Gabrijel Jurkić – likovni umjetnik i jedan od najznačajnijih impresionista u BiH

Gabrijel Jurkić (24. mart 1886. Livno – 25. maj 1974 Livno), je bosanskohercegovački likovni umjetnik i jedan od najznačajnijih impresionista u Bosni i Hercegovini.

Učio je slikarstvo u privatnoj školi Čikoša i Crnčića (1906/07) i Privremenoj višoj školi za umjetnosti umjetni obrt (1907-08) u Zagrebu, a zatim na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču kod Aloisa Deluga (1908-09). Akademiju likovnih umjetnosti završava u Sarajevu, gdje ima niz velikih i uspješnih izložbi. Uz njegovu veliku izložbu u Sarajevu (1911)., koja je nešto kasnije bila prenesena i u Zagreb, veže se i svojevrstan rekord domaće likovne kritike – 50 napisa objavljenih u sarajevskoj i zagrebačkoj štampi.

Gabrijel Jurkić je dugo vremena važio kao miljenik likovne kritike svog vremena, posebno između dva svjetska rata. Njegov impresionistički izraz je svjedočio o ljepoti livanjskih krajeva, koji su na njegovim slikama uvijek imali nešto svečarsko, posebno i božansko. Najčešće teme Jurkićevih radova bili su motivi iz livanjskog kraja, kao i portreti žena iz najužeg kruga njegove porodice: njegove majke i supruge Štefice.

Istaknuti je majstor pejzaža. Vrlo rano došao je do svojevrsne pointilističke manire, tehnike pomoću koje je naslikao jedno od svojih najpoznatijih djela Vila naroda moga.

Posljednjih 20-ak godina života maestro sa suprugom se povlači u Livno, gdje dalje stvara u okrilju Franjevačkog samostana Gorica.

Njegova najznačajnija djela su “Visoravan u cvatu” i “Vila naroda moga”. Na slici Visoravan u cvatu prikazuje svu ljepotu Kupreške visoravni tokom ljetnih mjeseci. Ova djela umjetnosti se danas čuvaju kao nacionalno blago u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine u Sarajevu.

– Potret Petra Tiješića
– Visoravan u cvatu
– Vila naroda moga
– Portret fra Julijana Jelenića
– Čempresi
– Moja majka, akvarel, 1913.
– Zimski krajolik, ulje na kartonu, 1940.

“Vila naroda moga” (1911)

“Metaforičnost obilježena znakovljem što pobuđuje jake asocijacije, opravdava Jurkićevo povijesno mjesto u slikarstvu secesije na ovim prostorima. Ona je posve nova alternativa simbolizma. Osobito je smjela zamisao perspektivnog nizanja stećaka na padini bosanskih planina. Komponiranjem amblematskog znakovlja povijesti, s vilom naroda čudesne ljepote i botičelijevske invencije, izniklih iz zapretene prošlosti, iskoristio je baštinjena značenja i njihovu asocijativnost, što je urodilo nedvojbenim obilježjem simbolizma. Slika je pored toga i morfološki zanimljiva „zbog difuznog svjetla što ga je postigao rastavljanjem tonova“ odmaknuvši se u tom svojstvenom postupku korak dalje. Jamačno to nije niti impresionistička tehnika, niti pointilizam Bukovčeve provenijencije, već posve originalno Jurkićevo iznašašće, „dosljedan postupak, logično vezan s jasno određenim simbolizmom“. Tom tehnikom Jurkić je postigao dvostruki učinak: uvjerljivu iluziju stvarnog, privid rađanja novog dana s dugim sjenama i odbljescima rose u travi, i još nešto, fascinantno snažnu simboliku prostora i njegova protoka kroz vrijeme.“

Ivanka Reberski, Katalog izložbe G. Jurkića, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 2005. Str. 28

www.magazinplus.eu – Wikipedia