Kada je najpoznatiji tranzicijski filozof sa ovih prostora izrekao antologijsku rečenicu: “Ko je jamio – jamio!”, vjerovatno ni sam nije znao da je tim (rekao bih prostim, ali bojim se pogrešno će me razumjeti) neurohirurški preciznim riječima opisao cijelu jednu epohu koja traje duže od četvrt stoljeća.
Zamazivanje očiju
Ratna osvajanja ozakonjena su dijelom zamrzavanjem stanja na terenu, a dijelom žalosnim djelovanjem međunarodnih i lokalnih sudova koji su nekako, ako ne jednako, onda, zasigurno, proporcionalno podijelili krivicu na sve zaraćene strane. Sve su teze zamijenjene, sve istine zanemarene, pravo je ubilo pravdu, oni koji su počeli sve ratove u bivšoj Jugoslaviji ozvaničeni su kao nosioci mira i progresa u regiji, zatvarajući ovaj historijski ciklus ponudom/zahtjevom da oni, na svoja pleća, preuzmu teret suđenja i dijeljenja pravde onima protiv kojih su pokrenuli osvajački pohod devedesetih godina prošlog stoljeća.
Poslije toga, malo šta više zaista ima smisla. Ponajmanje pozivanje ljudi da otvore oči i povjeruju onom što vide, umjesto onom čime im se te iste oči već desetljećima zamazuju. Daleka prošlost zanima samo rijetke historičare; ona nešto bliža poklonjena je susjedima, a bliska zamagljena žrtvoslovljem i međunarodnim preporukama na koje su naši prvaci (pre)lahko pristali, da je put ka miru trasiran oprostom (za)klanog svome koljaču, silovanih svojim silovateljima, logoraša svojim čuvarima i izranjavanih i obogaljenih onima koji su im ukidali i/ili umanjivali stepen invaliditeta.
Oni mali živi između dva štrajka muku muče da skupe pare i djeci plate kartu u jednom smjeru
S druge strane, nije isključeno da je nesvjesni genij s početka teksta tačno znao šta govori ne samo zbog toga što je na vlastitoj domisli izgradio malo carstvo. Šteta bi bila zanemarljiva da se s tim/njim cijela priča završila. Nažalost, sve nove demokratije rođene u vihoru rata u njegovoj su viziji budućnosti prepoznale životni i filozofski stav, tranzicijski svjetonazor na kojem će moći zasnovati ukupnu filozofiju (njihove) sadašnjosti, a (naše) budućnosti. I jamili su sve što se dalo jamiti. I ne samo ono što vam je prvo naumpalo.
Mi im plješćemo, i tapšemo, i častimo ih lijepim riječima i komplimentima za koje ni sami ne vjerujemo da silaze sa naših jezika… dodvoravamo im se, udvaramo im se, trudimo se biti u njihovoj blizini, guramo se da bi ih makar vidjeli, tiskamo se ne bi li ih dodirnuli kao nekoć naši roditelji što su želeći blagoslov pogleda “najvećeg sina”. Stoga nije čudo da i oni povjeruju da su zaista veliki, da je njihov značaj (u najmanjem) regionalni, a uloga historijska, da su njihove riječi otkrovenjske, namrštena čela zbog nas naborana sudbinskim odlukama, a rijetki osmijesi izmamljeni sažaljenjem i simpatijama prema narodu kao prema mentalno uskraćenoj djeci.
A oni… Obilježavaju godišnjice događaja za koje nisu ni znali da su se dogodili, na mjestima za koje nisu ni znali da postoje, otimajući nam bitke u kojima nisu učestvovali, spominju se mrtvi za koje nemaju pojma kako su poginuli i žive za koje ih ne zanima kako žive: prve, glasno i s pijetetom, a opet nekako slaveći njihovu žrtvu za “slobodu koju mi uživamo”, na druge gotovo svaljujući krivicu za sve ovo što nam se događa tjerajući ih da zažale što i oni nisu među onima kojih se s ponosom sjećamo i slavimo. Za to vrijeme, privode, hapse, sude, osuđuju i presuđuju komandante koji kvare plan time što nisu na vrijeme uvidjeli da nisu trebali preživjeti…
Veliki živi, oni koji će nas uskoro povodom još jednih polusudbinskih izbora ponovo očinskim i toplim pogledima pomilovati sa plakata plaćenih našim – a njihovim – novcem, uvjeravaju nas da nam je bolje nego što mi to osjećamo, da je u međuvremenu prikupljeno poreza više nego prošle godine, da makroekonomski pokazatelji bilježe značajan rast, da su procenti nešto što je bitno, a ne stanje u novčaniku, frižideru i na stolu… Oni mali živi, oni koji su doista zaslužni i krivi za sve, oni zahvaljujući kojima su desetari desetari, generali generali, ministri ministri, predsjednici predsjednici… između dva štrajka muku muče da pronađu način i skupe pare da svojoj djeci plate kartu u jednom smjeru ka međunarodnoj zajednici koja nam je kao sudbinu propisala “nemile događaje”, a čiji nas predstavnici svako malo podsjećaju da smo na dobrom putu i da ispunjavamo uslove i da će nam zaista biti dobro kad im se jednom pridružimo u sretnoj i veseloj porodici.
Oprostiti vladi
Da ne dužim, u spomenutom smislu, a u skladu sa paradigmom da je oprost žrtve krvniku najbolji put ka oporavku društva, da bi stvari konačno došle na svoje mjesto, žrtve privatizacije trebale bi (morale!) oprostiti vladi koja ih je prodala i, sada, radi “mira u kući” godinama ne preduzima ništa da spasi što se još spasiti da, opljačkani bi trebali oprostiti svojim pljačkašima, štrajkači glađu svojim poslodavcima, mali poreski obveznici trebali bi oprostiti poreskim upravama što opraštaju poreske utaje velikim poreskim obveznicima… ubijeni bi na sudu trebali oprostiti ubicama, pogaženi u saobraćajnim nesrećama luđacima za volanima, maltretirani bi trebali oprostiti siledžijama, a svi bismo, kolektivno i pojedinačno, bez obzira na naciju i vjeru, trebali oprostiti našim roditeljima…
Kad sve to obavimo, ostaje nam samo da riješimo: razliku između majorizacije i minorizacije, hoćemo li ili nećemo ići na Euroviziju i da se objave rezultati popisa čiji su troškovi od završetka do danas sa dvadeset narasli na pedeset i dva miliona maraka, pa da se svi skupa uhvatimo za ruke i krenemo na izbore.
Autor: Edin Urjan KUKAVICA – avaz.ba
