Judith Butler: Protesti imaju snagu da stvore ravnopravnost koju želimo da vidimo u svetu

Protesti imaju snagu da stvore ravnopravnost koju želimo da vidimo u svetu. Možemo da radimo protiv onih koji odbijaju da priznaju i ukažu na moć državnog rasizma time što ćemo se okupiti i protiviti ovakvoj moći, žaliti za izgubljenim životima.

Autor: The New York Times

Ovo je peti intervju u seriji razgovora o rasi, koje je profesor filozofije George Yancy ovoga puta vodio sa profesorkom komparativne književnosti sa Berklija, Judith Butler.

U vašoj knjizi iz 2004, Precarious Life: The Powers of Mourning and Violence / Nesigurnost života: moć žaljenja i nasilja, napisali ste da vas zanima odgovor na pitanje – koga računamo u ljude, čije živote zaista doživljavamo kao vredne u svetu posle 11. septembra 2001, i u kontekstu rasnog pitanja ovde u SAD. U svetlu nedavnih ubistava nenaoružanih afroameričkih muškaraca i žena učinjenih od strane policije i propuštanja gonjenja izvršilaca, poruka koja se šalje afroameričkoj zajednici jeste da oni nisu važni, da su njihovi životi “za jednokratnu upotrebu”. Slogani “crni životi su važni”, “ruke uvis, ne pucajte” i “ne mogu da dišem” opisuju realnost i posebnu vrstu ranjivosti sa kojom se Afroamerikanaci suočavaju svakog dana.

Trebalo bi da razmislimo o iskazu da su “crni životi važni”. Šta znači ova tvrdnja, koja bi trebalo da je istinita, ali očigledno nije? Ako ovi životi nisu vredni, to je zato što se na njih ne gleda kao na živote, jer bi svaki život trebalo da bude važan. Ono što vidimo jeste da su neki životi važniji od drugih i da ih treba štititi po svaku cenu, dok se to ne može tvrditi za druge. To znači da se smatra da neki životi ne vrede mnogo ili ne vrede uopšte, da mogu biti gurnuti u bedu ili izgubljeni bez žaljenja. Ili još gore, smatra se da tako i treba da bude. Hladnokrvno ubistvo Tamira Rajsa (Tamir Rice) i njegovo telo ostavljeno da leži na ulici su zaprepašćujući primer ubistva nekoga koga policija smatra bezvrednim i suštinski nedostojnim žaljenja.

Kada govorimo o rasizmu i anticrnačkom raspoloženju u SAD, trebalo bi da se setimo da su u američkom robovlasničkom sistemu crni životi samo delimično smatrani ljudskim, pa je ustanovljeno shvatanje po kome neki životi mogu vredeti manje, a neki više. Tu onaj ko je više čovek i ko više vredi zaslužuje život i slobodu, shvaćenu kao slobodu kretanja i razvoja bez prinude. Da li su životi Afroamerikanaca ikada bili ovako shvaćeni? Parola “crni životi su važni” je bitna jer utvrđuje ono što je očigledno, ali što istorijski još uvek nije postignuto. Zbog toga je ova parola istovremeno izjava o sramotnosti trenutne situacije, zahtev za ravnopravnošću, za pravo na život bez primene sile, ali i izjava koja podseća na istoriju ropstva, segregaciju i zatvorski sistem usmeren na kontrolu i degradaciju crnih života. Takođe, ona govori o policijskom sistemu koji sve lakše i češće poseže za oduzimanjem crnih života, samo zato što su oni shvaćeni kao pretnja. Čak i ako se Afroamerikanac udaljava od policije, on se i dalje smatra pretnjom i njegovo ubistvo se smatra dozvoljenim.

Hajde da razmislimo o tome, o ovoj percepciji pretnje. Jedan čovek napušta prodavnicu nenaoružan, ali je svejedno viđen kao pretnja. Drugi čovek biva davljen, kaže da ne može da diše, ali davljenje se nastavlja i čovek umire jer je viđen kao pretnja. To su Majk Braun (Mike Brown) i Erik Garner (Eric Garner). Njih možemo nazvati imenima, ali ovde raspoloživi prostor ne omogućava da navedemo imena svih crnih muškaraca i žena čiji su životi ugašeni jer ih je policajski službenik smatrao pretnjom, jer je u njima video samo pretnju. Ovo važi za situacije u kojima su ovi ljudi bili nenaoružani, fizički savladani, kada su ležali na zemlji, kao što je to bio slučaj sa Rodnijem Kingom (Rodney King). Ili kada su se vraćali kući sa zabave i imali dovoljno hrabrosti da policajcu kažu da nisu ništa loše uradili da bi bili zadržani u pritvoru, kao sto je to bio slučaj sa Oskarom Grantom (Oscar Grant). Imamo snimke i možemo da vidimo šta je istina, ali takođe imamo policiju i sudstvo koji ne vide očigledno. Ili ne žele da vide.

