Šta se zaista dogodilo
Gdje su nestali pankeri i hašišari?
Nekada su bili pankeri i hašišari. Bili su približnih godina, iz istog socijalnog sloja, istog materijalnog stanja, išli su na iste fakultete, sve su ih po završetku fakulteta čekali isti biroi za zapošljavanje ili rad u socijalističkim megafirmetinama koje su ih stipendirale, roditelji, respektivno, pankera i hašišara međusobno su se poznavali, pankerski su radili u istim energoinvestima, unioninvestima, željezarama, kombinatima… koji su zapošljavali desetine hiljada radnika, a hašišarski roditelji su bili funkcioneri.
Želja za pažnjom
Osim te razlike, dijelilo ih je još nekoliko stvari: odjeća – hašišari su se oblačili po ugledu na hippije iz kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih, a pankeri iz kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih; obuća – hašišari su nosili zvoncare i košulje s cvjetnim i paramecijumskim motivima, a pankeri (pre)uske farmerke, bogatiji čizme Doc Martens, a siromašniji obične JNA-čizme koje su se kupovale u vojnom otpadu; frizure – pankeri su se šišali na nulu, a hašišari puštali kosu, što duža – to bolja; ponašanje – pankeri su bili malo agresivniji, a hašišari malo mirniji…
Oni su, ponekad k'o fol, a ponekad zaoprave, mrzili jedni druge, međusobno se tukli, ustvari, pankeri su povremeno, naročito kad im je bilo dosadno, tukli hašišare, a hašišari se, najčešće, nisu branili nego bi se razbježali… Rijetko kad bi neko bio ozbiljnije povrijeđen, uglavnom u bježaniji (saplićući se o nogavice zvoncara) ili ganjanju, okliznuvši se na asfaltu zbog izlizanih đonova na čizmama. Niko nikome nije zamjerao, ali su se takvi incidenti pamtili kao razlog za “osvetu” zbog ogrebanih koljena ili, češće, za novo “ubijanje dosade”. Da ne zaboravim, bili su tu i jalijaši koji su uspostavljali red tako što su tukli sve redom, a iz dosade su šišali hašišare. Iako je to u ono vrijeme bilo skandalozno, u usporedbi s ovim današnjim vremenom sve to zajedno izgleda kao dječije jaslice ili, u najgorem slučaju, kao vrtić za djecu od tri do šest godina.
Ta podjela “urbanih plemena” trajala je neko vrijeme, da bi se pojavila nova iako su, ustvari, nova plemena bila podvrste starih; naprimjer: rokeri (vrlo bliski hašišarima), metalci (nisu imali nikakve veze s radnicima u metalskoj industriji), nešto kasnije pojavili su se darkeri (na Zapadu ih zovu Gotima), šminkeri(!), djeca imućnijih roditelja koji su uglavnom bili u poznaničkim i prijateljskim vezama s funkcionerima… Obojicu onovremenih homoseksualaca, Suzanu i Ramizu (zgodno, nacionalno uravnoteženo), znali su svi u gradu, pravi narkomani su se mogli nabrojati na prste… i njih su sve znali svi, pomalo ih sažalijevajući, a pomalo ih se kloneći.
Bilo kako bilo, svima njima je to bilo super; svi su, svako na svoj način, preživljavali pubertet, izazivali pažnju javnosti, razmrdavali okamenjeno i učmalo socijalističko društvo, u usporedbi s ovim što danas imamo priliku gledati, naivno i stidljivo, ponašanjem pokušali izreći svoj stav prema vremenu i društvu ili se, pak, uklopiti u mainstream i oportunistički izvući najbolje od onoga što je, tada, bilo u ponudi. Koliko god to sada zvučalo blasfemično i kontrarevolucionarno, nostalgično propagandistički, nekako se znao red. Onovremeni pankeri i hašišari, koliko god su bili buntovnici protiv “establišmenta”, po pravilu su pozavršavali fakultete, neki su se zaposlili, mnogi nastavili školovanje i magistrirali i doktorirali “po starom sistemu”…
Onovremeni pankeri i hašišari po pravilu su pozavršavali fakultete
U međuvremenu su, jedan po jedan, neki sumnjivi doktori počinjali raditi na psihijatrijskim klinikama, u centrima za dnevnu “njegu” mentalno oboljelih i metadonsku terapiju i sumrak sa istoka je najavio pomračenje umova. Neki od njih, tih doktora, zaboravit će zaključati vrata odjela s opasnim i najopasnijim bolesnicima, drugi će ostaviti otključan ormarić sa psihoaktivnim supstancama, drugi će ih početi prodavati… i sve je, nekako, krenulo kvragu. Luđaci su izišli na ulice, drugi su se dočepali onih supstanci i, ne daj Bože, razumjeti ih. Počeli su bulazniti, a po pravilu, što je izgovorena budalaština i besmislica veća, to ljudi u nju lakše i spremnije povjeruju. Vrlo brzo, kao da je zarazno i prelazno, ludilo se pojavilo kao globalna epidemija tako i toliko da je zamijenilo mjesto s normalnim, legalizirano je pao politički stav, kao pravo na slobodu izražavanja, kao ne znam ni ja šta. U svakom slučaju, teže je naći normalnog čovjeka nego luđaka.
