SAD i Europska unija – Koliko nedostaje da i “de facto” postanemo američka kolonija?
Već duže vrijeme, posebno u posljednjih godinu dana, europski lideri ne žele priznati očiglednu činjenicu i da ne zastupaju interese naroda koji su ih izabrali, nego imperijalističke ciljeve Washingtona.
To se može vidjeti u nametanju odredbi pregovora Sporazuma o slobodnoj trgovini (TTIP), a posebice u sučeljavanju s Rusijom s kojom je Europa povijesno i kulturološki povezana, a koje se odrekla zbog sluganskog mentaliteta naših vođa koji pokorno klimaju glavama na sve prijedloge koji dolaze s one strane Atlantika.
Ako je do sada i bilo neke sumnje da prevrati (Ukrajina), pritisci (Grčka), te naznake “Obojene revolucije” i oružane pobune (Makedonija) nemaju nikakve veze s ljudskim pravima i demokratskim slobodama, sada to više nije slučaj.
Američka obavještajno-analitička agencija Stratfor otvoreno priznaje da je “financijska potpora EU i Sjedinjenih Država Grčkoj i Ukrajini u stvari dio američke geopolitičke strategije kojom se želi smanjiti utjecaj Rusije u tim zemljama, jer takvo što podriva jedinstvo Zapada”.
“Grčka kriza i vojni sukob u Ukrajini su na ozbiljan test stavili članice Europske unije i eurozone, čija financijska pomoć tim zemljama za cilj ima smanjiti rastući utjecaj Rusije”, smatraju stručnjaci Stratfora,privatne američke tvrtke specijalizirane za obavještajne usluge i špijunažu.
Problem je samo što je američka pomoć deklarativna i simbolična, a u slučaju Grčke i Makedonije se svodi na davanje savjeta “kako bi je bolje da se uključe u projekt plinovoda TAP, a nikako surađivati s Rusijom”. Amos Hochstein, američki podtajnik za energetiku, putujući po jugoistočnoj Europu uglavnom dijeli savjete, kao što je bio slučaj i s Hrvatskom, kao i kada je posjetio Atenu gdje je izrazio podršku grčkoj vladi, ali bez ijedne konkretne ponude u vidu financijske pomoći.
Nedavno je Grčkoj i Makedoniji “preporučeno” da ostanu pri gradnji plinovoda koji će preko Grčke dopremati prirodni plin iz Azerbejdžana do Europe, a izaslanik američkog State Departmenta Amos Hochstein je izjavio “da će Grčka, ako odbije da preko njenih teritorija prelazi plinovod ruske državne kompanije Gazprom, postati privlačnija zapadnim investitorima i da će pomoći smanjenju ovisnosti Europske unije od ruskih isporuka plina”.
Hochstein je, jednako kao i Stratfor, naglasio da interesi Moskve nisu u skladu s financijskim potrebama Grčke, jer planirani ruski plinovod nije ekonomski projekt, već političko pitanje, prenosi portal SEEBiz.
Koliko god tražili, na internetu nećete naći ništa od mogućih američkih ulaganja u europsku energetsku neovisnost, posebice nakon propasti sjevernoameričke industrije koja se bavila eksploatacijom nafte i plina iz škriljca, koja je samo u Americi nedavno zatvorila više stotine bušotina zbog niske cijene nafte na svjetskom tržištu.
Možda je rješenje u obnovljivim izvorima energije? Kako piše The Globe and Mail, SAD za Europom zaostaju u diversifikaciji opskrbe električnom energijom i imaju premalo vjetroelektrana, što je možda dobar putokaz kako izbjeći kvalitetan, jeftin i lako dostupan ruski prirodni plin. Konačno, “grof Vlad Putin od Kremlja” se njime ionako koristi samo kako bi nam se, kada dođe trenutak, svima zajedno napio naše vazalske krvi. Možda bi za Hrvate, Makedonce i Grke bilo dobro da cijeli Velebit, Šar Planinu, Pindsko gorje i Olimp “zasade” desetinama tisuća vjetroelektrana. Tada ćemo samo sjediti i čekati da se bog i gospodar vjetrova Eol probudi i zapuše, pa ćemo vječno živjeti sretni i zadovoljni i to bez straha da će nam strašni gospodar Kremlja jednom pokucati na vrata.