Tako policija vidi pretnju i tamo gde nema oružja, kada je neko savladan i moli za život, kada se sklanja od policije. Ovi ljudi su viđeni kao pretnja čak i kada to nije tako u realnosti, a snimci koje imamo su samo potvrda ovakve percepcije. Onda policijska percepcija postaje javna i dovodi do toga da moramo da insistiramo na dostojanstvu koje pripada Afroamerikancima. Moramo glasno reći da je ovakva vrsta rasizma potvrđena i u javnom prostoru.

Zapravo radi se o tome da nisu ugroženi samo crni životi: ti ljudi su samo dodatno obeleženi i progonjeni od policije koja svakom novom sudskom odlukom postaje dodatno ohrabrena da nastavi rasni rat odobren aktima državnog nasilja. Opravdavanje nasilja koje oduzima život u ime samoodbrane je rezervisano samo za one kojima je javno priznato pravo na odbranu. Oni čiji životi nisu dovoljno vredni, koji su viđeni samo kao pretnja sistemu privilegija za belce, mogu biti uništeni u ime tog prava. To se događa onda kada stalni i institucionalizovani oblik rasizma stane na put onome što je očigledno, pokušavajući da ono čemu svi svedočimo upotrebi kao opravdanje za mržnju i surova ubistva.

Dakle nije samo stvar u tome da su crni životi vredni, iako to treba neprekidno ponavljati. Stvar je i u tome da se rasistička ubistva sve više normalizuju, zbog čega promišljena reakcija društva postaje neophodna.

Šta nas je dovelo do ove tačke?

Rasizam ima složene korene i važno je da učimo o njemu kako bismo znali šta nas je dovelo do ove užasne situacije u kojoj se on i dalje reprodukuje u krivičnom sistemu, kroz različite forme javne kontrole i rastućih socijalnih nejednakosti, koji posebno pogađaju rasne manjine. Institucionalizovana beda i nejednakost manjina su naša svakodnevica – to vidimo po broju ljudi koji su zaustavljeni i zadržani od strane policije i kroz rastući broj žrtava policijskog nasilja. Slika crnog čoveka koji je pretnja, kriminalac, koje je ma gde pošao u stvari na putu ka zatvoru, omogućava napade o kojima govorimo, optužujući žrtve za nasilje koji im se događa. Životi oduzeti na ovaj način nisu vredni žaljenja i nisu dovoljno vredni da budu sačuvani.

Tako na brojnim javnim okupljanjima vidimo i znake žaljenja zbog izgubljenih i brutalno ugašenih života. Javno žaljenje za njima i politička poruka tu se ujedinjuju – kada su neki životi označeni kao nedovoljno vredni, onda je otvoreno žaljenje za njima već protest.

Sa jedne strane imamo poruku “crni životi su važni”, koja uvek može biti pogrešno shvaćena (“Šta? Zar su samo crni životi važni?”), ili ignorisana (“Uvek ima ljudi koji će protestovati zbog nečega”). Sa druge strane, okupljeni protestanti, čak i u tišini, istrajno šalju tu poruku. Budući da se nasilje o kome govorimo odvija u javnom prostoru, potrebno je protiviti mu se na tom istom mestu, jer jedino tako ono može da odjekne u javnoj sferi i medijima.

Čuo sam da su neki ljudi nosili transparent “Svi životi su važni”.

Kada to kažemo, to nije netačno, ali pokazuje nerazumevanje problema. Istina je da su svi životi važni, ali je podjednako istina da se to ne ostvaruje u realnosti i zato je važno naglasiti čiji životi nisu dovoljno vredni i boriti se za njihov drugačiji tretman.

Biti beo je manje odlika kože a više društvena moć koja se reprodukuje na vidljive i skrivene načine. Izjava o važnosti svih života ne omogućava Afroamerikancima pravo na ravnopravnost i prerano je za rasno neutralan pogled ovo pitanje. Ova univerzalna formulacija “svi” se u stvari ne odnosi na crnu populaciju. Da bi to postalo moguće, moramo u prvi plan izvući čiji to život danas nije vredan, moramo obeležiti tu isključenost i boriti se protiv nje. Postići to da su svi životi važni je proces i to je ono što vidimo na ulicama.

