Kultura

Pseudohistorijske i nacionalističke tlapnje o ahdnami

Ne sporeći vrijednost ahdname u njezinom historijskom kontekstu, prilažemo nekoliko stvari o kojima mitomanska turkofilna i osmanofilna historiografija ne zbori ni slova

Da bi se reagiralo na sve pseudonaučne i druge tlapnje koje u javni prostor svakodnevno odašilju mediji poput Stava, Akosa i slično, trebalo bi napraviti paralelni portal i zaposliti barem onoliko ljudi koliko zapošljavaju ovi – s jedne strane bošnjačko-nacionalistički, s druge islamsko-romantičarski – portali. Ni sa pet posto takvih resursa ne raspolažemo, pa se razne budalaštine šire i primaju kod čitatelja bez ikakvog otpora i ulaze u svijest kao nepobitne činjenice.

Danas je Stav izišao s tekstom o ahdnami, s naslovom: AKT O LJUDSKIM PRAVIMA U BOSNI 500 GODINA STARIJI OD POVELJE UN-A. U priču o ahdnami, koju je osmansko-turski osvajač Bosne Mehmed Fatih dao bosanskim franjevcima kao garanciju slobodnog ispovijedanja vjere, tekstopisac je uklopio razne fantazme o osmanskoj toleranciji, vrhunskom dokazu civilizacije i tako dalje.

Ne sporeći vrijednost ahdname u njezinom historijskom kontekstu, (na tu temu preporučujemo tekst Ivana Lovrenovića iz 2011: Ahdnama u svome kontekstu, iz kojeg izdvajamo zaključnu misao: Stvarni dometi i vrijednost ahdname mogu se procjenjivati samo u kontekstu teokratskog uređenja Osmanskoga Imperija, u kojemu je ona bila modus zaštite manjinskih vjerskih zajednica, kojima je sistemski uskraćeno puno pravo građanstva (sve do Hatihumajuna iz 1856. godine). Tako je ahdnama samo ono što historijski i socijalno-politički jest, ništa manje i ništa više: istovremeno i garancija dozirane zaštite, ali i rječito historijsko svjedočanstvo nejednakosti), kao ni činjenicu da su zahvaljujući njoj katolici u BiH uspjeli preživjeti Osmansko carstvo i zaštiti se od potpune islamizacije, prilažemo nekoliko stvari o kojima mitomanska turkofilna i osmanofilna historiografija ne zbori ni slova.

Na početku se naravno postavlja najlogičnije od svih pitanja: Svaka čast sultanu Mehmedu što je nakon osvajanja Bosne dozvolio bosanskom stanovništvu da slobodno živi, ali zašto je uopće došao? Jednostavno rečeno: Imali smo situaciju da jedna moćna država sa svojom vojskom u činu agresije osvaja drugu državu (nastranu sad što to nisu bile države u današnjem značenju riječi) i autohtonom stanovništvu te države, u njegovoj rođenoj zemlji, velikodušno daje pravo na opstanak! Naravno, to je puno bolje nego da su ih sve protjerali ili ubili, ali ne može biti razlog da ih slavimo i stavljamo im gotovo pa aureol svetosti.

Da je ahdnama učinila puno, to se može potvrditi. Primjerice, po turskom popisu Bosanskog sandžaka (imovinskom popisu, koji približno ocrtava vjersku strukturu) iz 1468/1469, dakle već šest godina od osvajanja Bosne, u Bosni je odnos kršćana spram muslimana 99% spram 1%. To govori da doista nije bilo značajnije represije pa su i efekti islamizacije bili relativno skromni. Dvadesetak godina nakon toga, 1485. i 1489, popisi navode da je odnos kršćana i muslimana 89:11.

Veliki problemi počinju najkasnije 1516. godine, kada se izjavljuje tzv. Kanun-nama bosanskog vilajeta u kojoj stoji: Podignute su crkve u nekim mjestima u kojima one nisu postojale od starog nevjerničkog vremena. Neka se takve crkve dadu porušiti, a oni nevjernici i svećenici koji, boraveći u njima, uhode stanje i dojavljuju u nevjerničke zemlje, neka se kazne strogo, i neka se kazne teškim tjelesnim kaznama. Neka se poruše križevi koji su postavljeni na putevima i neka se ne dopušta da ih ubuduće postavljaju. A ako ih postave, neka se kazne tjelesnim kaznama oni koji to urade.

Za vrijeme uprave Gazi Husrev bega, sposobnog vojskovođe pred čijim je vojnim pohodima dovršeno osvajanje Bosne, godine 1524. porušeni su samostani u Visokom, Fojnici, Kraljevoj Sutjesci, Kreševu i Konjicu, a uskoro u Rami i Duvnu. (Taj se trend nastavio i nakon ove uprave, pa su 1563. srušeni samostani u Mostaru i Ljubuškom.) Iste godine, 1524, Turci su uhvatili provincijala i dvanaest fratara; provincijal im je na putu utekao, a fratri su mučeni i ubijeni.

Spomenuta zabrana gradnje crkvi za katolike bila je na snazi od 1516. do 1853. godine, kada je oslabljeno Carstvo odlučilo krenuti u reforme. Mogle su se samo popravljati porušene crkve sagrađene prije 1463. Tako su u Katoličkoj crkvi u 18. stoljeću u cijeloj Bosni i Hercegovini postojale samo tri samostanske crkve i dvije crkvice (ukupno dakle pet), dok su muslimani u nekim gradovima imali po desetak džamija, a samo u Sarajevu (u 17. st.) više od stotinu.

Uredba iz 1516. i kasnije uredbe sličnog tipa, osim zabrane gradnji crkvi, uvele su i srodan, podjednako težak propis: za bilo kakav, ma i najmanji, popravak crkve trebalo je od Turaka tražiti posebno dopuštenje što je gutalo ogromne svote novca koje fratri često nisu mogli platiti, pa su u Bosni stoljećima mise slavljene na otvorenom, pod vedrim nebom, po kiši ili po snijegu (često u šumama krijući se od Turaka). Na primjer, godine 1530. fratri su odlučili ponovno obnoviti samostane u Kraljevoj Sutjesci i Fojnici, srušene 1524. Međutim, za svaki od njih moralo se za dozvolu platiti čak po 900 dukata! Često je cijena dozvole premašivala i troškove gradnje (to se desilo na primjer s jednom kasnijom obnovom samostana u Kreševu).

To što Evropa toga doba nije bila na visini zadatka i što je bila pod teretom crkvene i klerikalne prevlasti (mada ne treba zaboraviti da su se usprkos svemu humanizam, renesansa, moderna znanost i sve drugo na čemu se temelji naša civilizacija razvijali upravo tada u Evropi, a ne u božanskom Osmanskom carstvu) i što je Osmansko carstvo u mnogim momentima u usporedbi s kršćanskom Evropom pokazivalo više trpljenja vjerskih razlika, ne daje nam za pravo da se razmećemo pseudohistojskim i mitomanskim tlapnjama koje malo učeniji gimnazijalac može oboriti za pola sata.

Prometej.ba

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close