Konkretno, Amos Hochstein već više od godinu dana putuje po jugoistočnoj Europi i suverenim vladama i državama nameće odluke State Departmenta, a s druge strane ni na jednom službenom sastanku s bilo kojim predsjednikom, premijerom ili ministrom s ovih prostora nije izrekao čarobnu rečenicu: “Obzirom na stratešku važnost koju imate za SAD, mi preuzimamo troškove ili barem dio troškova u diversifikaciji opskrbe energijom, kao i onih koji će nastati zbog odbijanja ruskih projekata!”
Ne! Amos Hochstein, dobro uglađeni, mladi markantni gospodin s besprijekornom frizurom, jedino što zna izustiti jest “kako ruski projekti nisu dobri”, “kako zbog jedinstva Zapada moramo biti spremni i na gubitke”, dok on osobno – što je nemoguće za životopis kojeg je o njemu objavio State Department – “ne razumije projekte kao što je bio Južni tok u kojega treba ulupati milijarde i opet biti ovisni o ruskom plinu”. Naime, to je izjavio prošle godine kada je posjetio Hrvatsku i, kako piše Jutarnji List, naglasio “kako jako voli našu zemlju i dovoljno je da izgradimo LNG terminal, a onda plin može doći od bilo kuda, recimo iz Alžira, i iz Hrvatske ići prema Mađarskoj, a od tamo čak i do Ukrajine”.
Bugari najbolje znaju što znače obećanja Washingtona i Amosa Hochsteina, jer su zbog samoubilačke politike Bojka Borisova ostali i bez Južnog toka i novih blokova NE Belene. Hrvatska vjerno slijedi sve naputke “Velikog brata” i State Department više i ne mora slati svoje emisare u Zagreb, dok istu priču koju je jeftino prodao Bojku Borisovu američki podtajnik za energetiku sada ponavlja Alexisu Tsiprasu i Nikoli Gruevskom.
Vraćajući se na analizu Stratfora, navode se primjeri Grčke i Ukrajine i američki analitičari priznaju “kako je američka financijska pomoć obično povezana s političkim ciljevima”.
Financijska pomoć Kijevu i Ateni? Koja pomoć i u kojem iznosu? Ukrajina je pred bankrotom, jednako kao i Grčka. Sve što je Washington učinio jest da je američki ministar financija Jack Lew nazovao Atenu i predstavnike eurozone od kojih je tražio “da budu fleksibilniji i poduzmu mjere kako bi se osiguralo da Grčka ostane u eurozoni”.
“Jedna od ključnih prednosti Grčke je njen geopolitički položaj, obzirom da kroz nju prolazi Južni koridor koji bi se trebao graditi uz potporu Europske unije, inače plinski projekt koji bi trebao konkurirati Turskom toku kojeg financira Rusija”.
Američki stručnjaci u svojoj analizi otvoreno priznaju da su u Grčkoj zainteresirani za dovođenje na vlast prozapadne vlade, osobito nakon izjava Atene da bi mogla primiti financijsku potporu iz Moskve.
Poznajući Stratfor, ovo je otvorena prijetnja Alexisu Tsiprasu da bi mu se mogao dogoditi “Grčki Maidan”, jednako kao Nikoli Gruevskom u Skoplju.
Priča oko ukrajinske krize, Južnog i Turskog toka, Grčke i Makedonije će prije ili kasnije završiti, ali će Europljanima ostati gorak okus u ustima i to zbog spoznaje da smo bili i ostat ćemo američka kolonija.
Bugari uopće ne moraju biti ljuti na Bojka Borisova, kao ni Ukrajinci na Petra Porošenka, a za Tsiprasa i Gruevskog još treba vidjeti, jer su oni učinili isto što ostali europski lideri čine od kada postoji američki imperijalizam.
Kada je rođen američki imperijalizam? Povjesničari se slažu da je to bilo 1823. godine, kada je tadašnji predsjednik Sjedinjenih Država, James Monroe, najavio “doktrinu” koja nosi njegovo ime. “Doktrina Monroe” je zapravo dokument koji sadrži smjernice američke vanjske politike i već u to vrijeme za Europu ima prilično zastrašujući prizvuk. James Monroe se okomio na europske vlade i upozorio ih su pitanja Sjeverne i Južne Amerike pitanja koja se tiču američke vlade i isključiva su nadležnost State Departmenta.
Vremenom je američka propaganda “Doktrinu Monroe” uspjela ogrnuti u plašt uzvišenih antikolonijalnih ideala. No, zapravo se radilo o vrhunskoj manifestaciji arogancije koja se do dan danas primjećuje u odnosima na relaciji Washington-Europa.
Cilj Jamesa Monroea je prvenstveno bio zamijeniti povijesni europski kolonijalizam u Latinskoj Americi s novim “Yankee-kolonijalizmom”, još okrutnijim i podlijim, unatoč prividu da je zemljama Latinske Amerike donio “više slobode”.