U vašoj knjizi Gender Trouble: Feminism and the Subversion of Identity / Nevolje sa rodom: feminizam i zamena identiteta, o rodu govorite kao o “stilizovanom ponavljanju određenih radnji”. Da li i pitanje rase može da se vidi na sličan način, kao ponavljanje radnji koje učvršćuju privilegije belaca i vode naivnim pristrasnim zaključcima kao što je onaj – svi životi su važni?

Da, može se tako reći. Jedan od načina za to je uspostavljanje stava da je biti beo normalno, a da je biti crn suprotno od toga, nešto preteće i ne sasvim ljudsko. Na takvim osnovama, postavljenim kroz istoriju rasizma, lako je prihvatiti gubitak crnog života kao zatečeno stanje, jer ti životi nikada i nisu bili dovoljno vredni. Franz Fanon (Frantz Fanon) zato pitanje rase razumeva slično kao i pitanje roda: crni muškarac nije muškarac prema opštim normama koje određuju muškost. Istovremeno, on je viđen kao silovatelj, hiper-muževan i pretnja “nevinosti” bele rase.

Da, biti beo je mnogo više od boje kože. Kada bela osoba uđe u prodavnicu, ne smatra se pretnjom. Dakle tu je čitava jedna vizuelna postavka u kojoj je boja kože pokazatelj nedužnosti. Ona podupire reprodukciju rasne nejednakosti, čak i kada ljudi toga nisu svesni.

Naravno. I klasna pripadnost je nešto što će vas obeležiti kada uđete na vrata javne institucije, pošte ili prodavnice. Klasni status postaje važan kada belac nije dovoljno uspešan i ne izgleda kao da ima novca, kada se doživljava kao pripadnik radničke klase, kao siromašan ili beskućnik. U takvom hijerarhijskom sistemu “beli” čovek o kome govorimo suočava se sa neravnopravnopšću druge vrste.

Ima belih ljudi koji su ubeđeni da nisu rasisti, ali to ne znači da su ispitali kako njihova boja kože određuje njihov život, vrednosti, institucije u koje imaju poverenja, kako to utiče na to kako govore i vide stvari. Ovo su načini opstanka prećutne diskriminacije. Prevazići tako nešto je teško i mislim da počinje poniznošću, učenjem istorije i svešću da rasizam opstaje i utiče na svakodnevni život, iako neki od nas misle da smo ga prevazišli ili da živimo u post-rasnom društvu. Ovo je složen i težak posao koji traži pre svega moralni angažman i političku solidarnost.

Uspostavljeni sistemi neravnopravnosti i prakse u kojima je nasilje “normalno” mogu biti promenjeni. Zato moramo reagovati kada beli deo društva ponavlja da su ustanovljene prakse normalne i kada ustanovljava čiji život vredi, a čiji ne.

Uvek je moguće biti beo na drugačiji način, uvek možemo da se angažujemo i da postavimo pitanje kako rasa utiče na naš svakodnevni život, kako utiče na naš stav o tome koga treba zaštititi a koga ne. Smatram greškom život belog čoveka u krivici i samoprekoru. Važnije je razmišljati o vrednostima na kojima je zasnovano naše ponašanje i razumeti njihov istorijski i socijalni kontekst. Postoje načini da se suočimo sa vidljivim i nevidljivim privilegijama koje imamo kao beli ljudi.

Protesti imaju snagu da stvore ravnopravnost koju želimo da vidimo u svetu. Možemo da radimo protiv onih koji odbijaju da priznaju i ukažu na moć državnog rasizma time što ćemo se okupiti i protiviti ovakvoj moći, žaliti za izgubljenim životima. Kada se ljudi uključe u ovakve akcije, bez obzira na njihovu boju kože, oni brane one koji su ugroženi i koji žive u strahu da iznenada mogu izgubiti život. Takve akcije su moguće u različitim okolnostima, na ulici, na poslu, kod kuće, u medijima. Samo takvom zajedničkom borbom možemo postići to da jednog dana svi životi budu zaista podjednako vredni.

The New York Times, 12.01.2015.

Prevela Sofija Mandić

Peščanik.net, 02.05.2015.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close