Čovjek je nedvojbeno animalnog porijekla; ne samo da tome svjedoči vanjska i nutarnja anatomska građa njegova, što znanstveno pokazuje i tzv.komparativna anatomija, već njegov razvoj do “visova” – naime, sam sebe smatra vrhuncem živog svijeta – do kojih se popeo, uvjerljivo argumentira i teorija evolucije poduprta nizom dokaza, od fosila do genetike. Proučavanja animalne psihologije i inteligencije drugih životinjskih vrsta, napose sisavaca, ukazuje na niz sličnosti u ponašanju koja je jednostavno moguće korelirati s ljudskim. Naime, čovjek, unatoč duhovnim kvalitetama koje je stekao razvojem, a nikako intervencijom Stvorenja kojeg nitko nije nikada vidio, a o Njemu razvija nedokazive hipoteze navodno ga poznavajući bolje od sebe sama, nije nimalo originalno stvorenje. On kopira, da ne kažemo imitira poredak iz kojeg je i potekao. Životinjski svijet i njegove darvinističke navade, naravno na sofisticirani – što niukoliko ne mora značiti i humani – način. Čovjek je sofisticirana životinja! No, najprije da razračunamo s hipotezom Kreatora, kako bismo se na miru posvetili sebi samom – ljudskom biću. U kršćanskoj mitologiji (a cijela hipoteza nije doli mit s korjenima iz politeističkih antičkih, predkršćanskih vremena), sasvim se jednostavno (u njih je sve krajnje jednostavno, što će reći prilagođeno shvaćanju uma ne daleko odmaklog u razvoju) cijela stvar prikazuje slijedećom shemom:
Taj, tzv “štit Trojstva” je maštovita kombinacija tri elementa, od kojih jednog (Sina) možemo identificirati s ma kojim od bezbroj stvarnih (i danas postojećih) mučenika ljudskog roda, drugog (Sveti Duh) smatrati pretjeranom apoteozom vlastitog duha kojeg čovjek vrlo slabo poznaje, dok je treći element (Otac) produkt razigrane mašte vođene naivnom pretpostavkom da cijeli svijet mora imati inteligentno porijeklo, poput ne previše inteligentnog njihanja bokovima i uštrcavanja sperme u “plodno tlo”. Cijela sinteza ovog “trojstva” u vrhovni entitet imenom Bog, nije doli simplifikacija ingenioznih – u odnosu na svoje okruženje – “učitelja”, kojima znanost, tehnologija i svekoliko milenijsko ljudsko iskustvo nije potrebno da bi našli “konačno” objašnjenje svega postojećeg! Kako svekolika nauka ne može “razračunati” sa vjernicima (koji svoju neutemeljenu vjeru kao oružje upotrebljavaju protiv znanstveno fundiranog – temeljem indicija i dokaza –uvjerenja o čovjeku još nepoznatim stvarima, služeći se podmetanjima da se radi o vjeri njihove vrste – subjektivnom intuitivnom uvjerenju), to je najbolje u njih raspiriti vlastitu zabludu uočivši sličnost prikazane sheme s kvarkovskom strukturom tvari. Naime osnovne gradivne kockice tvari (ne materije, nego upravo tvari, supstancije!), poput protona ili neutrona, sastoje se od tri nerazdvojivo povezane elementarne čestice – “svetog trojstva” suvremene fizike. Kvarkova. Što veću energiju ulažemo pokušavajući izolirati individualni kvark, to se veza među njima pokazuje neraskidivijom. Ni teorijski se ne može raskinuti, slično “neraskidivom jedinstvu” Oca, Sina iSvetog Duha u zapadnokršćanskoj mitologiji. Prikazana shema prije naliči fizikalnom dijagramu negoli dokazu bilo čega drugog sem maštovitosti njenih kreatora, može biti i prenesenom nam a naivno shvaćenom tumačenju neke napredne vanzemaljske inteligencije. Sad, dok se vjernici kuhaju i mućkaju nove “dokaze” vlastite vjere, vratimo se čovjeku.
