Gerhard Roth: Postoji pogrešna ideologija kazne

O pitanju postoji li sloboda volje ili ne, oštro se rapravlja otkako čovjek razmišlja o sebi i o svom djelovanju. Međutim, ova rasprava je označena brojnim nesporazumima.

 

Važno je praviti razliku između slobode djelovanja i slobode volje, na koju je već upozorio filozof David Hume. Sloboda djelovanja je kad možemo činiti što hoćemo, tj. kada (1) ne podliježemo nikakvoj vanjskoj niti unutrašnjoj prisili, (2) posjedujemo alternative, (3) motive djelovanja koje povezujemo sa našom osobnošću. Slobodna volja u klasičnom smislu, kako ju je definirao Immanuel Kant, podrazumijeva da mi po „slobodnoj volji“ možemo prijeći preko tih motiva iz čisto moralnih razloga, koji nas tjeraju da radimo nešto nezakonito. Psihologija i istraživanja mozga smatraju ovo nemogućim, jer sva naša djelovanja su vođena bilo svjesnim ili nesvjesnim motivima koji proizlaze iz naše osobnosti. A ona pak, najvećim dijelom, nastaje iz zajedničkog djelovanja genetskog kretanja, iskustva iz ranog djetinjstva i mladenačke socijalizacije. Ona tvore okvir, u kojem kasnije skupljamo iskustvo. Mi djelujemo moralno jer smo primjereno socijalizirani, a djelujemo nemoralno kada izostaje socijalizacija ili kada je ona bila nedovoljna.

 

Mi smo determinirani našim vlastitim iskustvom

Proces kontrole djelovanja naše osobnosti garantira, da mi sve što činimo, činimo u svjetlu prijašnjih iskustava – jednako svjesnih ili nesvjesnih. Mi smo determinirani našim vlastitim iskustvima, koja se talože u moždanim strukturama i procesima, i to je vrlo svrsishodno. Slobodna volja u kantovskom smislu s ovim se ne može povezati, jer ona zahtijeva da je mi uzdignemo iznad naše osobnosti i iskustva. Iako naša volja nije „slobodna“ u kantovskom smislu, mi se osjećamo slobodno, jer mi ne doživljavamo predsvjesno i nesvjesno donošenje odluka, i jer mi volju doživljavamo kao vlastitu volju, tj. mi ju sami sebi pripisujemo.

 

Problematično je to što se važeće kazneno pravo i njegov princip krivnje temelje na kantovskom principu slobodne volje. Prema tome počinitelj kaznenog djela mogao se, unatoč svim uvjetovanostima preko osobnosti, okolnosti i mogućnosti, odlučiti za pravo i protiv nepravde; a to što to nije učinio, utemeljuje njegovu krivicu. Psiholozi, istraživači mozga i mnogi odvjetnici drže ovakvo utemeljenje krivice apsurdnom. Kao što mnoga istraživanja o kroničnim nasilnicima pokazuju, uzroci njihovog djelovanja leže u genetskim i psihosocijalnim deficitima, koje počinitelji ne mogu kontrolirati. I ako je počinitelj, kao i svaki duševno zdrav čovjek, odgovoran za svoja djela, samim time nije moralno kriv.

 

 

Pogrešna ideologija krivnje i kažnjavanja

Naime, mora se i u krivičnom pravu, slično kao i u civilnom pravu, odgovornost odvojiti od moralne krivnje. Ujedno, trebaju se poduzeti mjere, koje će počinitelje spriječiti da ponovno čine krivična djela, kroz vježbanje, psihoterapiju ili u krajnjem slučaju ih „zatvoriti“. Nažalost do sada su se, iz jedne krive ideologije krivnje i kažnjavanja, jako malo istraživale mogućnosti vježbanja i terapije. Ovo se mora nužno promijeniti.

 

| Gerhard Roth rođen je 1942. u Marburgu. Studirao je filozofiju, germanistiku i muzikologiju u Münsteru i Rimu. K tomu je studirao biologiju u Münsteru i Berkeley, te je doktorirao iz filozofije i zoologije. Od 1976. Roth je profesor psihologije ponašanja na univerzitetu Bremen, a od 2008. direktor je na tamošnjem institutu za istraživanje mozga. Roth je suosnivač Roth GmbH, čiji je cilj aktualne znanstvene spoznaje neuroznanosti i psihologije prenijeti u korporativni svijet

 

Posljednji tekst iz debate o slobodnoj volji iz The European – Das Debatten-Magazin

S njemačkog jezika preveo Darko Pejanović

Prometej.ba | 25.1.2013