Iako i sama na vrhuncu svoje kolonijalne ere, Europa se tada želji Washingtona pokorila bez riječi. SAD je slobodno oteo Texas Meksiku, uspostavio “de facto” protektorate u Srednjoj Americi i na Karibima, a u Latinskoj Americi instalirao niz marionetskih vlada, civilnih ili vojnih, ovisno o potrebi. Od tada pa do danas su samo jako opasni protivnici pretrpjeli državne udare (Peron, Allende i drugi) ili ih se pokušalo ugušiti embargom (Kuba Fidela Castra).
Ono što je primjetno tada i danas, a što Stara Europa nikako ne želi razumjeti ni onda ni danas, jest činjenica da se američka prevlast na američkom kontinentu, kao ni američka dominacija europskim kontinentom ne podudara s interesima europskih naroda.
Zbog pasivnosti i podaništva Europe, što traje skoro dva stoljeća, uz suučešništvo Velike Britanije su se Sjedinjene Američke Države sve više počele miješati u europske poslove i danas su gotovo u potpuno zagospodarile Europom.
Primarni cilj američke politike je bila i ostala mogućnost slobodnog pristupa bogatom europskom tržištu kojeg treba preplaviti njihovim poljoprivrednim proizvodima, kasnije industrijskim i što je posebno važno – njihovim kapitalom.
Kada su uz lažnu i napadnu “ideološku” propagandu SAD odlučile intervenirati u Prvom svjetskom ratu, istovremeno su se počele miješati u ravnotežu odnosa u Europi. Iznimno arogantni predsjednik Woodrow Wilson je svoj projekt drsko objasnio riječima:”Suzbiti, do krajnjih mogućih granica, sve ekonomske barijere i stvoriti jednake uvjeta za trgovinu između svih zemalja koje su se opredijelile za mir i ujedinile su se u njegovoj obrani!”
Woodrow Wilson je već tada jasno naglasio potrebu provedbe onoga što danas zovemo “globalizacija”, iako je danas kao i jučer to značilo potaknuti rast američkog gospodarstva na štetu Europske unije.
Tadašnja nakana Wilsona nije uspjela, jer su svi europski narodi – iako su se nastavili boriti jedni protiv drugih – bili suglasni da se ne pokore diktatu i američkoj aroganciji.
Međutim, nepravde Versaillesa i drugih mirovnih sporazuma su pripremile izbijanje novog svjetskog rata. Još jednom su SAD intervenirale pod uvjetom da ojačaju svoj ekonomski utjecaj na europskom kontinentu i to je jedini razlog zbog kojeg su se odlučile utjecati na ishod novog sukoba. Povjesničari vrlo dobro znaju da u Sjedinjenim Državama nije bilo ni trunke antifašizma, sve do trenutka kada su u Washingtonu vidjeli priliku da će uključivanjem u rat u Europi profitirati kao nikada ranije.
Međutim, čak ni tada Washington svoja pravila nije uspio nametnuti cijelom svijetu. Tada su uslijedile godine Hladnog rata, neka vrsta prikrivenog Trećeg svjetskog rata u kojem su SAD konačno porazile neugodnog bivšeg saveznika iz Drugog svjetskog rata, Sovjetski Savez.
Na prijelazu s prošlog u XXI stoljeće je Amerika bila jedina supersila u svijetu i konačno je krenula u bitku za potpuno osvajanje Europe. Europa je napadnuta s više strana. Prvo se krenulo s prijetnjama s Bliskog istoka i počelo govoriti o “sukobu civilizacija” – islama i kršćanstva – u čemu su najveću ulogu odigrali američki bliskoistočni saveznici.
Potom su europski kontinent preplavili lažni filantropi i milijarderi koji su počeli osnivati zaklade kojima se danas ne zna broja, ali s vrlo jasnim ciljem. Nakon svega, ideološki, financijski i oružjem potpomognute izbijaju “Obojene revolucije” i to na rubu bivšeg sovjetskog carstva (Srbija 2000. godine, Gruzija 2003., Ukrajina 2004. godine, Kirgistan 2005.). Potom se prelazi na realizaciju “Arapskog proljeća” 2010. -2011. (Tunis, Libija, Egipat, Sirija…) i izazivanje brutalnih građanskih ratova, terorizma, fundamentalizma, masakra i mučenja. Krajnji proizvod te paklene mješavine je vrlo tajanstvena “Islamska država” , odnosno, kvazi-država kojoj je dodijeljena zadaća da zaustavi šiitsku prijetnju koju čine Iran, Irak, Sirija i Libanon. Agresija na Libiju je za zadaću imala destabilizirati jug Europe, a aktivnosti američke administracije u Gruziji, Ukrajini i Moldaviji stvoriti “prijetnju” na istoku kontinenta.
