Nema države, ali ima interesa
Bosna i Hercegovina je i de facto i de jure tronacionalna zajednica s nekim karakteristikama države u kojoj je Ustavom, Izbornim zakonom i cijelim nizom drugih zakona i podzakonskih akata legaliziran apartheid i vladavina manjine nad većinom, a postizbornim mešetarenjima i borbom za vlast po svaku cijenu i bez obzira na žrtve, čak i konstitutivna većina je neshvatljivim potezima svoje nacionalne oligarhije predata, stavljena pod noge i ostavljena na milost i nemilost faktičkoj manjini koja tu i takvu neočekivanu povlasticu nikada nije mogla sanjati ni u najluđim snovima.
Manjak kapaciteta
Politički subjekti koji doslovno diktiraju tokove i intenzitet procesa u zemlji u smislu izgradnje države, njenog uređenja i političkog sistema niti su nastali niti su ikada u svojim programima imali „državu“ u punom značenju pojma, nego realizaciju malih ili velikih, ali u svakom slučaju uskih i isključivih interesa.
Respektivno, slobodu ispovijedanja i prakticiranja vjere bez opasnosti od političkog i policijskog progona, jednakopravno učešće u vlasti bez obzira na procentualnu zastupljenost u ukupnom broju stanovnika, te samo u jednom slučaju, nacionalno koncentriranje i formiranje etnički čistog teritorija i ograđenog jednonacionalnog tora. Zato su, logično, svoje partikularne i ograničene partijske ideologije i ciljeve stavile iznad i ispred bilo kakvih viših, zajedničkih i naročito uspješnih programa i projekata koji bi mogli pokazati njihov definitivni manjak kapaciteta i/ili nedostatak znanja potrebnog za formiranje i izgradnju države, a i zadovoljstvo stanjem.
U međuvremenu, u ovoj zemlji rođeno je i za glasanje prispjelo nekoliko generacija koje ne pamte ništa drugo nego ovo i nikoga drugog nego ove. Te generacije koje ne znaju za bolje od ovoga postale su pravi rasadnik maloljetnika koji, poput onih koje cijeli život gledaju na televizijama (uživo među narodom gotovo ih je nemoguće vidjeti osim kad se pod pratnjom “guraju” kroz saobraćaj ili s istom pratnjom izlaze iz neke kafane) žele isto to, i to odmah. Zadovoljni svojim položajem i statusom, zarađenim, dobivenim i stečenim, ništa se ne čini ni na odgoju ni na obrazovanju cijelog jednog naraštaja kojemu bi, prije ili kasnije, čak i biološki trebalo prepustiti i vjeru i zemlju. Povremene iskrice svjetla, FB-statusi i/ili incidentalno otkrivanje neslaganja aktivnih učesnika u političkom životu sa stanjem, situacijom i ponašanjem nosilaca moći traje upravo toliko koliko je dovoljno da se svjesni uvjere u gustoću mraka, a nesvjesni instinktivno zažmire.
Broj pretendenata na komadić kolača vlasti obrnuto je proporcionalan njihovom kadrovskom i idejnom kvalitetu. Naime, toliko ih je i tako su mali da su sami sebe obezvrijedili do besmisla da je, doista, potrebno biti ne-znam-ni-ja-šta pa povjerovati da oni mogu nešto, bilo šta, promijeniti. Nekoliko jadnih smjena nominativa vlasti i opozicije pokazalo je da u biti nema nikakve suštinske, praktične i korisne razlike između nacionalne i građanske opcije. Uprkos ili upravo zbog poplave, potopa, odrona epskih razmjera političkih organizacija, saveza, stranaka i partija, nastalih inicijativom neformalnih skupina građana, međunarodnih mešetara ili cijepanjem i raslojavanjem postojećih, te u nekim slučajevima i neizravnim posredovanjem velikih političkih subjekata u cilju stvaranja (privida) opozicije sposobne i spremne za promjene.