Kao što je rečeno, čovjekova slika društvenog ustroja nije drugo negoli sofisticirana preslika – kopija – animalnh odnosa živog svijeta, što se često naziva socijalnim darvinizmom, dok najnapredniji mislioci sve više počinju shvaćati stvari. Nije naše da kreiramo sliku svijeta po ugledu na naturalno vladanje svojih dalekih evolucijskih predaka, već da je prevaziđemo u humanističkom smjeru. Sve se više odvajajući od predaka – ne stideći se niti dovodeći u pitanje naše porijeklo – u stvaranju ljudskog svijeta. Mašta prosjeka (da ne govorimo o razumu) to nije sposobna uvidjeti, jer – da karikiram – “što majmun vidi, to majmun radi!”. Većina ljudskog roda upravo je na tom razvojnom stupnju, ne previše udaljenom od najbližih životinjskih prethodnika. Dvije stvari su vrlo jasne već i obrazovanijem laiku. U životinjskom svijetu postoji hijerarhijska struktura, i darvinistička borba za opstanak (preživljavanje). Ako analogija sa hijerarhijom odnosa u ljudskim društvima i s nesmiljenom (tržišnom) konkurencijom koju zagovaraju liberalni ekonomisti, prosjeku nije vidljivija i jasnija od nikom razumljivog“štita Trojstva” – onda se tu ništa ne može. Stvar je savršeno jasna:“majmun radi, što majmun vidi!”, a vidi vladanje animalnog svijeta (iz kojeg potiče) oko sebe i preslikava ga na vlastitu vrstu. To što klanjanje “zlatnom teletu” zamjenjeno idolopoklonstvom spram “razapetog Isusa” (oboje prakticirano pred kumirima, mada se potonjem, za razliku od prvoga, priznaje samo simbolička uloga) ili simbolično ljudožderstvo (hostija i vino) namjesto stvarnog, tumači kao vrhunce svoje humanizacije, ponoseći se njome, nije doli previd – sasvim razumljiv na evolucionom stupnju većine –pravih humanih odnosa među ljudima. Animalna poputbina – relikt animalnih duhova u vlastitom tijelu – nastoji se ublažiti uvođenjem simbolike u igru, a simbol je samo nešto što sugerira srodnost sa suštinom koja je nedohvatna, jer je u ljudskom umu zamijenjena upravo znakom. Suština se svodi na formu koja tek sugerira njeno postojanje.
“Kao što u ljudskom društvu postoji klasna (ili kastinska, primjerice u Indiji) hijerahija, tako i među životinjama postoji hijerarhija struktura koju su etolozi (etologija – usporedna biologija ponašanja) označili imenima alfa, beta, gama, delta, epsilon i omega. Alfa mužjaci su ekvivalent muškog despotskog vladara, dok ostali tvore sve niže i niže članove animalnog društva u kojem omega jedinke odgovaraju najnižoj klasi suvremenog ljudskog društva – radničkoj klasi. Dok životinje status dominantnih ostvaruju fizičkom superiornošću (snagom), dotle se u ljudskom društvu on ostvaruje ekonomskom superiornošću. Borbi za opstanak u animalnoj zajednici, odgovara klasna borba u ljudskom društvu. Nagrada uspješnim društvenim životinjama su pravo na parenje sa ženkama i bolji dio u konzumaciji ulovljenog plijena; među ljudima – materijalni „plijen“ se naziva ekonomskim, a onaj duhovni dio njegovim socijalnim statusom. Naravno, netko može reći kako su sve to prenategnute analogije i da su možda više posljedica antropomorfnog preslikavanja ljudskih i društvenih osobina na životinjski svijet. Na kraju krajeva, mi proučavamo njih (u znanstvenom smislu) a ne one nas, te bi stoga to moglo biti vrlo vjerojatno. Bilo kako bilo, ipak bismo mogli izvući zaključak da smo svi mi – sav živi i neživi svijet – dijelovi jednog te istog svemira, stoga nije ni čudno postojanje sličnosti među emergentnim zakonitostima koje upravljaju njihovim vladanjem.”
Da objasnim detaljnije navod iz prethodnog citata, kako ne bi bilo zabune. Ne radi se o “antropomorfnom preslikavanju ljudskih i društvenih osobina na životinjski svijet”, već upravo obrnuto – o “humaniziranoj” kopiji vladanja preuzetog iz svijeta naših predaka. I ako se klanjate svom šefu, predsjedniku općine ili države a niste svijesni da se uvlačite alfa mužjaku ili ženki, to je samo vaš problem. Ako umjesto mačem bližnjega svoga nesmiljeno uništavate konkurencijom ne shvaćajući ili ne mareći da mu poput lava grizete grkljan, to je opet samo vaš problem. Ako ste napustili ljudoždersvtvo svodeći ga na već spomenutu simboličku razinu, jer ste shvatili da glad možete utoliti živinama koje vrve oko vas, a vlastitog brata korisnije upotrijebiti kao roba ili potplaćenu radnu snagu, to je opet vaš problem. Ako sve što nastojim prikazati ne shvaćate ozbiljno, to znači da ste tipični pripadnik vrste umišljene da se popela do božanskih visina (čak i jadnije, da je sama proizvod vrhunskih dometa svoje mašte – Boga), to je opet vaš problem. I, dakako, vaših žrtava koje “humano” koristite u ostvarivanju ličnog, u osnovi animalnog interesa: “u se, na se i poda se!”.