Ne znam šta se dogodilo. Neće biti da je do narkomana; rekao sam, bilo ih je i prije, nikada ovoliko koliko danas, ali nijednom od njih nije naumpadalo da iziđe na ulicu i puca po ljudima… možda je do narkotika. Neću reći da danas nema “plemena”; jesu, doduše, po gradovima, ali se nikako ne mogu nazvati “urbanim”… ali ima ih. I danas ima buntovnih, ali kukavnih tinejdžera koji funkcioniraju samo na razini incidenta i ekscesa, razočaranih dunjalučara i adolescenti zarobljeni u tijelima odraslih ljudi, svi, i doslovno, ubijajući i umirući iz želje za pažnjom.
Nadalje, i danas ima ljudi koji oponašaju neke druge ljude. Nažalost, uglavnom pogrešne: ljude kojima je cilj važniji, značajniji, preči od bilo kojeg sredstva za njegovo ostvarenje. Takvima, naravno, ništa nije sveto i nijedno sredstvo koje treba upotrijebiti u smislu ostvarenja cilja ne čini im se nedozvoljenim. Tu su i patetični i netalentirani svakovrsni karijeristi, od čaršijskih do političkih, “važne glave” koje glume sve, počevši od toga da su važne preko zabrinutosti i/ili optimističnosti do ozbiljnosti.
Potom, svećena i sveštena lica – čak ili naročito oni koji tvrde da to nisu – podizanjem obrve i prijekornoga prsta koji glume svetost… pa onda razni nacisti, fašisti, komunisti, šovinisti, ateisti, LGBT aktivisti, građanski fundamentalisti, vjerski radikali i fanatici, egzibicionisti, performisti… svima je zajedničko to što po svaku cijenu žele postati poznati, makar zakratko i po bilo čemu. Nastojeći napraviti poteze vrijedne pamćenja, zaglibe u duboke greške pa, još gore, ustrajavaju u tim greškama videći ili ne videći da je to doista krivi put i, najgore od svega, te svoje greške nastoje predstaviti, čak pretvoriti, u jedino ispravno vjerovanje te ga, povrh svega, kanonizirati kao dogmu ili ideologiju.
Nanošenje boli
Kako god, svima njima, ali samo njima, je dobro. U svojim malim umovima preživljavaju novi pubertet: svi su protiv njih, njih niko ne razumije, samo su oni u pravu, a svi ostali u krivu, … I zato što su u krivu treba ih ili uputiti ili pobiti, a i sam spomen njihovoga zla doživljava gore i ružnije nego njegovo činjenje zla i nanošenje boli. Ponovo, ne znam šta se dogodilo. Bit će ipak da je pravi odgovor pronašao/izgovorio jedan petogodišnji dječak. Kad sam ga pitao što je probušio loptu koju sam mu jučer kupio, odgovorio je: “Zato što mogu.”
Šta je bilo s onovremenim pankerima i hašišarima? Neki od njih su predeverali rat, a drugi, opet, sa sigurne udaljenosti posmatrali kako po ulicama kojima su derali đonove Doc Martens čizama padaju granate. Ne znam da je neko od pripadnika onovremenih “urbanih plemena” otišao da ispaljuje te granate.
Autor: Edin Urjan KUKAVICA
avaz.ba
