srpska”, bilo je sve što je Dodik smatrao da tim povodom treba reći.

Ipak, jedno logično pitanje ostalo je bez odgovora. Zašto na protestima u Sarajevu nijednom nije bilo više od hiljadu građana, dok istovremeno na stadion Koševo zna doći po dvadeset hiljada fudbalskih navijača, a još više fanova estradnih zvijezda na njihove koncerte u Zetri? U Sarajevskom kantonu živi više od 400 hiljada stanovnika, Sarajevo je centar akademske i umjetničke elite, ali je ona u najvećoj mjeri korumpirana. S druge strane, masa njegovog današnjeg stanovništva je neprosvijećena i korumpirana samom činjenicom da živi u glavnom gradu zemlje. A neprosvijećen čovjek nema lične hrabrosti i odgovornosti, demokratija je za njega mrtva stvar. Mi smo plašljivi i zaboravni ljudi. U ratnom Sarajevu plašili smo se četničkih snajpera i granata, Cacinih “lovaca na ljude” i nepredvidivih postupaka ovog ili onog Ćele. Rat se davno završio, ali usta su nam i danas puna straha. Ljudi se plaše da će ostati bez posla, da će im djeca morati ići daleko od Bosne, plaše se mafije i uličnih razbojnika, političara i tajnih stranačkih službi, plaše se da ne obole od raka, plaše se mraka i žohara koji gmižu po trulim podovima njihovih stanova. Većina građana živi u znaku gesla: Šuti i gledaj da nekome ne staneš na žulj.