Gojko Berić: Glavni račun između Tuđmana i Miloševića bila je dogovorena podjela BiH

Privučen naslovom, ponovo čitam jedan tekst Ivana Kordića, pitajući se kada će proći “teške godine samoće”, kako glasi njegov naslov. Tekst je objavljen u Slobodnoj Bosni, ovih novembarskih dana prije ravno dvadeset i jednu godinu, kao pjesnikov odgovor onima koji su ga pitali zašto je potpisao Promemoriju za spas Republike Bosne i Hercegovine. Prema ocjeni Miljenka Jergovića, takođe jednog od njenih potpisnika, Promemorija je bila “možda i posljednja državotvorna deklaracija cijele i cjelovite, u teritorijalnom, narodnom i građanskom smislu, Bosne i Hercegovine, i predstavljala je, u tom trenutku, otvoreni akt neprijateljstva – intelektualnog i političkog – prema JNA i Franji Tuđmanu, istodobno”. Autor ovog dokumenta bio je Ivan Lovrenović. Potpisalo ga je trinaest hrvatskih intelektualaca, mahom književnika, u Sarajevu, u kasno ljeto 1991, koji su u nadolazećim događajima prepoznali najavu krvavog rata u Bosni i Hercegovini. Dubrovnik će uskoro biti opsjednut i s kopna i s mora, a potom će JNA i srpske paravojne jedinice, 17. novembra, ući u Vukovar, sablasni grad sravnjen sa zemljom. Uporedo s tim događajima, Franjo Tuđman je uzrujano zaoštravao svoju antibosansku retoriku, jer je glavni račun između njega i Miloševića bila dogovorena podjela Bosne i Hercegovine, nesuđenog plijena njihovih ratnih planova.

Promemorija male grupe hrvatskih intelektualaca nije dugo živjela, jer sve što je bilo politički relevantno i što je za sobom imalo silu – bilo je protiv takvih i sličnih ideja. Tek nekoliko njenih potpisnika ostalo joj je vjerno, po cijenu “posvađanosti” sa vlastitom nacijom. Među njima je bio i Ivan Kordić. Shvativši da su jahači apokalipse – jedni sa istoka a drugi sa zapada – već ujahali u njegovu zemlju, on je lucidno nagovijestio ulazak u duge, teške godine samoće, “a ta samoća što nas stiže zahvatit će sve naše narode, sve naše prostore, sela i gradove, kuće i stanove, ulice i kafane, stadione i igrališta, zahvatiće kopno i more, planine i doline; dakle, ta naša samoća bit će jedna od najužasnijih pojava u suvremenom svijetu i ostat će zabilježena kao jedinstven fenomen mržnje”.

Ta deprimirajuća, ali proročanska misao razlog je što se vraćam ovom Kordićevom tekstu. I kao što robijaš broji teške godine svoje robije, tako i mi koji robijamo u okrilju nacionalističke slobode, brojimo godine svoje samoće. U našim životima već ih se nakupilo više od dvadeset. A kako stvari stoje, usudio bih se produžiti njihovo trajanje na cijelo stoljeće. Za sve one koji znaju da ne postoje dobri i loši narodi, dobre i loše religije, već samo i jedino dobri i loši ljudi, život na Balkanu postao je klaustrofobičan kao nikada ranije. Istina, to vrijedi samo za relativno malobrojne pojedince u svakom narodu, koji svoj antinacionalizam nikada nisu skrivali. Za razliku od njih, nacionalistički orijentirana gomila ne osjeća nikakvu samoću, niti klaustrofobiju, ona ne prepoznaje to stanje i ne trudi se, niti umije, da ga racionalno objasni. Ali ona je takođe njegova žrtva, iako toga nije svjesna.

Govoreći o ratnom ludilu devedesetih, u jednom od rijetkih intervjua koje je dao srbijanskim medijima, Radomir Konstantinović je 2002. godine rekao: “Da vam kažem, borba protiv nacionalizma jeste borba protiv samoće. Zašto? Zato što je samoća egzistencijska forma totalitarizma, svakog, pa i ovog nacionalističkog s početka devedesetih godina.” Nažalost, bitka s nacionalizmom ovdje i danas je izgubljena. Radomiru Konstantinoviću, piscu epohalne Filozofije palanke, koji je umro prije godinu dana, živom nije bilo mjesto u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, a mrtvom ni u Aleji velikana u Beogradu, gdje su pompezno sahranjeni pisci Brana Crnčević i Momo Kapor, po zanimanju velikosrbi i Karadžićevi senatori. Samoća kako je shvata Konstantinović, plod je mržnje i totalitarne svijesti, i danas je veća nego što je bila kad je rat prestao. Veća je zato što je mržnja proteklih godina usađivana u sve balkanske narode koji su devedesetih godina učestvovali u međusobnom pokolju. To je rađeno sistematski – izljevima porodičnih frustracija, školskim udžbenicima, ratnohuškačkim knjigama, desničarskim angažmanom klera, medija i političkih i intelektualnih elita. Rezultat svega je povampirenje fašizma u njegovoj srpskoj, odnosno hrvatskoj verziji.

Nigdje na Balkanu antinacionalistima nije lako da budu to što jesu. Takvi su, u pravilu, žigosani kao “izdajnici” nacije. Ovdašnje narode mahom čine politički neosviješteni, neprosvijećeni i vjerski zatucani kolektivi. Fascinirani svojim novim vođama, svi su 90-ih krenuli u opšti pokolj, i kad su napadali svoje komšije i kad su se od njih branili. A taj rat je civilizacijski unazadio i Srbe, i Hrvate, i Bošnjake. Umjesto neslobode u komunizmu, dobili su “slobodu lajanja” (Igor Mandić). Voljom velikih sila, ishod rata u Bosni i Hercegovini donio je Srbima Republiku Srpsku, čija je cijena bila težak moralni poraz zbog počinjenih zločina i genocida u Srebrenici. Hrvate je rat bacio u okrilje desničarskog nacionalizma, od kojeg se, kao i ostali, teško liječe. Što se Bošnjaka tiče, zanimljivo je opažanje Šaćira Filandre, koji u svojoj knjizi Bošnjaci nakon socijalizma, objavljenoj početkom ove godine, piše: “S pravom možemo zaključiti da u modernom dobu nacionalno-politički položaj Bošnjaka nikada nije bio bolji.

Istovremeno, njihovo stanje, njihove unutrašnje prilike, nikada nisu bile nepovoljnije i gore.”

Različitosti koje objektivno postoje među sva tri bosanskohercegovačka naroda komunistički režim je ideološki umanjivao, stvarajući privid njihovog jedinstva. Pokazalo se da to nije valjalo. Naravno, ideolozi nacionalne posebnosti s bijesom su odbacili taj eksperiment i nametnuli model koji postojeće različitosti apsolutizira, dovodeći ih često do apsurda. Ono što nas je spajalo, sada ne samo što nas razdvaja već postaje izvor latentnih političkih i etničkih napetosti. Naš poznati franjevac, dr. Mile Babić, prvi model naziva “terorom u ime općeg”, a drugi “terorom u ime posebnog”, zaključujući kako i jedan i drugi teror negira slobodu čovjeka pojedinca unutar vlastitog kolektiva.

Oslobođenje

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close