“Genocid onih drugih”

Genocid ili masakr? Kako nazvati masovno ubijanje Armenaca? Tim pitanjem i s tim u svezi i sa Srebrenicom se bavi tisak na njemačkom jeziku. Tema pisanja listova su i predstojeći izbori u Velikoj Britaniji.

(DW.DE)

U članku pod nazivom “Genocid onih drugih” švicarski Neue Zürcher Zeitung (NZZ) piše da proteklih godina kako turski tako i srpski političari javno govore o “mračnim odlomcima povijesti njihovih naroda”. NZZ s tim u svezi podsjeća na Deklaraciju o Srebrenici kojom je Narodna skupština Republike Srbije 2010. “osudila ubijanje oko 8.000 Bošnjaka od strane bh. Srba”.

Dodik je nedavno položio cvijeće za žrtve u Srebrenici

List podsjeća ujedno da je iste te godine tadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić otputovao u Srebrenicu i poklonio se žrtvama. “Nedavno, nekoliko mjeseci prije 20. godišnjice srebreničkog masakra je na mjesto događanja u Srebrenicu došao i Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, i položio cvijeće. A i u Turskoj se stvari pokreću s mjesta. Imajući u vidu masovna ubojstva osmanskih trupa nad Armencima 1915. godine je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan kazao da žali zbog ‘nehumanih posljedica tih djela’. Čudnovata formulacija, ali ipak je nešto kazao. Međutim, pojam genocida, kojega većina povjesničara smatra prikladnim kako bi se okarakterizirala ubijanja Armenaca i s kojim međunarodni sudovi kvalificiraju tragediju u Srebrenici, u srpskoj i turskoj politici je tabu. No interesantno je da ni Erdogan, ni Dodik nemaju probleme s tim pojmom kad se radi o drugima. Ne bi došlo do genocida u Srebrenici da je Turska bila tako jaka kao danas, kazao je Erdogan. S druge strane se Dodik čudi zašto je Turskoj tako teško njihov genocid tako i nazvati”, piše NZZ.

Jugoslavenski ratovi – dramatično poglavlje u književnosti

Ratom u bivšoj Jugoslaviji se NZZ bavi i u svom drugom članku, ali konkretno o književnosti na tu temu. List tako navodi da postoji mnoštvo književnih djela koja su nastala “u kontekstu jugoslavenskih ratova devedesetih godina”, te da je bazelski profesor književnosti Boris Previšić poredao ta djela u svojoj knjizi “Topografirana književnost. Balkan i postjugoslavenski ratovi na meti naracije.” Njega zanima interakcija između povijesnih činjenica i poetske forme, te to naziva “topografiranjem” književnosti, pojašnjava NZZ.

Dževad Karahasan

“Kod Davida Albaharija, Miljenka Jergovića, Slavenke Drakulić ili Dževada Karahasana je osjetan pokušaj da se preko naracije shvati ratno nasilje, kako bi se moglo naučiti iz toga. Dosta prostora se daje Peteru Handkeu. On nije netko tko pojednostavljuje stvari, već netko tko ih čini kompliciranima, koji stvara fascinantne krajolike da bi zatim pao na nos s plitkim prosudbama. I za njega ‘Jugoslavija’ nije životni svijet, već svijet snova, čiji ga nestanak vrijeđa”, piše NZZ o Previšićevoj knjizi dodajući da je ona svojstven i detaljan vodič kroz jedno dramatično poglavlje europske književne povijesti.

Britanska politika na putu prema koaliciji

“Izbori ili revolucija”, naslov je komentara kojega uoči parlamentarnih izbora u Velikoj Britaniji donosi Süddeutsche Zeitung (SZ). List navodi da se na izborima u četvrtak (7.5.) neće raditi samo o tome tko će biti naredni premijer, već će se odlučivati i o političkom sustavu u toj zemlji. “Sve ankete prognoziraju da će kako konzervativci, tako i laburisti biti daleko udaljeni od 50 posto neophodnih glasova. Obje stranke bi mogle dobiti oko 33 posto glasova. To znači: onaj tko bude htio vladati, morat će koalirati. Unatoč tome, obje stranke se ponašaju kao da to u sustavu nije predviđeno. Kategorično odbijaju koalicije i dogovore, iako je svim sudionicima u političkoj igri jasno da će jutro nakon izbora morati započeti dogovori i pregovori o koalicijama. U Njemačkoj je koalicija normalan oblik vladavine. U Velikoj Britaniji je to dugo bilo drukčije”, piše SZ pojašnjavajući da su dosad u Velikoj Britaniji dvije stranke vodile glavnu riječ: Konzervativna stranka i Laburistička stranka, odnosno da vlada sustav većinskog glasovanja te da manje stranke nisu igrale gotovo nikakvu ulogu u formiranju vlasti. Taj se sustav od Drugog svjetskog rata pa sve do 2010. pobrinuo za to da jedna stranka može sama vladati, piše dalje SZ i nastavlja: “To što konzervativci 2010. nisu osvojili apsolutnu većinu i morali ući u koaliciju s liberalnim demokratama, nemalom broju konzervativaca važi kao neka vrsta propusta jer su se birači nekako zabunili. Ali, kako je poznato, birači nikad ne griješe.”

Oštra borba između Milibanda i Camerona (d.)

SZ s tim u svezi dalje komentira da je, uzimajući aktualno stanje u obzir, moguće da kandidat laburista Ed Miliband postane premijer, iako nije šef najjačeg kluba poslanika u parlamentu. Iako Miliband službeno isključuje mogućnost koaliranja, moguće je da ga škotska stranka SNP bude tolerirala u manjinskoj vladi, pojašnjava SZ navodeći da bi konzervativci u toj konstelaciji bili pobjednici izbora, ali ne bi imali pristupa vlasti. “To bi moglo dovesti do fundamentalnog obrata u političkom sustavu Velike Britanije. Politička kultura bi bila uzdrmana. Ovi izbori bi mogli značiti novu političku eru, što bi u jednom prvom koraku glasilo da bi koalicija kao takva de facto i u britanskoj politici postala normalno stanje”, navodi SZ.

• Autor Marina Martinović
  DW.DE