Prema definiciji, Parada ponosa, Povorka ponosa (poznata i kao Gej parada) je godišnja povorka LGBT osoba, koja se održava u mnogim gradovima širom svijeta. Većina parada se organizuje u junu, kako bi se održalo sjećanje na Stounvolsku pobunu, ali ih, gledano na svjetskom nivou, ima tokom cijele godine.
Stounvolska pobuna je događaj koji se desio 27./28. juna, 1969. godine, u klubu „Stounvol in“ u njujorškom kvartu Grinič Vilidž. Tom prilikom su se drag kvinsice pobunile protiv policijske racije, maltretiranja i hapšenja. Ovaj događaj se smatra jednim od najvažnijih događaja u istoriji LGBT pokreta i početkom savremene borbe za LGBT ljudska prava. Naredne godine, 28. juna, Front oslobođenja gejeva, pod koordinacijom Brende Hovard, organizovao je prvi marš u Njujorku u znak obilježavanja tzv. Stounvolske revolucije, marširajući od Grinič Vilidža do Central Parka. U isto vrijeme, LGBT osobe su organizovale slične marševe u Los Anđelesu i San Francisku.
Parada ponosa, koja će se održati po prvi put u Sarajevu 8. rujna 2019. u Sarajevu, samo je još jedan u nizu projekata ideološke naravi, a koje nam “prodaje” Međunardona zajednica.
Prava i obaveze građana regulišu se zakonima, a ovdašnje zakonodovstvo i takvoj populaciji osigurava pravnu zaštitu – u prilog te tvrdnje donosimo izvode iz 136 stranica analize “Prava i slobode LGBT osoba – Seksualna orijentacija i rodni identitet u pozitivnom pravu u Bosni i Hercegovini”, autora Damir Banović
“Bosna i Hercegovina je 2003. godine donijela Zakon o ravnopravnosti spolova kojim se sistemski rješeno pitanje zabrane diskriminacije u raznim oblastima javnog i privatnog života koja su uzrokovana na bazi spola i/ili seksualne orjentacije…
Zakon o ravnopravnosti spolova je prvi sistemski zakon koji je izričito naveo zabranu diskriminacije na osnovu seksualne orjentacije. U članu 2, stav 3. navodi se da diskriminacija na osnovu spola i seksualne orjentacije zabranjena je. Zakon garantira punu ravnopravnost u svim oblastima života kao što su obrazovanje, ekonomija, zapošljavanje i rad, socijalna i zdravstvena zaštita, sport, kultura, javni život i mediji. Zakon izričito navodi da se zaštita koju on pruža ne ograničava na striktno navedene oblasti javnog ili privatnog života, te se može proširiti i na ostale. Koje bi to druge oblasti bile, ovisi isključivo od organa koji primjenjuju zakon.
Država Bosna i Hercegovina je potpisnica brojnih međunarodnih konvencija, no nijedna od tih direktno ne brani diskriminaciju na bazi seksualne orijentacije i rodnog identiteta, već se mogu koristiti kao opšti sistem zaštite ljudskih prava i kao indirektni oblik zaštite. Međunarodne konvencije univerzalnog karaktera obavezuju Bosnu i Hercegovinu po dva osnova. Ustav Bosne i Hercegovine u svom aneksu sadrži 13 konvencija univerzalnog karektera te se one u tom smislu mogu smatrati materijalnim dijelom ustava i pravnog sistema(2) . S druge strane, Bosna i Hercegovina je članica međunarodnih konvencija, te je obavezuju prema međunarodnom pravu.
Federacija Bosne i Hercegovine, kao jedan od entiteta u Bosni i Hercegovini ima svoj ustav u kojem su između ostalih i zagarantovana osnovna ljudska prava i slobode. Ljudska prava i slobode dodatno su zaštićena putem 21 međunarodnog instrumenta koji se nalaze u Aneksu I na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine. Oni su dio ustavnog teksta te se mogu direktno primjenjivati na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine bez obzira što su neki od instrumenata deklaracije. U odjeljku II, član 2 Ustav Federacije Bosne i Hercegovine nudi listu prava koje se garantuju osobama, te prava koja uživaju građani Federacije…
… Entitetski ustav, dakle, indirektno pruža zaštitu LGBT osobama, jer, navodeći listu prava govori da ta prava uživaju sve osobe na teritoriju Federacije BiH. Ne treba zanemariti i dio 53 koji navodi zaštitu potencijalno ugroženih grupa jer je LGBT zajednica potencijalno ugrožena i ustavnu odredbu treba tumačiti na ovaj način.
