Gojko BERIĆ: Dodik “na hlađenju”

Autor ovog teksta je u nezahvalnoj situaciji – bavi se događajem o kojem će svoje mišljenje staviti čitaocima na uvid prije nego što išta sazna o njegovom ishodu. Jedina olakšavajuća okolnost je u tome što sam uvjeren da se u Beogradu neće dogoditi nikakvo čudo. Zvučiparadoksalno, ali na takav zaključak navode razlozi zbog kojih su Dragan Čović, Bakir Izetbegović i Mladen Ivanić prihvatili poziv premijera Aleksandra Vučića da dođu u zvaničnu posjetu Srbiji. Vučić je, naime, poručio svojim gostima da s njima želi razgovarati samo i jedino o budućnosti. Gotovo istovjetno mišljenje o smislu i svrsi beogradskog sastanka iznio je i predsjedavajući Predsjedništva Dragan Čović. On je za to da se konačno “počnu hladiti i polako zatvarati stranice prošlosti”, a političku i društvenu energiju usmjeriti na probleme realnog života. Ako ova “strategija pomirenja” stekne obostranu saglasnost, praktična korist od nje biće gotovo nikakva, jer bi to bio dogovor ljudi kojima politička iskrenost nije vrlina. Vučić je tu u prednosti, trenutno uspješno surfa na talasima svoje političke i diplomatske ofanzive, sluša Putina ali, nešto diskretnije, i Angelu Merkel. S druge strane, trojica lidera koji čine državni vrh BiH jako se razlikuju po svom karakteru, ideologiji, kao i u pogledu ustavnog koncepta zemlje. To je hronična slabost njihove kolektivne pregovaračke pozicije, a hoće li je Vučić iskoristiti ili ne, ostaje da se vidi.

Situacija bi mogla biti još komplikovanija ako se razgovori, što je malo vjerovatno, završe bolnim i obavezujućim kompromisima. U Vučićevom slučaju to bi značilo da on prihvata riskantnu ulogu krotitelja “divljeg konja” zvanog Milorad Dodik. Bakir Izetbegović je tu u najtežoj situaciji, jer veliki broj Bošnjaka nije sklon da prihvati Vučićevu pruženu ruku pomirenja prije nego što ovaj ne izjavi da je u Srebrenici počinjen genocid. Izetbegovićevi najžešći oponenti, uključujući i niz političkih analitičara, ne mogu mu oprostiti njegov politički šlamperaj ispoljen u Potočarima, optužujući ga da je glavni krivac što se Bošnjaci moraju izvinjavati Vučiću umjesto da se Vučić, koji je kao Šešeljev dobrovoljac pucao sa Jevrejskog groblja po Sarajevu, izvinjava njima.

Peti igrač u ovoj beogradskoj partiji političkog pokera, Milorad Dodik, nije sjedio za Vučićevim stolom, ali je njegov duh bio itekako prisutan. Naime, jedan od krupnijih uloga u toj partiji bio je Dodikov privatni referendum o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću (VSTV) BiH, koji je nedavno izglasan u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Od svih liderskih karakteristika koje Dodik posjeduje, najizraženija je i najprovokativnija njegova neobuzdana sklonost ka “političkom prejedanju”, a jedna od njegovih poslastica su referendumi. Uprkos brojnim prijetnjama bošnjačkom Sarajevu, nije se usudio da raspiše referendum o otcjepljenju Republike Srpske i tako ostvari svoju najambiciozniju, ali i najnerealniju političku ideju. Uspio je nešto drugo – da se svojim opasnim političkim provokacijama i svojom bahatošću nametne međunarodnoj zajednici kao centralna politička figura u zemlji. Posljednjih nekoliko godina Sarajevo je najveći dio svoje političke i medijske energije potrošilo na rat sa Dodikom, što se pokazalo potpuno neproduktivnim. Danas oba entiteta, dva mala carstva političke korupcije, siromaštva i organizovanog kriminala, grcaju u bezizlaznim teškoćama. Očajno stanje u Republici Srpskoj smatra se glavnim razlogom što je Dodik posegao za referendumom o državnom Sudu i Tužilaštvu, ali teško da će mu taj blef napuniti entitetsku kasu, povećati penzije, zaposliti nezaposlene i nahraniti siromašne. Protiv referenduma je čitava opozicija u Republici Srpskoj, referendum je digao na noge sve međunarodne faktore koji brinu o Bosni i Hercegovini, a što je Dodiku najteže palo – iza referenduma nije stao ni Aleksandar Vučić. “Dodik je dobro razumeo interese i namere Srbije”, izjavio je premijer nakon susreta s njim.

Ni sa Draganom Čovićem odnosi više nisu kao što su bili. Liderska ljubav nije mogla trajati vječno. Dok se činilo da bi treći entitet, s Mostarom kao hrvatskim stolnim gradom, ipak mogao postati stvarnost, Dodik je neumorno navijao za hrvatsku stvar. Ali kad je postalo jasno da od tog projekta definitivno nema ništa, njihovo političko partnerstvo i lično prijateljstvo, zasnovano na “datoj riječi”, kako je tvrdio Čović, naglo su se ohladili. A kad je Čović uoči komemoracije u Potočarima izjavio kako je pravno nedvosmisleno utvrđeno da je u Srebrenici počinjen genocid nad Bošnjacima, to je bio kraj njihovog savezništva. Doviđenja, Mile, u idućem ratu! “Referenduma neće biti”, tvrdi Čović. Ipak, uzeo je u zaštitu Dodika, rekavši kako ga ne treba napadati, već da razloge za raspisivanje referenduma treba razmotriti, “ukoliko nas oni tjeraju na uspostavljanje nezavisnog pravosuđa”. Bilo kako bilo, Pandorina kutija još nije otvorena, Vučić je poslao Dodika “na hlađenje”, koje može potrajati nekoliko mjeseci, nakon čega je Dodik objavio četiri zahtjeva Republike Srpske kao uslov za odustajanje od referenduma. Međutim, zanimljivija od svega je Dodikova izjava da “Sud i Tužilaštvo BiH profesionalno mogu da postoje i da se bave ingerencijama koje imaju po zakonima BiH, ali ne mogu da se miješaju u pravosuđe Republike Srpske”? Ako se ima u vidu da je Dodik ranije izričito zahtijevao ukidanje VSTV-a, a da je sada radikalno promijenio svoj stav, jasno je da se on našao u živom pijesku i da se sada na svaki način pokušava spasiti. A jedini čovjek koji mu može pružiti ruku spasa je premijer Vučić.

Ipak, utisak je da Dodik polako gubi bezrezervnu podršku Beograda, koju je godinama imao. Komentator Politike (broj od 20. jula 2015.) piše o njemu: “Inače je taj čovek posebnog kova, uglavnom levo smetalo u svakom skladu, isto kao i Bakir i njegovo militarno okruženje sa svoje strane. Ne znam kolika je Vučićeva snaga da ih stalno iznova miri i dokazuje ono što oni inače ne mogu da vide. Ruka pomirenja bez nacifikovanog Dodika i pritvornog Bakira mogla bi da bude samo vid estradno-folklornog patosa, alibi zbog nemoći da se zna šta je to pravo što valja uraditi.”

Sve je to tačno, ali ipak je bolje da pomenuti lideri razgovaraju nego da se gađaju kamenjem!

Autor: Gojko Berić

Oslobođenje