Gabrijel Jurkić, bosanskohercegovački slikar

Gabrijel Jurkić (24. mart 1886. Livno – 25. maj 1974 Livno), je bosanskohercegovački likovni umjetnik i jedan od najznačajnijih impresionista u Bosni i Hercegovini.

Učio je slikarstvo u privatnoj školi Čikoša i Crnčića (1906/07) i Privremenoj višoj školi za umjetnosti umjetni obrt (1907-08) u Zagrebu, a zatim na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču kod Aloisa Deluga (1908-09). Akademiju likovnih umjetnosti završava u Sarajevu, gdje ima niz velikih i uspješnih izložbi. Uz njegovu veliku izložbu u Sarajevu (1911)., koja je nešto kasnije bila prenesena i u Zagreb, veže se i svojevrstan rekord domaće likovne kritike – 50 napisa objavljenih u sarajevskoj i zagrebačkoj štampi.

Gabrijel Jurkić je dugo vremena važio kao miljenik likovne kritike svog vremena, posebno između dva svjetska rata. Njegov impresionistički izraz je svjedočio o ljepoti livanjskih krajeva, koji su na njegovim slikama uvijek imali nešto svečarsko, posebno i božansko. Najčešće teme Jurkićevih radova bili su motivi iz livanjskog kraja, kao i portreti žena iz najužeg kruga njegove porodice: njegove majke i supruge Štefice.

Istaknuti je majstor pejzaža. Vrlo rano došao je do svojevrsne pointilističke manire, tehnike pomoću koje je naslikao jedno od svojih najpoznatijih djela Vila naroda moga.

Posljednjih 20-ak godina života maestro sa suprugom se povlači u Livno, gdje dalje stvara u okrilju Franjevačkog samostana Gorica.

Djela

Njegova najznačajnija djela su “Visoravan u cvatu” i “Vila naroda moga”. Na slici Visoravan u cvatu prikazuje svu ljepotu Kupreške visoravni tokom ljetnih mjeseci. Ova djela umjetnosti se danas čuvaju kao nacionalno blago u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine u Sarajevu.

Potret Petra Tiješića
Visoravan u cvatu
Vila naroda moga
Portret fra Julijana Jelenića
Čempresi
Moja majka, akvarel, 1913.
Zimski krajolik, ulje na kartonu, 1940.

wikipedia

Ime Gabriela Jurkića snažno je odjekivalo među umjetničkim krugovima u prvoj polovini XX. stoljeća, a i danas, na početku XXI. stoljeća, ono odjekuje gotovo istom snagom. „Na svom slikarskom startu dočekan je kao prorok, kao nositelj novih i svježih europskih ideja”, da bi u vrijeme svoga slikarskog zenita bio gotovo zaboravljen. No njegova djela univerzalnih vrijednosti nadživjela su svoje vrijeme i danas su prepoznata.

Rođen je 1886. godine u Livnu gdje je završio pučku i trgovačku školu. U Sarajevu od 1902./1905. polazi građevinski odjel Srednje tehničke škole, koju napušta s nakanom da se posveti slikarstvu. Od 1906. godine đak je slikarske škole B. Čikoša Sesije i M. C. Crnčića, a već 1907. s Napretkovom potporom upisuje Privremenu višu školu za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu. Godine 1908. upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Beču gdje je primljen u IV. godište slikarskoga odjela, a u specijalnoj školi K. Pochwalskoga od 1909. – 1911. na ALU u Beču posvetio se „studiju umjetnosti bosanske historije”.

Nakon bečkih studija vraća se u Sarajevo. Uz njegovu veliku izložbu u Sarajevu (1911)., koja je nešto kasnije bila prenesena i u Umjetnički paviljon u Zagreb, veže se i svojevrstan rekord domaće likovne kritike – 50 napisa objavljenih u sarajevskome i zagrebačkome tisku.

U Sarajevu boravi do 1956. godine kada se sa suprugom Štefom preseljava u Franjevački samostan Gorica u Livnu. U znak zahvalnosti franjevcima je ostavio dio svoga umjetničkog opusa: dvjestotinjak slika i oko šest tisuća crteža, skica i krokija. Vjerujući u njihovu ljubav prema baštini, Jurkić, kako je u jednoj prigodi rekao, umire sretan što će barem jedan dio njegovih slika ostati sačuvan na Gorici.

Zbog slaba vida prestao je slikati oko 1966. godine. Godine 1970. nagrađen je Zlatnom plaketom Udruženja likovnih umjetnika BiH kao jedan od petorice doajena bosanskohercegovačkih umjetnika.