ZAKONSKI OKVIR ZAŠTITE PRAVA LGBT OSOBA
1. Zakon o ravnopravnosti spolova Bosne i Hercegovine
2. Zakon o zabrani diskriminacije Bosne i Hercegovine
Zakon o ravnopravnosti spolova BiH zabranjuje javno prikazivanje i
predstavljanje bilo koje osobe na uvredljiv, ponižavajući ili omalovažavajući
način s obzirom na spol i seksualnu orijentaciju. Također, Zakon o zabrani
diskriminacije navodi da se on posebno primjenjuje u oblasti medija i javnog
informisanja, te utvrđuje posebnu mjeru objavljivanja presude u sredstvima
javnog informisanja u situaciji kada je diskriminacija učinjena kroz medije
(štampane, printane i elektronske).
Mehanizmi na univerzalnom i regionalnom nivou, iako izričito ne navode seksualnu orijentaciju i rodni identitet kao zabranjene osnove diskriminacije (osim u par izuzetaka) kroz djelovanje organa za primjenu međunarodnih dokumenata, te šire tumačenje propisa uključuju i zabranu diskriminacije i prema seksualnim i rodnim manjinama. To je posebno vidljivo kroz djelovanje Komisije za ljudska prava na univerzalnom nivou i prakse Evropskog suda za ljudska prava. Njihove prakse su prevenstveno išle ka ukidanju diskriminacije u pogledu uživanja ličnih i političkih prava neuplićući u oblasti regulacije pitanje prava na brak i nasljeđivanje. Imajući u vidu činjenicu da državljani/ke Bosne i Hercegovine imaju pravo obraćanja ovim institucijama, značaj njihovog rada je još i veći. Novija sudska prava Evropskog suda za ljudska prava ide u pravcu širenja prava LGBT osoba u smislu prava na brak ili ekvivalenata.
Generalni je stav da LGBT zajednica, zbog straha od stigmatizacije i daljnje diskriminacije, često ne koristi postojeće mehanizme. Drugi razlog je nepoznavanje sistema zaštite ljudskih prava. Jedan od načina otklanjanja prepreka jeste jačanje LGBT zajednice, te nefomalne edukacije kroz nevladin sektor, odnosno putem saradnje vladinog i nevladinog sektora.”
(Kraj preuzetog teksta iz analize “Prava i slobode LGBT osoba – Seksualna orijentacija i rodni identitet u pozitivnom pravu u Bosni i Hercegovini”, autora Damir Banović.
Cjelokupno pravno uređenje se dijeli na dva velika pravna područja, naime, na javno pravo i na privatno pravo. Općenito se može reći da privatno pravo regulira pravne odnose između građana, a da se javno pravo odnosi na izgradnju i djelatnost državnih organa kao i na odnose između države i građana.
Razlikovanje između javnog i privatnog prava nije pravno-logički neophodno. Ono nije konsekventno provedeno u svim pravnim kulturama i homogenim pravnim krugovima. No, ono odgovara pravnoj tradiciji koja se oslanja na rimsko pravo, a posebno na njemački pravni krug. U historijskom smislu, razlika javno-privatno pravo počiva na recepciji rimskog prava u čijim okvirima se već razvijala tzv. teorija interesa. Prema njoj, javno pravo služi opštim, a privatno pravo individualnim interesima. Sažima je stav rimskog pravnika Ulpiana (170-228 p. n.e.): Publicum ius est quod ad statum rei Romanae spectat, privatum quod ad singulorum utiitatem. Poseban značaj je razlikovanje imalo u 19. stoljeću. U to vrijeme se razvila teorija subordinacije prema kojoj javno pravo karakterizira odnos podređenosti (građanin- država), a privatno pravo odnos jednakosti (građanin-građanin).
U prilogu ove teme donocimo (link): Sloboda izražavanja i pravo na privatnost prema Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima
Seksualnost je integralni dio personalnosti svakog ljudskog bića. Seksualnost je aspekt humanog i socijalnog života koji je uvijek povezan sa tijelom, razumom, politikom, zdravljem i društvom. Seksualna prava uključuju izražajne, udruživajuće i participatorne elemente i duboko su vezana za tjelesni integritet i lični suverenitet.
Kako iz svega navedenog možemo zaključiti da postoji zakonski okvir za slobodno izražavanje seksualnih sloboda, bilo kakvi pokušaji da se bilo čija prava dopunski prenaglašavaju, između ostalog festivalizacijom ličnih prava je presedan koji nas može odvesti u nesaglediva paradiranja. A takve stvari po inerciji podrazumjevau uskračivanja prava drugima u smislu slobode kretanja i rada, a zašto ne kazati i zaštite mentalne higijene.
Elementarno načelo slobode podrazumjeva da pravo jedne osobe seže do onih granica na kojima se ugrožava pravo druge osobe.
Povorka ponosa u Sarajevu bit će organizirana pod sloganom “Ima izać”. I vjerovatno da ta vrsta festivalizacije u svom začetku nema društveno štetnih uticaja.