Dosta od toga se zna i iz tajnih službenih dokumenata koji su nekako “procurili” u javnost, najviše zahvaljujući pojedincima kao što su Snowden, Assange, Manning i drugi.
Sjedinjene Američke Države sada bez ikakve zapreke mogu igrati ulogu velikog saveznika i zaštitnika Europe i to je ono što Amos Hochstein i slični nude europskim liderima.
Europa se nije usudila izgovoriti jednu riječ kada je Washington svrgavao režime Sadama Husseina ili Gaddafija, koji ničim nisu prijetili europskim interesima. Jednako tako se nitko u Bruxellesu ne usudi postaviti pitanje zašto Pentagon najviše djeluje u Iraku i Siriji, a ništa ne želi učiniti da islamističku prijetnju suzbije u Libiji, odakle ISIL i islamističke milicije nastale u ratu protiv Muammara Gaddafija ozbiljno ugrožavaju južne granice Europske unije.
U ovom velikom mozaiku je teško ne primijetiti kako rođenje islamskog terorizma prati nepogrešiv smrad nafte. Za afričke migracije s nepredvidivim učincima su krivi Izrael i Saudijska Arabija, koji su zajedno sa Sjedinjenim Državama uništili Irak, Siriju i Libanon. Tu su i krvave provokacije u Ukrajini koje bi mogle dovesti do oružanog sukoba. Na kraju, iako ne manje važno, financijskom globalizacijom se provodi agresija protiv ekonomske i socijalne ravnoteže na cijeloj planeti, posebice u nezaštićenoj Europi. Euroazija i Latinska Amerika stvaraju svoje mehanizme kojima će se vjerojatno uspjeti oduprijeti ovom nasrtaju, dok Bruxelles po tom pitanju ne čini ništa.
Europa je u središtu tog mozaika i sve vojne i financijske aktivnosti za cilj imaju destabilizirati Stari kontinent, gurnuti ga u kaos, izolirati od iskrenih i potencijalnih saveznika i izložiti prijetnji islamističkih militanata na južnim granicama.
Povremeno se čuje neki “glas savjesti” koji otkriva neprijateljsko djelovanje SAD-a u Europi. Takve se odmah etiketira kao elemente koji su zadržali “opasne tragove socijalizma”. Njih u pravilu službeno ne kažnjava američka vlada, ali su tu zato centri, zaklade, odbori, think-tankovi, financijski lobiji i razna tijela kojima pomažu tajne službe, a da se ne spominju utjecajni mediji koji igraju ulogu neslužbenog glasnogovornika američke politike.
Vraćajući se na početak, Amerikanci nikada neće braniti Europu. Oni trebaju “otvorenu” Europu, a ne samosvjesnu “tvrđavu”. Europska unija mora biti bespomoćna, humana, politički korektna, odnosno, najbolje da podjetinji do te mjere da uopće ne primijeti što se događa iza kulisa i da ne vidi do koje se mjere manipulira sa sudbinom više od pola milijarde ljudi koji će na kraju služiti američkim interesima.
Žalosno je da je u bilo koju europsku prijestolnicu dovoljno poslati ulaštenog trećerazrednog američkog diplomata kao što je Amos Hochstein i sve izgleda riješeno.
Kada na se na političkoj karti Europe pojavi Alexis Tsipras, onda prvo na scenu stupa Stratfor koji mu poručuje da pogleda preko sjeverne granice u Skoplje i bolje mu je da se primiri. Ni sljedeći korak Washingtona neće biti službeni, ali su već najavili “kako bi u Ateni voljeli prozapadnu vladu koja pomoć neće tražiti od Moskve”.
Izgleda da je sada potpuno nevažno tko će biti prvi koji će se suprotstaviti američkom imperijalizmu u Europi. To mogu biti Syiriza i Alexis Tsipras, a mogu biti i Nacionalni front i Marine Le Pen ili FIDESZ i Viktor Orban. Nakon skoro dvjesto godina od “Doktrine Monroe” je valjda došlo vrijeme da Europa napokon zauzme vlastiti stav i sama odredi svoje prioritete. Koji će oni biti i s kim u savezu, potpuno je nevažno, ali moraju biti u interesu europskih naroda. Ništa više.