Franjevci su opravdali njegovo povjerenje i kao pravi kustosi sačuvali njegov plodan umjetnički rad te dio njega predstavili u Memorijalnoj galeriji Gabriela Jurkića koja je danas na ponos cijeloga livanjskog kraja. A radovi izloženi u galeriji Franjevačkoga muzeja i galerije Gorice Livno pozornu promatraču mnogo govore o ovome samozatajnom livanjskom stvaratelju.

Jurkićev najraniji rad što se nalazi u goričkoj galeriji vodi u početke njegova slikarstva, kad je kao samouk danima i noćima promatrao život i prirodu te ih studirao i bilježio. Njegovu početnu „tamnu” fazu s naglašenim kontrastom tame i svjetla predstavlja Božićno veče iz 1905. godine. Igrom svijetla postigao je djelo „prepuno jednostavne simbolike” prikazujući pohod vjernika na polnoćku.

Djela iz Jurkićeva secesijskoga razdoblja, nažalost, nisu zastupljena u galeriji, osim nekoliko crteža u zbirci koji su bili pripreme za njegove velike ostvaraje iz toga razdoblja. Studiozan crtež šumske margarete temeljan je fragment Jurkićeva remekdjela Visoravan u cvatu.

Na početku dvadesetih godina prošloga stoljeća došlo je do promjena u Jurkićevoj slikarskoj percepciji. Djela što se nalaze u galeriji – poput mnogih impresija njegove supruge Štefe, Dvije sestre u suncu, 1921., Masline na Lapadu, 1920., Marina I., 1920., i Marina II., 1920. – nagovještaju posve drukčiji pristup. Paleta postaje svjetlija, kolorit svjež i topao, a namazi boje gušći. To je i razdoblje kada nastaje njegov ciklus Zima. Kako je sam pisao, zima je Gabrijela Jurkića dovela do dragocjenih spoznaja o samim čisto slikarskim problemima, jer nizovi varijacija zime u sebi nose odgonetku svih, ma i najkombiniranijih problema boja, a napose sviju problema triju drugih doba. O tome svjedoče djela U snijegu – impresija iz 1921., Stari most iz 1922. te njegovo osebujno djelo koje ga nesumnjivo svrstava u istaknute predstavnike moderne — njegova hladna, a opet toplo tinjajuća Snježna idila iz 1920. godine. Djelo ispunjeno hladno-toplim kontrastom još više naglašava snažnu simboliku predstavljene teme. Iz ciklusa zime nezaobilazno je spomenuti i djelo Inje, doduše iz 1944. godine, za koje je Jurkić osobno smatrao, kao što je naveo u jednome intervjuu, da je njegov najbolji ostvaraj.

Od polovine tridesetih godina prošloga stoljeća slikar se povlači s umjetničke scene u svoj svijet, izoliran od tadanjih suvremenih zbivanja. U tome razdoblju, koje ga prati sve do kraja njegova stvaranja, tematska zaokupljenost njegova slikarstva postaje bosanski pejzaž, a prevladavajuća su tema četiri godišnja doba. To je vrijeme u kojem slikanje prirodnih pojava postaje nešto poput Jurkićeve svakodnevne molitve. S daškom romantične nostalgije prema svomu zavičaju i prema prolaznoj ljepoti koja ga je okruživala Jurkić, da bi zadržao ljepotu svjetlosnoga titraja, stvara realistične impresije poput Ljetne prašine iz 1940., Suton, 1941., Žetva, 1944., Sunčani dan, 1944., Zimska večer, 1944., Magle, 1949. itd.

Nakon povratka u rodni kraj 1956. godine Jurkić nastavlja bilježiti prirodne ljepote svoga kraja pa tada nastaju: Pogled na Livno, 1955., Na gornjem izvoru Žabljaka, 1958., Vedrina zimskog dana, 1959., U proljeće, 1960., Sunčeve zrake nad Livanjskim poljem, 1960., i Proplanci Bosne za koju se smatra da je nedovršena.

Život Gabriela Jurkića, njegovo posvećenje umjetnosti i njegov stvaralački duh nemoguće je predstaviti u nekoliko riječi. Njegova djela sama odišu i prenose poeziju slavljenja lijepoga i čudesnoga. Otvaranjem memorijalne galerije livanjski su franjevci, zajedno sa svjetovnom vlasti, još jednom odali počast i zahvalu čovjeku koji je svojim kistom ne samo ovjekovječio život i ljepotu livanjskoga kraja nego je i povijesti Bosne i Hercegovine i Hrvatske ostavio svoj umjetnički memento.

 

Kristian Kreković: Portret Gabrijela Jurkića iz 1938.