Novovrijeme.ba
Prema bivšem taksonomičnom sistemu, koji je živi svijet dijelio na “biljke” i “životinje”, gljive su svrstavane u grupu biljaka. Međutim, u sistemu koji je ustanovljen naknadno i po kojem su živa bića svrstana u pet grupa, naučnici su ustvrdili da su gljive drukčije od biljaka i da treba da budu u zasebnoj grupi. Kad čujemo riječ “gljiva”, prvo što nam padne na pamet su organizmi s kapicom, koji se prodaju na pijacama i koji izgledom podsjećaju na biljke. Međutim, postoji velik broj živih bića koja se mogu uočiti samo pod mikroskopom a koja spadaju u kategoriju gljiva.
Višestruka korist
Uloga gljiva u ekosistemu i njihova korist za čovjeka vrlo su značajne. Koriste se za uklanjanje otpada, prečišćavanje zemlje i povećanje produktivnosti. Postoje i vrste koje se koriste za proizvodnju vitamina, antibiotika i drugih neophodnih nam lijekova. Sa svojim podzemnim mrežama, gljive su posebno zaslužne što naš svijet nije ispunjen organskim otpadom. Sve ovo ukazuje na važnu ulogu gljiva u očuvanju balansa unutar ekosistema na Zemlji.
Posljednja istraživanja pokazuju da su gljive opremljene fiziološkim mehanizmima sposobnim da eliminiraju otrovne materije u zemlji, koje su tu dospjele putem otpada u prirodi. Otporni enzimi u gljivama sposobni su razložiti molekule i eliminirati njihov utjecaj. Ovo je posebno važno kad se radi o otrovnim hemijskim sredstvima, čije molekule se vrlo teško razlažu. Gljivični enzimi ih razlažu na pravom mjestu i sprečavaju njihov štetan utjecaj.
Prema istraživanju koje je proveo Meg Pinz, specijalist u oblasti eko-prijateljskih tehnologija, štetne materije koje putem otpada dospijevaju u zemlju koja se nalazi u industrijskim oblastima, moguće je eliminirati pomoću određenih vrsta gljiva. Uz pomoć enzima koji neprestano rade tokom cijele godine, gljive neprekidno obavljaju funkciju prečišćavanja. Ti enzimi su vrlo jeftini i moguće ih je koristiti gotovo na svim vrstama zemljišta. Nakon otklanjanja štetnih materija, zemljište se pretvara u plodni humus. Štaviše, gljive koje sadrže melamin mogu se hraniti otpadom i tvarima koje su zaražene radioaktivnim zračenjem, a to je trag koji naučnike vodi do razvijanja metoda koje bi pomogle u otklanjanju štetnih utjecaja katastrofa poput one koja se desila u Černobilu. Sve ovo je dovelo razvoja nove vrste tehnologije (Mycoremediation) koja gljive koristi kao sredstvo čišćenja.
Gljivični enzimi se koriste i u proizvodnji papira, kozmetičkih preparata i sredstava za čišćenje. Enzimi lipaze, koji se dobijaju od određenih vrsta gljiva i koji imaju sposobnost razlaganja masti, koriste se kao sredstvo za čišćenje odjeće koje vrlo učinkovito uklanja masne fleke. I dok je uzgoj određenih vrsta gljiva koje se koriste u ishrani prilično jednostavan, druge vrste su vrlo zahtjevne. Također postoje vrste gljiva koje posjeduju ekološku fleksibilnost, takvu da im omogućava preživljavanje u vrlo nepovoljnim uvjetima. Za proces dekontaminacije u prirodi koriste se gljive koje uspijevaju u teškim uvjetima, tako da mjesto hemijskih tvari zauzimaju gljive s enzimima koji su vrlo jefitini i prijateljski nastrojeni prema prirodi.
Primjer najljepše saradnje
Saradnja između drveća i gljiva primjer je najljepše saradnje i koordinacije unutar prirodnog svijeta. Vodu i hranjive minerale, koje prikupljaju putem struktura zvanih “miceliji”, gljive prenose na drvo, čime pomažu njegov rast. Zauzvrat, gljive iz drveta dobijaju šećer, B-vitamin i druge hranjive tvari. Da bi se osigurao nesmetani protok vode, šećera i drugih hranjivih tvari, gljivični miceliji i korijenje drveća međusobno stupaju u čvrstu vezu.
Čovjek je svojim istraživanjima otkrio ovu neobičnu vezu. No, kako je moguće da su gljive i drveće, ta bića koja ne posjeduju svijest, pronašli način da stupe u ovakvu vrstu zajednice? Gljive, koje prodiru u drvo putem matičnih ćelija, formiraju strukturu koja podsjeća na “ćelije unutar ćelija”. Ono što je najinteresantnije jeste činjenica da organizam drveta dozvoljava prodiranje gljive u njegovu osnovnu strukturu. Jer, ako pogledate ovu pojavu, na prvu će vam se činiti paradoksalnom.
Ipak, očito je da u toj zajednici postoji mudrost koja upravlja procesom sjedinjavanja na liniji između drveća i gljiva. S jedne strane imamo proces fotosinteze, putem kojeg drveće prikupljenu sunčevu svjetlost pretvara u šećer, a s druge, tu je voda i minerali koje gljive prikupljaju u dubini zemlje.
Gljive, prilijepljene uz korijen drveta, najprije upoznaju biohemijsko okruženje u kojem se nalaze, a onda, računajući na neophodan nivo energije, hrane i sebe i drvo na kojem se nalaze.
