”Gdje je mudrost koju smo izgubili u znanju?
Gdje je znanje koje smo izgubili u informaciji?”
(T. S. Eliot, iz pjesme ”Stijena”, 1934.)1
Riječ ”vjera” (iman) u arapskom jeziku se izvodi iz korijena koji označava ”postajanje sigurnim”. Vjera je u muslimanskoj svijesti povezana ponajprije sa znanjem.2 Vjernik je oštrouman, jasno razlučuje, pametan je i domišljat. Čista vjera jeste upravo sposobnost razlučivanja i spoznaja.3 Sposobnost razlučivanja jeste vjerovanje, a nevjerovanje je odsustvo te sposobnosti. Zar ne vidiš kako su u vrijeme faraona, nakon što je Musaov štap postao zmija i nakon što su drveta i užad mađioničara također postali zmije, oni što nisu imali sposobnost razlučivanja vidjeli sve isto i nisu mogli uočiti razliku. Oni koji su imali sposobnost razlučivanja razlučili su magiju od istine i postali vjernici zahvaljujući sposobnosti razlučivanja? Dakle, znamo da je vjerovanje sposobnost razlučivanja.4
”Put istine je jasan, i put laži je jasan;
Put dobra je jasan, i put zla je jasan;
Mutno je samo u umu putnika”.5
Zanimljivo da je Muhammed, a.s., ‘Amr ibn Hišama, Allah ga prokleo, naslovio kao Ebu Džehla – oca neznanja, a ne oca nevjerovanja, jer se samom tom kvalifikacijom podrazumijeva. Također, period do Objave Kur'ana se naziva periodom džahilijjeta – neznanja, a ne nevjerovanja, koje se svakako implicira.
Muhammed, a.s., kaže: ”Vrijednost učenog nad pobožnim je kao što je moja vrijednost nad najslabijim među vama”.6 Vjera bi bila nezamisliva bez znanja, kao što bi ispravno znanje bilo nezamislivo bez vjere. Da nema znanja bez vjere ukazuje nam i insistiranje Hassana Hathouta u tome da obrazovanje mora biti potkrijepljeno ne samo znanjem već i vjerom u ono što je ispravno.7 U vidiku islama, spoznavanje prožima cijelo biće: ”Spoznaja je forma egzistencije”.8 Nema odvajanja profesionalnog znanja od svojih vjerskih uvjerenja i praksi.9
Prethodni reci oslikavaju nepodijeljenost vjere i znanja, a kada je posrijedi izvor znanja (samim time i vjere) za Rumija i za većinu njegovih učenih savremenika samo istinsko i svrhovito znanje je ono koje nam dariva uvid u zbiljnost Krajnje Istine, koja se razlijeva ispod površne stvarnosti zvane ”svijet”. Ova vrsta znanja dolazi iz onih temeljnih vrela od kojih je najznačajnije otkrovenje, to jest Kur'an.10 Za muslimane je znanje otkriveno Kur'anom.11 Nisu sve znanosti eksplicitno spomenute u Kur'anu, ali jesu spomenute na potencijalan način zato što su u njemu ispravna mjerila posredstvom kojih se otvaraju vrata mudrosti kojoj nema kraja.12 ”Kad bi sad sva umijeća ponovo raščlanio, vidio bi da je početak i bit svih bila Objava te da su ih ljudi naučili od vjerovjesnika”, reći će Rumi.13 Upravo je ovo shvatanje koje razjašnjava kur'ansku konstataciju: ”(Gospodar tvoj) koji poučava peru, koji poučava čovjeka onome što ne zna”. (XCVI, 4-5) Allah je čovjeku podario znanje, nije ga on stekao sam od sebe, na čemu insistira modernistički svjetonazor, ako uslijed svoje skučenosti i šizofrenije svjetonazora uopće posjeduje: ”I ne postoji ništa čije riznice ne posjedujemo, a od toga Mi dajemo samo onoliko koliko je potrebno”. (XV, 21) ”Ono što te zadesi od dobrog – pa od Allaha je”. (IV, 79)