Ideološka amerikanizacija iz ovdašnjih prilika nas je naučila da za posljedicu imamo;
– da se iz poreskog novca plaćaju smještaji pasa više nego što se izdvaja za dječiji doplatak,
– da su nam društveno bitnija pitanja seksualnih sloboda od činjenice da u prosjeku svake godine iz ove države ode preko 20 000 visokoobrazovnih kadrova,
– da je BiH 1991. godine imala 4.377 033 stanovnika, a po posljednjim pokazateljima Agencije za statistiku BiH 2018. godine u BiH živi 2,7 miliona stanovnika.
Da li se može desiti da u perspektivi svaka društvena skupina poželi paradirati i festivalizacijskim metodama tražiti svoje prava. Čini mi se da smo kao društvo bili ogorčeni kada su borci blokirali putne komunikacije i paradirali. Tada smo ili prešućivali to, a mnogi su se žalili kako se ugrožavaju prava privrednika i građana na slobodno kretanje.
Gdje je donja granica društvene snošljivosti u smislu morala, pravde, društvene korisnosti itd.
Budimo još banalniji. Hipotetički je moguće da u perspektivi, primjera radi – četnička ili ustaška udruženja požele prošetati Glavnim gradom države u kojoj su po zakonu registrirani.
Šta ako sadomazohisti ili pedofili, ili ljubitelji seksa sa životinjama požele ostvariti svoja prava.
Historija razvoja civilizacije bilježi upražnjavanje svih seksualnih sloboda od pamtivjeka do danas. Paradiranje ili festivalizacija nas mogu dovesti samo do toga da se “slobodnoumni” počnu jebavati gdje i kako ko stigne da bi dokazivali svoje slobode i prava. Ako nam je to cilj onda dozvolite da i u takvim okolnostima “Ima izać”.
Festivalizacija životinjskih prava, prije svega šćenadi već ima loše društvene posljedice. Ali probajmo karikirati – šta bi se desilo da bilo tko pokuša Glavnim gradom provesti ovcu, tele, kokoš, krme – kao kućnog ljubimca ili pustiti ih gradom pod izgovorom o zaštiti životinja.
Parada ponosa u Sarajevu je samo još jedan od projekata Međunardone zajednice kojim se ovdašnji građani amerikaniziraju, a da se iza istog “peru” pare pod izgovorom demokratizacije zaostalog Balkana.
Žalosno je da su se “upalili ko kutnjak” i Kurto i Panto, da se ovim povodom i fetve pišu te društvena zajednica plebiscitarno dijeli na ZA i PROTIV.
Ako je to u ovdašnjim prilikama pitanje svih pitanja, a izgleda da jeste – neka nam je Bog na pomoći.
I na kraju – i ptice na grani znaju koji su to političari u Sarajevu, koji univerzitetski profesori, društvene ličnosti, estradne i medijske zvijezde koje vole “šarati” u smislu seksualnih sloboda. Nešto nam nije poznato da itko od njih je imao ikada bilo kakvih problema da budu to što jesu, i da se jebu kako im je ĆEJF.
____________________
Izvor: Prava i slobode LGBT osoba – Seksualna orijentacija i rodni identitet u pozitivnom pravu u Bosni i Hercegovini, autor: Damir Banović
***
2 U aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine navedene su sljedeće konvencije univerzalnog karaktera:
1. Konvencija i sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (1948);
2. Ženevske konvencije I-IV o zaštiti žrtava rata (1949) i Dopunski protokoli I-II (1977);
3. Konvencija koja se odnosi na status izbjeglica (1951) i Protokol (1966);
4. Konvencija o državljanstvu udatih žena (1957);
5.Konvencija o smanjenju broja lica bez državljanstva (1961);
6. Međunarodna konvencija o uklanjanju svh oblika rasne diskriminacije (1965);
7. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (1966) i Opcioni protokoli (1966 i 1989);
8. Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1966);
9. Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije u odnosu na žene (1979);
10. Konvencija protiv mučenja i drugih surovih, nehumanih ili ponižavajućih tretmana ili kažnjavanja (1984);
11. Konvencija o pravima djeteta (1989);
12. Međunarodna konvencija o zaštiti prava svih radnika – migranata i članova njihovih porodica (1990);
13. Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina (1994).
Ostale tri konvencije su regionalnog karaktera:
1. Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda sa dodatnim protokolima koja se direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, ali nema supremaciju nad Ustavom BiH; 2. Evropska konvencija protiv mučenja i drugih sirovih, nehumanih ili ponižavajućih tretmana ili kažnjavanja (1987);
3. Evropska povelja za regionalne jezike i jezike manjina (1992
Pripremii: magazinplus.eu