Najnovija istraživanja također pokazuju da biljke međusobno komuniciraju uz pomoć gljiva. Prema rezultatima tog istraživanja, među gljivičnim enzimima, koji putem hemijskih molekula koriste specijalni kod ili jezik, među biljkama postoji nevjerovatna komunikacija. Lučeći neophodne hormone, biljke privlače gljivične enzime koji su im potrebni. Od ove mreže, koju ispod zemlje formiraju gljive, te od komunikacije u kojoj učestvuju milijarde mikroorganizama, korist imaju i biljke, i zemlja, i druga živa bića, ali i same gljive.
Razmnožavanje gljiva
Mikroskopske spore, koje igraju ulogu u razmnožavanju gljiva, šire se velikom brzinom uz pomoć vjetra i kukaca. Organizmi koji dovode do problema s kožom, korijenom kose, noktima ili prstima, uglavnom su gljivični organizmi. Dovoljno je malo toplote i vlage da bi se gljivične spore, koje su na određeno mjesto dospjele putem kontakta, razvile i svojim lučenjima oštetile okolno tkivo. Zelenilo koje se vremenom pojavi na komadu hljeba, sira ili kori narandže također je dokaz da je na tom mjestu došlo do razvoja gljivičnih organizama. Međutim, iako će nas to natjerati na bacanje određene količine hrane, to nije razlog da prema gljivama osjećamo neprijateljstvo. Jer, nakon što su istraživači ustvrdili da tvari (npr. penicilin) koje se dobijaju od gljiva mogu uništiti uzročnike bolesti (bakterije), iskoristili su ih i od njih proizveli antibiotike. I dok su u prošlosti bakterije uzrokovale smrt velikog broja ljudi, antibiotici su znatno smanjili nivo smrtnosti kod određenih bolesti.
Iako se hrane putem organizama i tvari koje se nalaze u njihovoj neposrednoj okolini, gljive su vrlo korisne za okolinu, prirodu i sva živa bića s kojima dijele životni prostor. Uz pomoć enzima koje nose u svojoj strukturi, gljive su sposobne razlagati materije koje se u drugim okolnostima vrlo teško razlažu, kakve su celuloza u drveću, odnosno kitin i keratin u životinjskom organizmu. Riječ je o tvarima koje ljudski organizam nije sposoban probaviti.
Ukoliko bi se detaljno istražila organizacija gljivičnih zajednica i komunikacija unutar takvih zajednica, utoliko bi se vjerovatno pronašla inspiracija za rješavanje mnogih problema s kojima se suočavamo u saobraćaju i komunikaciji. Istraživači s Univerziteta Oxford su ustvrdili da je mreža koju pletu gljivične strukture model za izradu najoptimalnije mreže tramvajskog saobraćaja. Komunikacijsku mrežu, koju stručnjaci planiraju i grade godinama, gljive formiraju za samo 42 sata. Ističući da je mnogo toga što možemo naučiti od bioloških organizama, biolog Mark Fricker navodi da gljive prilikom širenja vlastite mreže koriste najoptimalnije kratice, zajedno sa svim alternativnim rješenjima. Da bi otkrili najbolji način da formiraju putne komunikacije s najviše alternativnih puteva, a koje troše najmanje energije, matematičari, informatičari i biolozi vrše detaljne analize i proračune. I kako onda objasniti “slučajnošću” činjenicu da su gljive opremljene ovakvom vrstom “građevinarske inteligencije”?
Izazivaju divljenje u ljudima
Način ishrane gljiva i njihova međusobna komunikacija nešto je što izaziva divljenje ljudi. Sposobne da formiraju mrežu veličine 15 hektara, gljive koje se na putu širenja susretnu s novom vrstom hrane, redefiniraju vlastiti način ishrane i tako ostaju u životu. Zahvaljujući ovakvoj sposobnosti širenja, gljive koriste alternativne puteve i bez velikih problema stižu do konačnog odredišta. Praćenjem ovog modela širenja, stručnjaci se nadaju da će pronaći dugotrajna rješenja za probleme kakvi su zakrčenja u saobraćaju. Svi koji poznaju način funkcioniranja gljivičnih organizama saglasni su oko toga da čovječanstvo treba iskoristiti puni potencijal koji im se pruža unutar svijeta gljiva.
Ljudi koji borave u prirodi mogu se susresti sa različitim vrstama gljiva. Posebno je važno da u ishrani ne koriste gljive koje su im nepoznate. Jer čak i stručnjaci ponekad imaju poteškoća pri razlikovanju određenih jestivih i otrovnih vrsta. Iako su bogate proteinima, vitaminima i mineralima, u slučaju potencijalnog trovanja, gljive mogu izazvati oštećenje jetre, kad će transplantacija tog organa biti jedini način za potpuno ozdravljenje. Uzmemo li u obzir da je naučno opisano samo 15 posto gljivnih vrsta, jasno je da još postoji veliki broj neotkrivenih vrsta, a, sukladno tome, i fizioloških mehanizama koji ih krase.
Organizam dug pet kilometara
Zahvaljujući svojstvima koja ih krase, gljive se s lahkoćom bore protiv problema s kojima se susreću. Također, jedan veliki živi organizam potječe iz svijeta gljiva. Za vrstu otkrivenu 2000. godine ustvrđeno je da je stara 2.400 godina, a otkrivena je u Nacionalnom parku Malheur, na području Oregona. Riječ je o organizmu dužine pet kilometara, koji se prostire na području od 9 km², što je jednako 1.200 fudbalskih terena, a čiji najveći dio leži ispod zemlje.