Sljedeće što nam rasvjetljava islamski odnos spram znanja i razuma, odnosno pogubnosti za spoznaju, jesu i naredne riječi Ibnu-l-Kajjima: ”Ko se preda strastima, to će mu uništiti razum i razmišljanje jer je on iznevjerio Uzvišenog Allaha u razumu koji mu je povjerio jer ga je sam sobom uništio. Na ovaj će način Uzvišeni Allah kazniti sve one koji pronevjere ono što im je On u amanet podario pa će učiniti da im to propadne”.14 Kao da se na ovaj đerdan prirodno nižu riječi i Sejjida Kutba: ”Želje i strasti su se ispriječile između istine i prirode, želja koja širi mrak, stavlja zastor viđenju, zasljepljuje staze, iščezavaju i kriju se putovi… Želju ne može odstraniti dokaz nego je može udaljiti bogobojaznost, može je udaljiti strah od Allaha, Njegova kontrola u javnosti i tajnosti; ovo raspuće je ono što rasvjetljava vid, skida obloge i otkriva Put”.15
O pojašnjavanju najvišeg dosega spoznavanja, nismo našli adekvatnijih riječi od ovih El-Gazalijinih koje objašnjavaju ulogu čišćenja srca u stjecanju najuzvišenijeg znanja: ”Kako da se tajne duhovnoga svijeta (‘melekut’) razotkriju ljudima čije božanstvo su njihovi prohtjevi, koji robuju svojim vladarima, čija kibla su njihovi dirhemi i dinari, čiji šerijat je njihova plitkoumnost, čiji san su njihov ugled i pohota, čiji ibadet je služenje njihovim bogatašima, čiji zikr su njihova očijukanja sa šejtanima, čije riznice su ono što ih rukovodi, čija opsesija je smišljanje lukavstava da udovolje zahtjevima svoje porodice?! Kako ovakvi da razlikuju tminu nevjerništva od svjetlosti vjerovanja?! Božanskim nadahnućem (‘ilham’)? Ali oni nisu ispraznili svoja srca od nečistoća ovoga svijeta pa da takvo nešto očekuju! Potkovanošću znanjem? Ali njihov kapital u znanju ograničen je na pitanje obredne nečistoće, šafranove vode i tsl.! Apsurda li nad apsurdima! Ovaj cilj je isuviše dragocjen i uzvišen da bi bio dosegnut pustim željama ili postignut na lahak način”.16
Pogledajmo kako to izgleda na praktičnom nivou kod velikih muslimanskih umova. Ibn Sina, kad god bi se prilikom rješavanja naučnih i filozofskih problema suočio sa teškoćama, odlazio je u džamiju da se pomoli.17 Mulla Sadra je nakon jednog postavljenog pitanja/problema, zamolio Uzvišenog Allaha da mu podari odgovor. Uzvišeni mu je pomogao, tako da je napisao odgovor na četiri načina time rješavajući problem što se pomaljao iz promišljanja o poznatoj predaji koja predstavlja i objašnjava razlog stvaranja.18 Ne samo to, prije pisanja svoga impozantnog enciklopedijskog djela, koje je do dana današnjeg jedno od najvažnijih djela iz islamske filozofije, ”El-Esfar”, povukao se iz kozmopolitskog Isfahana u malo i udaljeno seoce Kahak u osami i asketizmu, provodeći takav život desetak godina, kako bi zikrom i razmišljanjem pročistio svoje srce da može doseći mudrost na kojoj čitav sistem njegovog učenja počiva, a iznesena je u spomenutom djelu na najopširniji način.19 Otuda, istinsko znanje je nemoguće steći bez čišćenja srca koje omogućava čvrstu vjeru, bogobojaznost, a ona će nam podariti sposobnost rastavljanja istine od neistine (furkan).