Uzalud se potom dičimo vrhunskim pojedincima intelektualno predaleko odmaklim od prosjeka, jer to u osnovi činimo skoro nesvijesno, čuvajućiprivid humanosti. Oni su nam, poput simbola koji zamjenjuju nedosegnutu suštinu, samo alibi i opravdanje vlastitog vladanja koje ne slijedi “posvećene ideale”, dok istovremeno služi kao sredstvo pacifikacije onih koji su shvatili i žele korjenito promijeniti društvene odnose u smjeru stvarnog očovječenja međuljudskih odnosa. Kad “sveti očevi” raznoraznih vrsta (svećenstvo, političari, priučeni a dehumanizirani inteligenti – “intelektualac koji šuti nije intelektualac, nego u najboljem slučaju – inteligent”,…) prizivaju pravedni svijet, mir, ljubav, dobro i jedinstvo ljudskog roda – namjesto da donaciju hipokrizije iz svojih ustiju zamijene bar polovicom plaće od koje bogovski žive, usput (pre)prodajući oružje i bogateći se na račun onih koje zavode slatkorječivošću, pokazuju tek da su na difuznom raskršću razdvajanja ljudskog od životinjskog svijeta (s)krenuli krivim putem. Revolucionari sviju vrsta ih povijesno na to upozoravaju, za sada s relativno sitnim realnim uspjehom, s obzirom da ni sami nisu aktualno sposobni sasvim nadrasti svoju “omega predodređenost”. Mijena se zbiva tek evolucijski, u predugim koracima za suvremenike, ali se ipak zbiva. Kolikim životima su ti sitni pomaci – mali odmaci od životinjskog klanja plijena do njegovog “civiliziranog” prežvakavanja – plaćeni, a kolikima će još biti, je veliko pitanje i istovremeno ogromna tragedija naše, još uvijek samo sofisticirane životinjske vrste. Kaže povjesničar Felipe Fernandez Armesto, u knjizi “Mislite, dakle, da ste ljudi?”:
“Tijekom cjelokupne pisane povijesti, gotovo sve navodno razlikovne karakteristike po kojima se ljudi identificiraju i razlikuju od ostalih stvorenja, iz kategorije neljudi, bile su, kako se pokazalo, pogrješne, ili su navodile na pogrješan trag.”
Koliko je tko odmaknuo na tom putu, može provjeriti pokušavajući shvatiti slijedeće misli:
„I sad, da Vam kažem: Ja smatrarn da je nacionalna (ili plemenska) pripadnost nešto potpuno privatno i intimno, poput ljubavi, religioznosti, prijateljstva i svega onoga što zadire u čovjekovu unutrašnjost kao ono intimno njegovo. Isticati to kao najbitnije, znači ne respektirati da nije dovoljno roditi se kao taj i takav, nego kakav je tko čovjek, pa mu ta njegova nacionalno-plemensko-rodovska pripadnost ne može prekriti ili prikriti njegov eventualni lopovluk, zločinstvo i bilo koju ljudsku anomaliju. U protivnom ćemo sve svesti napokon na sudbinsko-fatalističku genetsko-biologijsko-zoologijsku apsolutnu odredjenost. Onda tu čovjeka više nema, pa ne može biti riječ ni o kakvoj njegovoj slobodi. Time se čovjek onda doista svodi na rang puke životinje. A ja mislim da čovjek to nije, pa mu to ne mole biti alibi za bilo kakvo njegovo zlodjelo. U tom. i samo u tom smislu mislim da je nedopustivo bilo koga prozivati po njegovoj nacionalnosti, jer je to onda zadiranje u njegov vlastiti integritet. Jer, napokon, svatko se mole deklarirati onako kako se osjeca, a da to ne mora svaki dan iznositi na sajam. Zato su meni sumnjivi svi oni koji se stalno busaju u prsa, u ovom slučaju, kao “dobri i pravi Hrvati”, jer time žele postići nešto drugo, a kao što vidimo oko sebe: uvijek nešto materijalno vrlo opipljivo! Eto, toliko o tome. Mene moje hrvatstvo ne čini ni filozofom ni čovjekom, nego samo moj osobni trud i napor da to postanem svojim vlastitim djelom. Tko dakle želi znati tko i što je Kangrga, taj neka čita njegova djela. Nikada nisam bio ni mogao biti nešto drugo nego što sam pisao i javno nastupao, kao i kako sam kao profesor na Filozofskom fakultetu predavao i djelovao.“