Za glasanje prispjelo nekoliko generacija koje ne pamte nikoga drugog nego ove
U tom smislu, floskule o hiljadugodišnjoj tradiciji, historijskoj opstojnosti, vjekovnoj državnosti i o tome kako je Bosna sama od sebe(?!) nadživjela nenabrojivo mnoštvo svojih vladara, osvajača, okupatora i pretendenata na njen teritorij osim što nisu tačne – puno se krvi dobrih domoljuba za to prolilo – ne pomažu mobilizaciji Bosanaca i Hercegovaca da nešto, bilo šta, učine za sebe i svoju domovinu. Naprotiv! Pozivanje na samoopstojnost Bosne i Hercegovine usprkos historijskim i drugim burama poslužilo je kao iznimno jak, rekao bih, za neke skupine stanovnika BiH i smrtonosan sedativ. Osim toga, pred i postizborne igre bez granica obeshrabrile su čak i najupornije glasače, a neglasače konačno i definitivno uvjerile da su potpuno u pravu u svome pogrešnom uvjerenju da se njihovim glasom ništa ne može promijeniti.
U najkraćem, u Bosni i Hercegovini se uopće ne radi ni o čemu drugom nego o uzrokovanju, stvaranju, obdržavanju i upravljanju krizom na rubu sukoba niskog intenziteta sa uvijek lebdećom prijetnjom prerastanja čarke ili incidenta u (ponovni) rat. Rješenja nema ili ga ne mogu domisliti. Gurnuti u ustavnu etnokratiju i izbornu partokratiju, tonemo u trotiraniju i trodiktaturu koja se ni po čemu ne razlikuje od one iz koje su nas, kažu, izbavili.
Tuđim riječima: “Glupost je opasniji neprijatelj od zla. Protiv zla možemo prosvjedovati, možemo ga raskrinkati, možemo ga, ako treba, silom spriječiti; zlo nosi uvijek u sebi klicu vlastitog raspadanja, jer ostavlja u čovjeku barem nevoljkost. Protiv gluposti smo bespomoćni. Ni prosvjedima ni silom ne da se tu ništa učiniti; razlozi tu ne vrijede; činjenicama koje protuslove vlastitoj predrasudi jednostavno ne treba vjerovati. Pa iako su činjenice neizbježne, mogu se jednostavno zaobići kao beznačajni pojedinačni slučajevi. Pri tome je glupan, za razliku od zla čovjeka, sobom do kraja zadovoljan; on postaje, dapače, opasan, jer se lako razdraži i prelazi u napad. Zbog toga je potrebno više opreznosti pred glupanom nego pred zlim čovjekom.
Uzaludno mučenje
Da bismo znali kako s glupošću izići nakraj, moramo nastojati shvatiti njenu bit. Jedno je sigurno, ona u biti nije defekt intelekta, nego ljudskosti. Moć jednih ima potrebu za glupošću drugih. Pri tome se ne radi o tom da bi neke određene – dakle možda intelektualne – moći iznenada zakržljale i nestale, nego da pod prejakim dojmom razvoja moći čovjek gubi svoju nutarnju samostalnost te se – više ili manje nesvjesno – odriče vlastitog odnosa prema određenim situacijama. To što je glupan često tvrdoglav, ne smije nas zavesti na pomisao da je on samostalan. Upravo u razgovoru osjećamo da uopće nemamo posla s njim samim, njim osobno, nego s krilaticama i parolama koje su njime ovladane. On je u nekom progonstvu, on je zaslijepljen, on je zloupotrijebljen, zlostavljan u svom vlastitom biću. Postavši tako bezvoljnim oruđem, glupan će biti sposoban za svako zlo i u isto vrijeme nesposoban da prepozna zlo. Tu leži opasnost đavolske upotrebe. Tako će ljudi zauvijek moći biti osuđivani na propast.
Stoga je sasvim jasno da se glupost ne može nadvladati poučavanjem, već jedino oslobađanjem. Pri tome se moramo pomiriti s time da je pravo nutarnje oslobođenje u najvećem broju slučajeva moguće tek onda kad se dogodi vanjsko oslobođenje; sve dotle morat ćemo odustati od svih pokušaja da uvjerimo glupaka. Zato se u takvim prilikama uzalud mučimo kako bismo saznali što, zapravo, „narod“ misli, stoga je to pitanje tako suvišno za one koji odgovorno misle i rade. No, dakako, samo u datim prilikama. Sveti spisi kažu da je strah od Boga početak mudrosti, a to znači da je nutarnje oslobađanje čovjeka za odgovorni život pred Bogom jedino stvarno nadvladavanje gluposti. Doista će sve ovisiti o tome da li vlastodršci više uspjeha vide za sebe od gluposti ili od unutarnje samostalnosti i razboritosti ljudi.” (Dietrich Bonhoeffer)
Autor: Edin Urjan KUKAVICA
Avaz