U gornjim recima smo pokušali djelimično prikazati odnos vjere i znanja, spregnutost znanja i odnosa prema Bogu, to jest suzdržavanja od grijeha/strasti, a što se razlikuje od modernističkog shvatanja znanja i njegovog stjecanja, po kojem je spoznavanje odsječeno od Vrhovnog Izvora, ali na svu sreću, Onaj čije je čak jedno od Lijepih Imena Istina (El-Hakk), poručuje nam: ”Istina je od Gospodara tvoga, zato ne sumnjaj!” (III, 60)
1 Navedeno prema: Enes Karić, ”U potrazi za dubinama nebeskog plavetnila: (eseji o vjeri u XXI stoljeću)”, prvo izdanje, El-Kalem i CNS, Sarajevo, 2014., str. 85.
2 William C. Chittick, ”Sufijski put ljubavi: Rumijeva duhovna učenja”, s engleskog preveo: Rešid Hafizović, Naučnoistraživački institut ”Ibn Sina”, Sarajevo, 2005., str. 178.
3 Dželaluddin Rumi, ”Tajne uzvišenosti”, s perzijskog preveo: Munir Drkić, Bookline, Sarajevo, 2011., str. 165, 210.
4 ”Ibid”., str. 209; W. C. Chittick, ”Ibid”., str. 180.
5 Ferid Muhić, ”Islamski identitet Evrope”, drugo izdanje, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 2015., str. 5.
6 Tirmizi, ”Tirmizijina zbirka hadisa”, prijevod i komentar: Mahmut Karalić, Elči Ibrahim-pašina medresa, Travnik, 1999., Knj. 6, str. 193.
7 Hassan Hathout, ”Čitanje muslimanskog uma”, s engleskog prevela: Naida Hota-Muminović, Dobra knjiga, Sarajevo, 2013., str. 116-117.
8 Fazlur Rahman, ”Filozofija Mulla Sadra Širazija”, s engleskog preveo: Rešid Hafizović, Naučnoistraživački institut ”Ibn Sina”, Sarajevo, 2001., str. 255, 268.
9 W. C. Chittick, ”Ibid”., str. 17.
10 ”Ibid”., str. 16.
11 ”Ibid”., str. 29.
12 Ebu Hamid Muhammed El-Gazali, ”Ispravno mjerilo”, s arapskog preveo: Almir Fatić, Medžlis Islamske zajednice, Sanski Most, 2005, str. 82.
13 Dž. Rumi, ”Ibid”., str. 204.
14 Ibn Kajjim El-Dževzijje, ”Uvođenje zaljubljenih u vrt ljubavi”, s arapskog preveo: Zijad Dervić, Bookline, Sarajevo, 2005., str. 509.
15 Sayyid Qutb, ”U okrilju Kur'ana: Fi zilali-l-Qur'an”, s arapskog preveli: Omer Nakićević, Jusuf Ramić, Mesud Hafizović, Enes Ljevaković, Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 2000., Knj. 9, str. 294-295.
16 Ebu Hamid el-Gazali, ”Islam i hereza: kriteriji razlikovanja”, s arapskog preveo: Almir Fatić, El-Kalem, Sarajevo, 2015., str. 16-17.
17 Sejjid Husejn Nasr, ”Tri muslimanska mudraca”, s perzijskog preveo: Bećir Džaka, El-Kalem, Sarajevo, 1991., str. 53.
18 Vidjeti opširnije: Samir Beglerović, Kenan Ćemo, ”Mulla Sadrin komentar predaje ‘Bijah skrivena riznica”‘, Zbornik radova, god. XXVI, br. 12, Sarajevo, 2007., str. 230-231.
19 Vidjeti: Seyyed Hossein Nasr, ”Sadr al-Din Shirazi i njegova transcendentna theozofija: intelektualni kontekst, život i djelo”, s engleskog preveo: Adnan Silajdžić, Naučnoistraživački institut ”Ibn Sina”, Sarajevo, 2001., str. 45-48.
Preporod.com
HARIS DUBRAVAC