Prisjetimo li se da je milenij i pol morao proći od Aristarhovih shvaćanja oheliocentričnom sistemu svijeta, do kopernikanske revolucije koja je samo ponovila i nadogradila njegove stavove, dok se hiljadupetsto godina prosjek imenom čovječanstvo gušio u labirintu Ptolomejevskih tumačenja, lakše ćemo shvatiti zašto je neke stvari istom prosjeku nemoguće shvatiti, ma svijetlile sjajnije i od najsjanije zvijezde. Za to je potreban odmak, korak u stranu od animalnog dijela naše biti, sagledavanje sebe sama “izvana”, na neprisiljen i objektivan način. I suština psihoanalize je u tome da dovede da samosagledavanja, što olakšava tumačenje ponašanja i suočavanje s njime. Za to ljudski rod kao cjelina još nije spreman. Hoće li, a ako hoće kad će to biti, mogu odgovoriti samo daleki nam potomci. Dotle tek manjina među nama ima sposobnost zaviriti ispod površine, proviriti iza zastora kojim očajnički i licemjerno prikrivamo robovanje (i kao predatori i kao žrtve) postojećoj socijalnoevolucijskoj suštini vrste, nastojeći svijet tumačiti ne analogijom i preslikavanjem animalnih poputbina, već uvidom u suštinu ka kojoj nam najsmjeliji i krče put. Bilo na prirodoznastvenom, bilo na socijalnom polju. To, što većina širokogrudno prihvaća uvide u prvo područje, odbijajući pod kojekakvim prozirnim izgovorima od istih umova podastrto razumijevanje sebe sama, ne govori o navodno nedosegljivoj biti čovjekovoj, koliko o trenutnom humanističkom statusu vrste. Za kraj poentirajmo poslijednjim riječima Armestove knjige:
“Tvrdnja da su ljudi jedinstveno racionalna stvorenja, intelektualna, duhovna, svjesna, kreativna, savjesna, moralna i Bogu slična bića ipak je, čini se, mit – vjera koje se držimo unatoč dokazima. No mitovi nam trebaju kako bismo lakše podnosili nerješive dvojbe. A naše tvrdnje u svezi s vlastitom prirodom još su više: to nisu obični mitovi, nego i težnje koje još očekuju ostvarenje. Prema mjerilima utopijskih nada koje je identificirao Justin Stagl(austrijski sociolog kulture; op. autora), uistinu smo bestijalna stvorenja, no oni tračci samouzdizanja do istinski drukčije kategorije – do razine anđela, ili boga, ili junaka iz stripa? omogućuju nam ono dragocjeno nezadovoljstvo sobom na kojem možemo poraditi i na čijim temeljima možemo dalje graditi. Kada bismo beskompromisno raspršivali mitove, pogazili bismo sva ljudska prava i počeli ispočetka: iznova osmislili značenje izraza “ljudski život” i “ljudsko dostojanstvo”. Zasad, želimo li i dalje vjerovati da smo ljudi, i opravdati poseban položaj koji smo sami sebi dodijelili – ako, štoviše, želimo ostati ljudima i nakon promjena s kojima se neizbježno suočavamo – bit će nam pametnije da taj mit ne odbacimo, nago ga pokušamo ostvariti.”
Milan Kangrga – jedan iz plejade onih koje što prije prekrivamo zaboravom, eventualno ih se sjećajući na obljetnice rođenje ili smrti, te podižući spomenike (njihovo djelo bi trebalo slaviti ne mramorom, već vlastitim životima) – je to jednostavno sublimirao: čovjek je utopijsko, a ne utopističko biće. Biće koje, nadilazeći trenutačna socijalnobiološka ograničenja, povijesno teži ostvarivom, a ne -kao što nam koristoljubive neznalice nastoje imputirati – nemogućem!
Ladislav Babić
sbperiskop.net
